Trtnaprtnjača o kestenjalu koji je opet na uglu i zbog kojeg se sve dimi i o tome da nitko ništa ne daluje, a jesen svejedno caluje

Pritislo je skoro pa netremice u bližoj okolici ništice "negdje oko minusa i hladno oko sinusa" na poluispravnom je*ivjetru termometru: vidi se to dabome na svakome centimetru, vidi se da više nitko nije dovoljno neobuzdan i lud za kratke rukave, da mnogi stavljaju kape na glave, da su proradila centralna, da su drva "na metar" složena tamo gdje je peć još uvijek drvetom ložena. Dapače, puste su ulice, "čuju" se friški mlinci i purice, vrijeme je bundeva, kolinja i martinja... "Ajdontrimembr kad mi je zadnji put slapić one vodice grunuo iz lijeve nosnice iliti nosne duplje i kad sam zadnji put kihnuo tako u šuplje!"... Iznenada se, trtne mu, futrani kaput prometnuo u prvi plan, kapa uhopoklapuša je u pogonu cijeli dan koji je uzgred kraći što znači da su sve bliže božićni kolači - u talonu su rukavice, pljoska sa dva deci šljivovice u nutarnjem je đepu za okrijepu, cipele koje imaju svoju težinu i kod uspona bitno utječu na svježinu, a koje po defoltu odmjenjuju mokasine. I sve to zbog nadolazeće zime, a samim time i zbog rime... naravno i vodoravno. (4.11.2003.)