Trtnaprtnjača prije raspašoja kad smo ne baš bez bez problema smjestili svu tu našu silnu masu po pikasu...

Mjesto se doimalo ko ideališe za spavat, pa se probudit, pa nešt' perverznoskupo pojest u nekom hajklas restaču gdje su cifre "takve da se brojka na dnu papirića samo šapuće, dok su konobari nenadje*ivo lijeni da to jednostavno plijeni", pa onda ostavit' papuće ispod kreveta i jasno ko bezdan odvest' djevusvoju u nepopravljivo romantičnu šetnju uz more i stijenje na Lungo mare - to je uostalom i mjesto gdje se koke fino bare (bar tak' pričaju oni koji to jesu - barili neku svoju ribu il' pak' neku hostesu)... Mislim si dok mislim na djevusvoju: vjetar joj mrsi kose, a neveliko kamenje masira noge bose - idila, mnim si da je došlo pravo vrijeme da nas sudba na tren pusti same, daleko od galame da mi se galeb pokenja na rame, da pustim pijetlu krv il' gušteru sok, da kažem svim pizdarijama "bok, di si kaj ima!", al' ne... Odjednom nasta neka pomutnja, oblak misli koji je do tad bezbrigeipameti lebdio rasplinuo se: stvoriše se dva "sajkokiler" kamijona od sto tona i nas par za istovar... Nesta uto idila kao 90-60-90 iz sna, djevamoja se izgubila u masi k'o bugar u kasi, a ivicakičmanović pod neočekivanom tlakom kartonskih škatulja od 30 kila je sve više glumila debila... "Vilo Anđolino, mače, što svi ovi ljudi znače, tko su oni - neki šampijoni!?"... Ali ne, to se gomila nastrojenih ajnštajna u kariranim šuljama i cvikeršajbabuljama (plus/pod mus nekoliko zgubidana) susrelo na par dana diljem šatora na terasi kako bi se propili i proveselili - dodajmo i prodebelili. EdoMaajke mi da je bilo baš tako... "Opatija, apatija... bolje da se vratim ja... oy! Remiza... oy!"