Trtnaprtnjača, pa pogledaj ti to tko je to na teve...

Čekček, pa to je, pa to je... Ma kaj mi je, to se samo striček i teta igraju ševe ispred skrivene kamere po uzoru na neke Amere... Prebacit ću na drugi program, da vidim, sad je oko osamnostiposran, sigurno ona teta frčkavo Eksplozivna ima neku reportažu o pustinji Kalahari ili o Sahari, tko zapravo mari... zapravo... Brijem da bi tu mogao vidjeti i dvogrbe deve ili neke zanimljive crtice u dekolteu od stvarnosti do sna, gdje je roza majca u ve pa se vidi skoro pa sve: dobre dude. Uostalom, sad će još malo i vremenska prognoza: možda teta Cicona sa dva balona otkrije gdje će sutra harati ciklona, dok su u fokusu ona dva bombona ili kako sam već rekao: balona i ona od glave do pete - razorna poput komete... "Mislim, nema smisla od buhe raditi slona, ali ako sutra ne uzmem kišobran mogla bi biti pušiona..." Bladihel, ali ne razumijem baš svu tu gužvu oko jedne istina popularne djeve - nije lijepo da toj - onoj iz tog jednog razgrabljenog avija - gledamo u znoj ili u epidermu dok guta... šampanju u tom stanju!

Trtnaprtnjača prije raspašoja kad smo ne baš bez bez problema smjestili svu tu našu silnu masu po pikasu...

Mjesto se doimalo ko ideališe za spavat, pa se probudit, pa nešt' perverznoskupo pojest u nekom hajklas restaču gdje su cifre "takve da se brojka na dnu papirića samo šapuće, dok su konobari nenadje*ivo lijeni da to jednostavno plijeni", pa onda ostavit' papuće ispod kreveta i jasno ko bezdan odvest' djevusvoju u nepopravljivo romantičnu šetnju uz more i stijenje na Lungo mare - to je uostalom i mjesto gdje se koke fino bare (bar tak' pričaju oni koji to jesu - barili neku svoju ribu il' pak' neku hostesu)... Mislim si dok mislim na djevusvoju: vjetar joj mrsi kose, a neveliko kamenje masira noge bose - idila, mnim si da je došlo pravo vrijeme da nas sudba na tren pusti same, daleko od galame da mi se galeb pokenja na rame, da pustim pijetlu krv il' gušteru sok, da kažem svim pizdarijama "bok, di si kaj ima!", al' ne... Odjednom nasta neka pomutnja, oblak misli koji je do tad bezbrigeipameti lebdio rasplinuo se: stvoriše se dva "sajkokiler" kamijona od sto tona i nas par za istovar... Nesta uto idila kao 90-60-90 iz sna, djevamoja se izgubila u masi k'o bugar u kasi, a ivicakičmanović pod neočekivanom tlakom kartonskih škatulja od 30 kila je sve više glumila debila... "Vilo Anđolino, mače, što svi ovi ljudi znače, tko su oni - neki šampijoni!?"... Ali ne, to se gomila nastrojenih ajnštajna u kariranim šuljama i cvikeršajbabuljama (plus/pod mus nekoliko zgubidana) susrelo na par dana diljem šatora na terasi kako bi se propili i proveselili - dodajmo i prodebelili. EdoMaajke mi da je bilo baš tako... "Opatija, apatija... bolje da se vratim ja... oy! Remiza... oy!"

Trtnaprtnjača o Gospodaru prstenova - Strücoglu, Tamuda i pijana momčad koja vrluda...

