Skrnavka o Uredskoj Stolici, vjesniku proljeća

Sjedim na uredskoj stolici u hladu jednog graba
I gledam ispred sebe u prirodni tepih krasnih visibaba
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Gledam škiljeći i ljutom rakijom zaljevam zadobivenu ogrebotinu
S jedinm jasnim ciljem – spustit se još jednom niz tu cvijetnu padinu.

Proljeće je stiglo, osjećam to
sve uokolo procvjetalo je i mirisno
Neopisiva je moja sreća
jer sjedim na stolici, vjesniku proljeća

Krećem se odgurujući se nogama, a rukama odmićem grane
dok kotačići uredske stolice ostavljaju trag gnječeći pritom šafrane.
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Unaprijed znam idealnu putanju i najbolji način kako stići do dolje,
Znam da moram podesiti hidrauliku, naslon i zategnuti postolje.

Proljeće je stiglo, osjećam to
sve uokolo procvjetalo je i mirisno
Neopisiva je moja sreća
jer sjedim na stolici, vjesniku proljeća

Duboko uzdišem i istodobnom kišem zbog breze u cvatu
Iznad mene se ptice selice, rode i lastavice, s juga vraćaju u jatu
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Tamo dolje gdje trebam stići sve se žuti od busena jaglaca,
A malo dalje u planinskom potoku odbačeno leži preko nekoliko uredskih stolaca.