Trtnaprtnjača da grad na sva četiri žmigavca provjereno postoji i zna se točno koji...

Prošli smo Bugar i ja pravu putešestviju nebi li stigli gdje smo naumili, a da nismo dvoumili oko toga koji putem i jel' se može 'opće do tamo i do tuda, a da se ne vrluda preko brda ili raznih kotara gorskih do opatija morskih... "Pih, nadam se da će na povratku pasti kakva stanka pa da omastimo do dve kile zdihovačkog janka?" Da l' je ralica svoj pos'o odralila (takoreć') kako treba ili je ono bijelo što pada sa neba zatrpalo cestu i uz cestu, gdje vidjesmo prostim okom petstametarsku kolonu kamijona kako tapkaju na mjestu pored žičanih plotova i to pod budnom paskom drotova. "Ej ti! Kaj vas mećava sprećava za dalje, pa sad zujite dok brujite?", zainteresirano će Bugar. "Pusti Bugar", rekoh nevažno pogleda uprtog u snježnu daljinu, "pa kolaps tih razmjera je moguć samo na prometnicama zagrebačke mi rodne grude i to u terminu "od kad se bude do nešto prije početka radnog vremena ili podneva." Ne smije onda bit' čudno nit' to što u jednom ne puno manjem gradu na obali petkom svak' "sva četiri" raspali i to podno "neparkirajpaukodnosiauto" znaka ili uz rub desnog kraka ispred semafora, od poasfaltirane zebre možda nekoliko koraka. Ondak "škljoc, škljoc" i u obližnji birc na kavu ili sok, malo izvire da se smire i da vide da l' pauk nadire. U slučaju da stiže, postoji onaj otrcani kliše: "Stari, bil sam tu prek u apoteki po tablete za mamu, inače nebi tu ostavil tu kramu!", a ako ga nema: "zlato, daj još jedan makijato!" (27.2.2004.)