Dešamp je u sjubotu drito na dan rada preuzeo odgovornost... "idemo fuzeri, čvor je na kravati, apšisani barjak je na koplju, al' di je mlada?"... baš kao što i priliči toj poziciji čovjeka od poteza kojem je na drugom mjestu burečna meza i teza da je burek sa sirom u stvari onaj pravi. Navukao je oko jedan nebaš konfekcijsko odjelo, kravatnu sa glagoljicom i na žuljava kopita "friško" zglancane picolovke - ko pravi dabar iz žita. Nekolicina nas probranih fuzera stacioniralo se podalje od frižidera, zbegecani za popizdit'... "osim šofera ostali smo drmnuli po nekoliko jegera za snagu, a potom i za čagu koja će neminovno uslijedit'!"... Napetost se mogla osjetiti posvuda pomalo k'o molim nakon halo, ko pazi prije je palo, vrijeme koda je stalo... "ajd' dabrovi, nema nitko da mrdne: kulen je tu, i podravec - ček da prdnem... uh, prot, ah... gdje sam ono stao prije neg' je prdec pao???"... Docnije smo u poludjeloj kumovljevoj ksari krenuli po mladu u - pa reklo bi se bratbratu - susjednu zgradu... "Ha, pazi ti tog agu kako je samo brcnuo brlju - za snagu, ofkors... nek' je proba pa još i iz zgloba!"... Strücoglu plus Tamuda su se ondak odvažno zadadakali pred olatarom, razmjenili ono okruglo što je Strücoglu dobio nakon dila sa zlatarom, poljubili se nakon avemarija bez vokala i - tu je oficijalna priča zapravo stala! Poslije toga dolaze uglavnom fuzerska posla i gemovi (prst vina prst vode), saund iz zvjezdanih staza kao bekgraund, kravate oko čela, odjela, razna jela, žmarci i komarci... "Neka vam je mirna bračka luka - evo ruka, da uspije... a kad će zatrebat, Tami i Žare, računajte da ćemo vam nosit ormare!" (1.5.2004.)

Trtnaprtnjača abaut detdej aj voz in d lajn end nau ajm đast fajn, tenk ju...

Zjedrano je to kad čekaš u sveopćem neredu da bi došao na red il' kad te nestrpljivi čekaju ili kad se nešto čeka, jerbo ondak obično nastane znanstvenofantastična dreka, pravi kaos, navratnanos, stres skoči na/do/oko 100, evribodi se gledaju preko nišana - na daleko - ili gunđaju/grintaju i to baš one/oni šampijoni koji se uvijek ritaju u trambvaju i gaze palčeve drugima i češu se po mudima ili drže broš na grudima. Neki od njih kašlju kišu, neki teže dišu, neki trpe strašnu bol, dok neki mjere povišeni kolesterol... "Pa nije val'da cijelu naciju zdrafstveno stanje stjeralo u ordinaciju - natašte!"... Neki čudan nemir ispuni privatni likvidni svemir budući da je uvjek neka strka-zbrka il' si baš tamo stigao neomašćenog brka, nadražen k'o Dražen il' k'o kruh ražen, al' ne i poražen. I mislim si kako bilo fajn bocnut' u kiosku na ćošku kakvu pirošku il' obilato lisnato prije neg'... prije biločeg... "Ak' treba, pa i na silu, za Klarinu pirošku i ruku pod motornu pilu!"... Zatim slijedi čekanje, pa onda ekanje, a zatim i strmoglavi pad u bunar košmarnih misli - tko sam, gdje smo i gdje je Elvis Prisli?... "Ambilivbl kak' ti vrijeme proleti uz neko štivo, sve ti je poslije nekak' krivo kaj nije žvagu bila veća ili red duži il' da imam do doma još bar' dvije autobusne stanice da u miru pročitam preostale dvije stranice ovih no, no... novina!" (31.3.2004.)

Trtnaprtnjača o Juniorima na putu i pitanje 'putuju li oni to brzo ili smo mi spori?'

