Trtnaprtnjača o zagrebačkom derbiju kojitonije

Nisam gledao zagrebački derbi iz sasvim neopravdanih razloga ili zbog toga što sam kao četvrti u Seatleonu krenuo prema jednom paškom pansionu. Ona, vlasnica Seatleona, je stavila ciglu na 'gas pedalu' i u formaciji 'dvoje naprijed dvoje na odostraga' krenuli u smjeru otoka Paga. Željeli smo uloviti zadnje kupanje, zadnje bacanje 'daske' sa stijene, htio sam se popišati u more i promatrati oblake kako se pokušavaju prevaliti preko vrhova velebne gore. Razmišljao sam, nije da nisam, vodio računa o tome da potrošim šaku teško stečenih kuna i sjednem na tribinu u 'Ulici pjesnika' unatoč prolomu oblaka, pa uz koštice i novi šal 'jedino Zagreb' pogledam ogled, uzviknem koju parolu, izgubim kontrolu, opsujem suce, duboko uzdahnem nakon svake šljuce. Međutim, nisam stigao na vrijeme na to nevrijeme ili barem na drugo poluvrijeme, ali moram priznati da sam tijekom trajanja utakmice strepio i grizao nokte, kao da sam u prvih jedanaest na stadionu, a ne na stražnjem sjedalu u Seatleonu na staroj cesti gdje ne dopiru aktualne vijesti. Rezultat sam pročitao na teletekstu, a tijek susreta drugi dan na Indeksu. Golove sam pogledao taj isti dan na nekom drugom Internet portalu, a detalje o kontroverzijama u dnevnim novinama dok sam sjedio u jednome lokalu. Čudo jedno kako se NK Zagreb od mogućeg davljenika pretvorio u jednog od pritajenih favorita i momčad sa mentalitetom pobjednika. Bojim se da se nitko od nas nije nadao pobjedama i kiši pogodaka nakon onih silnih odlazaka većine glavnih igrača. Dolazim do zaključka: 'što te ne slomi, to te ojača'. (14.9.2008.)