Skrnavka, zar ne?

Gledam u teške kapke, a na njima slike krenu pa stanu,
ništa mi nije jasno, prepoznajem špicu Eksploziva
i nju pristalu koju kao da nosim na svom žuljavom dlanu,
pritom joj tepam na uho da mi iz dana u dan sve draža biva.

'Ništa', rekoh joj nježno i neizbježno, 'vrijeme je da se bolje upoznamo,
da jedno o drugome što više toga doznamo.'
I krenem, onako po prioritetima, od vrha pa po redu:
'Volim treća poluvremena na Gajbicama, pivo, žene i plišanog medu.'

Ona se prene na spomen žene ili pak na sam spomen Gajbica,
veli mi 'da se boji, da je čula da Gajbničani imaju kvrgava koljena,
da puno piju, a malo pričaju i da su dugom obojana zajednica.
'Lijepa ženo, nemaj straha, mi smo strejt, a ti si naša voljena!'

'Joj, kak je to lijepo od vas', tad sjetno uzdahne ta njena slika:
'Divno je to što sam subjekt u vašim stihovima i što potičem snove.
Malo je na svijetu tako pristalih momaka i još k tome pjesnika
koji biranim riječima stvaraju rime ne bi li zaslužili moje cjelove.'

Što sam joj tada mogao reći, osim: 'hvala ti za pusu!
Znam da su i drugi pripremili birane riječi namjenjene vama,
znam da su ih pisali na poslu, tribini ili u autobusu,
ali nitko od njih se nije bolje izrazio od mene, zar ne Tatjana?

Trtnaprtnjača o starom, remižanskom kraju

Prošao sam jučer starim, remižanskim krajem. Onim voljenim krajem kojeg nekako teško zaboravljam, u kojem često stajem, i u kojeg se možda nikada neću vratiti. Kako to shvatiti i prihvatiti?... Život ide dalje, nekako se slažem s time kao i s tvrdnjom da je neke knjige bolje i mudrije ostaviti zatvorene i ne tragati za riječima koje nisu niti će biti izgovorene. Mnogo nas je s ljubavlju pisalo priču zajedničkog djetinjstva i mnogi od njih više nisu ovdje, već su poput mene okrenuli neki novi list, ušli u tramvaj na Remizi, udobno se smjestili u prvi slobodni stolac i otišli. Neke sam otpratio, a za neke sam saznao onda kad bi svratio. Neki su se javili i rekli da odlaze, popili smo piće, nakratko stali i popričali, dok su neki otišli bez riječi. Vjerojatno tužni, spuštenog pogleda, po prilici iznenada, uz dva teška uzdaha. Neki se, poput mene, još uvijek mogu vratiti, no neki su otišli zauvijek. I znam da se neće vratiti. Nikada. Razmišljam o njima: gdje su, što rade, pomisle li koji put na stari kraj i na nas koji jesmo i nismo ovdje, prolaze li ponekad ovim ulicama, ovim šetalištem, pored ovih zgrada. Nedostaje li im hlad topola, ‘prebacivanje’ preko velikog gola, gringo s dlana na stepenicama, hladni gelender mostića, škripa ljuljačka i šaptanje na drvenim klupicama originalnog parkića - obilježja jednog neponovljivog odrastanja? Koračam nasipom od Baštijanove do Okretišta, u ruci ne držim kišobran, dok dosadna kasnojesenjska kišica zaljeva novu betonsku stazicu. Volio sam tu dionicu, a tek sada sam shvatio da je po svemu osobita, iako ćemo samo mi primjetiti tu njenu osobitost koju zbog finog sloja nezaboravnih uspomena gledam drugim očima. Da može govoriti, ta dionica bi ispričala jednu lijepu priču, dotakla neke već zaboravljene stvari, oživjela san koji smo tada sanjali - iz dana u dan…