Generacija sea'mpetse'amšest je jednom negdje, sjećam se, na špici slavne Remize cugala 'žujsko pivo i - kad bolje razmislim - sve živo i neživo, pitko i nepitko. Okej neki su i ondak ko i sadabaš tankali samo gušće sokove, dok su oni intelektualni giganti uz sve to ganjali i neke faksualne rokove. Bilo je to uglavnom neslavno (kakokome, dabome) i nedavno; vrijeme vatrenih iz svojih najboljih dana: 3:1 protiv Jamajke, 1:0 protiv Japana. U Ribici na Špici tada još nije bilo akvarija, tropskih riba i ekskluziv fotelja, tek petšest osušenih žardinjera, par lakatuša za šankom sa neš' užicanih mrkih, tuna i slavuja i ispred svakog po 'žuja. I nas podosta butragenjosa drukera koji smo tada cugali za Bobana, Ladaru i Šukera... "Skupili bi se ćuku vremena prije, nacugali se ko deve - a u bekgraudu Seve, djevojka sa sela, pa onda feštali do sitnih sati negdje drugdje, uglavnom svugdje." Nekako tada niti uz najbolju volju nitko od nas nije mogao zamisliti nekoga od nas - proslavljenih zgubidana - kako se sa zlatnim prstenom u ruci na laganim valovima ljulja ka bračnoj luci i kako sa primjetnim ponosom objavljuje sretnu vijest: "postat ću otac, omladinac je na putu, izvolite sjest', plaćam rundu za sekundu!"... Dođe ti da zastaneš zbog trenutka ko lutka i zamisliš na neku foru sebe, djevu i jednu malu Noru u jednoj slastičarnici negdje na moru... (13.3.2004.)

Trtnaprtnjača da grad na sva četiri žmigavca provjereno postoji i zna se točno koji...

Prošli smo Bugar i ja pravu putešestviju nebi li stigli gdje smo naumili, a da nismo dvoumili oko toga koji putem i jel' se može 'opće do tamo i do tuda, a da se ne vrluda preko brda ili raznih kotara gorskih do opatija morskih... "Pih, nadam se da će na povratku pasti kakva stanka pa da omastimo do dve kile zdihovačkog janka?" Da l' je ralica svoj pos'o odralila (takoreć') kako treba ili je ono bijelo što pada sa neba zatrpalo cestu i uz cestu, gdje vidjesmo prostim okom petstametarsku kolonu kamijona kako tapkaju na mjestu pored žičanih plotova i to pod budnom paskom drotova. "Ej ti! Kaj vas mećava sprećava za dalje, pa sad zujite dok brujite?", zainteresirano će Bugar. "Pusti Bugar", rekoh nevažno pogleda uprtog u snježnu daljinu, "pa kolaps tih razmjera je moguć samo na prometnicama zagrebačke mi rodne grude i to u terminu "od kad se bude do nešto prije početka radnog vremena ili podneva." Ne smije onda bit' čudno nit' to što u jednom ne puno manjem gradu na obali petkom svak' "sva četiri" raspali i to podno "neparkirajpaukodnosiauto" znaka ili uz rub desnog kraka ispred semafora, od poasfaltirane zebre možda nekoliko koraka. Ondak "škljoc, škljoc" i u obližnji birc na kavu ili sok, malo izvire da se smire i da vide da l' pauk nadire. U slučaju da stiže, postoji onaj otrcani kliše: "Stari, bil sam tu prek u apoteki po tablete za mamu, inače nebi tu ostavil tu kramu!", a ako ga nema: "zlato, daj još jedan makijato!" (27.2.2004.)

Trtnaprtnjača o popalavi emocija u meni kao sebi prema njoj kao trebi...

Kopam, rujem, da pronađem lovu, jerbo je stanje u novčaniku na dobrom putu da prijeđe u paniku... Mislim da smislim koji parfač da joj kupim kad lovu skupim na hrpu, koju njenu frendicu da potkupim da mi kaže kako se zove tekućina u toj skupoj bočici koja joj je po volji il' barem koji joj je od tih brojnih bolji, jerbo pouzdano znam da nisu svi parfemi isti i da nije baš svaki na njenoj oficijalnoj želidbenoj listi. I nitko od anketiranih fffrendica nije ziher pa još uvijek lutam ko orangutan po dućanima koje ne razumijem sasvim (ovo treba ispisat slovima masnim, jasnim) i u njenoj odsutnosti i u potpunosti ispadam truba i mislim da mi se tu i tamo koja duga napirlitana sa štiklama čak i ruga, jerbo ne znam pročitat' dugi niz kičastih pisanih slova... "Plava teta mi kaže da imaju jedan novi u ponudi i da je po njenoj skromnoj prosudbi baš taj idealan za nju, moju djevu, dok već na drugoj lokaciji, iskusne po vokaciji predlažu da uz ružu svakako kupim i ovaj... skupi..." Zašto ne shvaćam parfeme ili zašto pafrem ne shvaća mene ili... parfem i žene, tako to krene... (14.2.2004.)

Trtnaprtnjača o nedjelji kad dućani ne rade, kad sve odjednom stade, kad ljudi puštaju brade, kad nema nade...

Ustajem polako kao da mi nije do toga, gledam na to da ovoga puta stajna izkrevetna bude desna noga, ne bez razloga, pa odlazim istrest mistera guštera nebi li se riješio tereta iz mjehura. "Hura, hura, ispustio sam impresivni mlaz na keramiku, uzdišući glasno i pazeći na dinamiku promašivanja! Mislim da je to od jučerašnje pive, bubreg radi za razliku od dućana nadomak stana gdje radi spora prodavačica otimačica dragocjenog vremena"... Mogu osjetiti da ćevapi od jučer i piva politrenjača postaju neizdrživa stranka u crijevima, jača i od gaća - teško da će 100%pamuk izdržat te meke prdeke. Bistrim ideju o tome da li da ispustim braunjahtu prema šahtu od kud će onda daleko od izvora, možda do Crnog mora, a možda i neće biti braunjahta, pazi ti dilemu, jer možda se radi o tekućem problemu?!... E, a sad bi, nakon žešće borbe s drekom, legla jedna kava s mlijekom i jedne novine, kruh, pašteta, kajmak, salama... Štanga, nedjelja je i nema otvorenih dućana! "Kako nema?"... Ima, al se do tamo ne može u kućnim šlapama: vidio sam kako prolaze ljudi sa kapama umotani u šalove oko ćuba i cvokotavih zuba, nose vrećice i cekere, krekere, štekere... Čoham se jednom rukom po grbi jer tamo negdje svrbi. Ne smijem to radit. Ne smijem radit uopće. Nedjelja je. (24.1.2004.)

Trtnaprtnjača o tome da imam jednu kakokome dobru vijest – 2003. odlazi u povijest!

Iznimno naporan i krajnje sadržajan Decembar došao je do svog konca i sve to skoro pa piškalonca... Malo se zgužvao po trambvajima i skrivao od konduktera da ga kojim slučajem on kao isti ne stera zbog šverckomerca ili da ga ne ocinka baba sa bundom od nerca pa da odleprša iz prikolice poput perca; malo je onda pješačio od stanice do stanice i listao stranice drevnog dnevnog tiska uvijek liznuvši vrh pokažiprsta, prolazio danima i danima pored placa i pored fajn maca smrznutih palaca. Predvidio je studeni decembar snježne radosti i to još početkom sebe samoga, ali je padalina bila s nekim drugim u dilu, pa je čudnogličuda zaobišla one koji ne krate da smoče preduge nogavice i izbjegnu hunjavice gazeći netremice svesame bljuzgavice. "Pusti, ima i onih koji su još prije pripremili bucerice, termosice, gojzerice!"... Onda je taj isti Decembar u dobroj maniri dokonih grofova sredinom sebe samog krenuo poklone bezredaismisla trpat' pod okićene jele i borove, purice u rorove, mlince uz njih po defoltu, kolače u špajze "šajze!"... dok je sve one dobre berbe i pršut i masnije delicije spremio za kasnije da se ima kad zagusti jer obično zagusti baš onda kad se čovjek opusti... "Svakačast, bio je to iznad svega zanimljiv doček u centru grada... sve nekako raspucano, a opet sporo... i milonečije, nezaobilazni Š*oro!" (13.1.2004.)

Trtnaprtnjača s posla na zag velesajam, črnomedugoverec, tečaj...

...no da ne nabrajam... Nekako sam došao do tuda gdje upravo jesam i nekako sam opet sjeo, prije toga sam radio, onda jeo, a sve to nakon što sam sjedio cijeli dan tjedan jedan naporan, te sada naoko umoran, malčice pospan i uz pogled mutan, čekam nebi l' otiš'o sa velecijenjenim i poštovanim drugovima uz parolu "je*e mi se živo!" sašit kakovo irsko pivo na bazi gusto/skoropajestivo i satrat meksikansku mezu na plati koju uzmi pa vrati oko poladevet do devet sati… "Mislim si, ulazim u koktel bar, zaobilazim ormar, neki star, dolazim do šanka gdje vlada mini pijanka, onda mala stanka od deset sekundi i… opa, ode par rundi!" Ipak, teško je mislit na tortilje kada oči pilje u sedamnajstinčni elcede ekran cijeli dan kao da u njemu ima nekog zanimljivog štiva o nepreglednim bazenima piva ili fotopriča u kojima se spominju prirodne cice i egzotične ljepotice odnekud sa kariba… "ehehej riba sa Kariba, pa otkud tebi takve obline da mi skoro iscuriše sve sline?"... I onda sam opet tu gdje sam bio i prije, u prostoriji koja se grije, pa zaboraviš da je vani u banani, da se ledi sve i sva, da je prometna gužva, da trambvaji gmižu i da redovno ne stižu na vrijeme... "Svi smo mi na stanici zapravo samo svoji vlastiti kipovi - redom smrznuti tipovi i žene zaleđene!" (19.12.2003.)

Trtnaprtnjača nakon koje ti dođe da kažeš 'Alaj se ovaj studeni prosinac nemože podičit nekim veseljem ili to ja samo meljem?'

Započelo je sveopće totalno ludilo dođi/kupi/plati/nemojstati koje natjera i one tome nesklone da skoknu do prvog šopinkcentra gdje se uz pomične/nepomične štenge-gen-gen-gen-ge svakojak pentra nebi l' kupio kakav poklon za nešto bliže ko primjerice ime na zrnu riže, kištru čokolade, metar rolade, dio za stavit iznad kade, dve umjetne djedmrazofske brade, špahtlu za one koji grade, pa onda nešto kasnije "din-don... evo, sitan znak pažnje za vas... o, stigli ste u pravi čas, baš su kolači na stolu... nisam baš... može onda bar štokkolu?"... Neki dan su hortikulturni uz pomoć svojevrsnog četverokotačnog krana usidrili i divovski bor tamo kod bana, porušili potom nekoliko platana, zatim su nekidrugi uštekali svusilu lampica diljem važnijih ulica, izgradili pravi mali štandograd, najveći do sad - gdje se može kupit sitnoaldinamitno za skoro pa džabe/budzašto... "Pa što? Daj ti, gradski oče, nama masama gratis štand sa kuhanim vinom i kobasama!"... Sa financijske strane jedva čekam da to stane, da se djedmraz vrati u zimsku Finsku, da se vrati onaj leđero ritam/totejapitam, jerbo teško se otet dojmu da mi sva ta strka i zbrka fakat teško pada, o čemera mi i jada, slično ko nezaposlenom burza rada... "Evo, sad bi otčepio jedno pa drugo Božićno, ispio guc po guc, pa dve tri kikirikikoštice, pa ljušturu pljuc, pljuc..." (4.12.2003.)

Trtnaprtnjača o tome kad ne znaš kaj bi sam sa sobom piši o trambvajima, laktovima i pogibeljnim startovima

Zgrbiš se negdje na kraju prenatrpane deve, naravno još te pospanost pere/ždere i nije ti lako vidjet tol'ku masu na lošem glasu kako u svojevrsnom metežu proziva te "proklete svinje, te niškorisne bandite, te ničije favorite"... Razlozi su kao uvijek svima jasni: "je*iga, zbog njih narod kasni"... I onda se masa nekako smiri, zažmiri, naoko razumije, "ima se u vidu" i kao progleda kroz prste jerbo stanice idu, tidudidudidu. Jedna za drugom kao one brlje za uzornu šankersku delegaciju, koje su olfo i za cirkulaciju... "Više nema mjesta za reakciju kad je ziher da masa kontrolira situaciju!"... Zanimljivo, nakon cijele tarapane odjednom sve stane sa strane kao rezervni lijevi bek koji se zagrijava uz aut-liniju i čeka da ga šefstručnogštaba pošalje u šmek... Onda kao po dogovoru dobiješ od neimenovane asanovićaljoške laktom u bubrek/znamdaideg koja ruši sve pred sobom da dođe do slobodnog sjedala koje je ugledala... "Dođe mi da je steram u klinac, jerbo to nije fer - jel tako, čika kondukter?" (29.11.2003.)

Trtnaprtnjača o kestenjalu koji je opet na uglu i zbog kojeg se sve dimi i o tome da nitko ništa ne daluje, a jesen svejedno caluje

Pritislo je skoro pa netremice u bližoj okolici ništice "negdje oko minusa i hladno oko sinusa" na poluispravnom je*ivjetru termometru: vidi se to dabome na svakome centimetru, vidi se da više nitko nije dovoljno neobuzdan i lud za kratke rukave, da mnogi stavljaju kape na glave, da su proradila centralna, da su drva "na metar" složena tamo gdje je peć još uvijek drvetom ložena. Dapače, puste su ulice, "čuju" se friški mlinci i purice, vrijeme je bundeva, kolinja i martinja... "Ajdontrimembr kad mi je zadnji put slapić one vodice grunuo iz lijeve nosnice iliti nosne duplje i kad sam zadnji put kihnuo tako u šuplje!"... Iznenada se, trtne mu, futrani kaput prometnuo u prvi plan, kapa uhopoklapuša je u pogonu cijeli dan koji je uzgred kraći što znači da su sve bliže božićni kolači - u talonu su rukavice, pljoska sa dva deci šljivovice u nutarnjem je đepu za okrijepu, cipele koje imaju svoju težinu i kod uspona bitno utječu na svježinu, a koje po defoltu odmjenjuju mokasine. I sve to zbog nadolazeće zime, a samim time i zbog rime... naravno i vodoravno. (4.11.2003.)

Trtnaprtnjača o 'Zdravo, druže kapetane, mislite li da je pretoplo za fazane?'

Nakon brojnih zapleta u proteklih nekoliko tisuća dana, nakon okončane više škole s puno sreće... "kako to boli kako to peče!"..., nakon svega ostalog pod nešto treće, pitanje se samo nameće: što sa vojskom, balabane, misliš ti to rješit jednom nekad?... "Eh, svikojipitate, odgovor je skriven iza sedam mora i sedam gora, pa onda na drugom pravom križanju desno ispod bora, i to nije fora - malo više noćna mora"... I onda se čelni ljudi korpusa, brigade, bataljona, oblasti il' čega već dosjete razvezat' gordijski čvor novaka i predočit nama odgovor: slušajte pozorno... oslovio bi on mene sa dešamp da zna al' ne zna, i onda bi rekao da sam nesposoban za šestomjeseeno duženje domovini s puškom na ramenu, sa ponekim pleterom na epoleti, sa isteklim datumom na pašteti, ali isto tako i za osmomjesečno duženje domovini u civilu - ne može to tvoje zašarafljeno koljeno izdržat tu vojničku silu. Srećom, pukovniče, generale, majore, bridagiru il' štogod, još uvijek se osjećam dovoljno dobro za prodor po lijevom krilu, za igru u navali ak' treba i na silu… (27.10.2003.)

Trtnaprtnjača o drndanju sa Rozendorfom, kojeg mnogi ne znaju, u tramvaju i o slušanju njegovih priča

Duga je povijest naporne gluposti, to zna svaki kid in taun, svaki klaun koji je malokad daun, no rijetki su koji imaju prilku slušati izvornog kralja naporne gluposti kako trabunja o tome kako mu je danas izjutra čuna... (svaka prava mačka bi rekla igračka) ili kako je ona mala komad do daske i ko rođena za male noćne praske ili o tome kako mu radi klima dok prebire po prašnjavoj polici sa pornićima... "Rozarijo, majstore bez gela, a da spustiš priču za nekoliko decibela - nama fuzerima je neugodno!"... Vrstan je to govornik, za one koji ga ne znaju, koji i kad šuti zapravo laprda, jer ipak je to glava tvrda koja gleda gdje prolazi/gibase/njišese/luta kakva dobra prda iz kakvog kvalitetnog parfemiranog "krda". I zaista, bez njega bi tamo gdje smo mi (a to locirajte proizvoljno) sve bilo u banani, pa je za dobrobit svih od iznimne važnosti da ne bude tih... "Kakav bi to Hram bio da nema tog remižanskog sina - k'o pivo bez hmelja, ko gemišt bez vina!" (10.10.2003.)

Trtnaprtnjača o tome kako jedem stiropor i zalijevam isti jogurtom

Ide vrijeme, leti, vidim to po mrljama na tapeti, a i po nekakvim tragovima na pašteti koji obično dolaze s tjednima, nekad čak i sa danima, ali rijeđe, mnogo rijeđe, rijeđe je i od juhe u studentskoj menzi... Vidim to po jednažbi rupa na remenu u vremenu i po konfekcijskom broju i po kroju... "teta Silueta, pa vi mene mislite zaje*at', ha? Nije ovo, nemre bit'! 36/34 je moja veličina, ja sam tanji, broj manji...", pa onda po onoj tvorevini iznad remena, drugoj reinkarnaciji Sljemena koja kad si da maha skuplja sve ono dobro od pive, graha... "Grah je dbest kad odstoji kojih dan do dva... Znate već, tu odlazi ona kora... pa onda uz špek i luk podivljaju osjetila sva bez pardona uz vino, kontrolirano, iz demižona..." No da, prokletstvo pive i graha, pizze i ćevapa donosi i niz dilema, pa i problema koji se mogu uočiti kao očiti: povećana masa utječe na ubrzanje, ali i na opće zdravstveno stanje... "Je*iga, moram zažmirit kad su mi čingaćevapi u dometu, kada me mami tamna strana bureka, samo da mi je reći -ne!- kad je u pitanju horok lazanje i naravno... - Jedi manje!"... Ide, ide, sve nekak' kao da ide, a ja sam jedreno spor - eto da zato sam prešao na šnekope stiropor. (2.10.2003.)

Trtnaprtnjača o Čingać ćevapima i o čak nekoliko pivskih kapi za kojima organizam vapi

Čudesni ćevapi iz čarobne ćevapćinice Čingać čekali su nas četvoricu iz "Lige Ćevapa" da otklonimo čemer čudljivog česnim zalogajčićem + uz nas je ćevape čekao i jedan čestiti čikara (član dičnog Katanača i mogući ćevapćion) čije čvalje će se u nadolazećem periodu "Lige Ćevapa" časno omastiti ćevapima, al' na čiji račun - čut' će se... "Ćutim: ćevapi čovjeku, češer češljugaru, čičak Ćućerju, češalj raščupanoj, a češnjak čiči!"... Četverac "sa" plus čikara dično su se uz piće (ne iz čokanjčića, nit' plodom čokota, već iz kriglečaše) počastili u čumezu čime je okončana još jedna sezona... "Često se čuškam po čubama u nevjerici, doočim čevapčići u Čingaču bivaju sve veći!".. Čak devet ćevapćiča ćuškalo je umoćenu, dok je čestitoj čikari jedan od članova predočavao čačkalicom da Leče neće izbjeć' slijedeće čašćenje, ali da će biti čupavo četvorici... "Obože, tko će uz Leče častit predveče?" (21.9.2003.)

Trtnaprtnjača o smrzavanju na -17, kratka uputstva za preživjeti jedan tjedan - uz uvjet da se subotom ne smije biti žedan

Neugodnih -17 izmjerenih neispravnim uređajem za mjerenje difita na Kortu u nedeljno jutro doveli su u pitanje opstojanje nožnih palaca i onog crnog pod noktima što priča nekoliko svjetskih jezika, ruga se grickalici i draga je uspomena na ljeto '97e... "E da, još uvijek ajdontbilif da se u jednom eminentnom lokalu u samoj koštici metropole može popit' pol' litre pifkana/provjereno kvalitetnog za tričavih 12 kuna!... Možda je to bila samo fatanajorganu! Možda je...? A možda su u šumi! Takvo što te izbezumi - ne vjeruješ pronicljivom oku, a ne vjeruješ ni sumi!"... Nego, da se vratimo na minus, bitno je dozvoliti totalno tupom, ali baš tupom pogledu da bude uprt u minus dok ne otupi do najvišeg stupnja tuposti - na tragu gluposti dugo gledati uzdignutih obrva u isti onaj minus kako bi bili potpuno ziher da je statika u redu a ako nije onda joj treba reći da bi trebala stati u red, ak joj nije bed, da je glupost neuništiva pogotovo onda kada pod utjecajem piva skočite u grm kopriva, da štange na štokrlu ne služe za sjedenje i panoramsko promatranje koka s potoka, da u fuzu pobjeđuje momčad koja više trči, koja se grči, koja kontrolira igru i koja izgleda uigranije, te pronaći u tom minusu nešto što je u plusu, a ako treba prokopati i u kosinusu/sinusu, baciti pod korijen, derivirati, eksperimentirati, implementirati... Brojka uz minus ne mora biti 17, može biti i 9, 8, sve više od 5 prolazi pod nazivom "je*eni porazi", jerbo nema prevelike razlike... A uvjet da se subotom ne smije biti žedan, vrijedi l' to i za sljedeći tjedan?... "Svakako, nego kako. Ukoliko mislite da ste u krivu - popijte pivu." (15.9.2003.)

Trtnaprtnjača o mrskoj misli na čarape, duge rukave i kragne koje dave

Zamislio sam se, onako ruka na bradi, drugom se često čudesno češkam iza lijevog uha k'o muha kad se kuha juha na plinskom rešou u predjelu gdje ima komaraca... "Vidim li ja to jesen i kesten, Hajncharaldfrencen? Ili je to samo dobar povod za provod da se popije Žuja u Hramu i ferkorektno izmlati praznu slamu?..." Hrabro, gotovo viteški bez mača, oteo sam krmeljavom lijevom kapku slobodan dan, dok je desni nešto prije iskoristio svoj i to ziher k'o kad je ziher kad loptu ima Mostovoj u šansi. Promijenio sam plan i program za danas i sutra, pogledao u kran u sivoj daljini i odbio povjerovati crnoj kavi, crnoj ko zgoreni ostanjci u tavi, koja me je lukavo uvjeravala da je kišni dan bastardan, pomalo i balaban i da mi treba kišobran. "Pogle' puževe-golaće i gliste tamo na asfaltu kod Remizove biste!"... "Teta crnakafa, možda imam impregnirane tihotapkalice i boli me klinac za te iste gliste pored biste..." Zamislim se ko žaba na lopoču, puštam tekstualne oblačiće iz glave ko Zagor i Čiko tijekom diskusije, onda mislim i mislim ko Baltazar, a kad mislim onda me u lijevoj nosnici prene nešto u bojama kiselih krastavaca što katkad treba iskihati, jer svakako treba disati... "Imam rješenje za vas neuke: malim prstom po nosnici zagrebati nježno u smjeru gore dolje, osjećat ćete se bolje, a poslije je sve lako... to zna svako." (13.9.2003.)