petak, 18. studenoga 2011.

Moje Timberlenke su prošle...

Bilo je ljeto. Vrijeme godišnjih odmora i velikih, nesnošljivih vrućina. Kratili smo vrijeme u hladu masline na koju je susjed Š. osobito pazio. Susjed Š. znao je ponavljati ‘tako je to s maslinama, ne sadiš je za sebe, već da u njenim plodovima uživaju oni koji će doći nakon tebe’. Usput smo ispijali bevandu od domaćeg vina i hladne vode iz vodovoda i razgovarali kako se i inače razgovara tijekom vrućih ljetnih popodneva. Susjed Š., osim što je dobar maslinar, ujedno je bio i još uvijek jest strastveni planinar. U njegovom slučaju ona fraza ‘penjem se od kad znam za sebe’ prilično je upotrebljiva, jer je tijekom života prošao sva značajnija brda u okolici i osvojio gotovo sve vrhove, unatoč tome što osvajanje vrhova nije ono zbog čega je on volio uspone i planine.

Nakon što smo popili nekoliko čaša bevande, susjed Š. se zagledao u velebitske vrhove, koji su se s naše terase savršeno dobro vidjeli. Velebit mu je bio posebna ljubav i tu je ljubav nekako pokušavao prenijeti na nas sugovornike. Za mene je planinarenje oduvijek bila samo zgodna fizička aktivnost, ništa drugo. Srećom, nemam ništa protiv toga da s vremena na vrijeme s dobrim društvom odem na neku planinu i uspnem se do mjesta gdje smo zamislili doći. Srećom, još uvijek mogu izdržati napore bez nekih ozbiljnijih posljedica. Srećom, to još uvijek znači i to da sam mlad. I priznajem još nešto, pogled u daljinu s tih vrhova je fantastičan, vrijedan svakog truda i kapljice znoja.

Kako to već ide s bevandama i ležernim ljetnim razgovorima, susjed Š. me uspio nagovoriti da s njim i s još jednim prijateljem krenem u neočekivanu ljetnu avanturu – uspon na Sv. Brdo, drugi po visini vrh Velebita. I to usred ljeta, što je taj uspon činilo zanimljivim i izazovnim. Do sada sam se samo jednom penjao na Velebit, ali uspon do Stapa, koliko god bio zahtjevan, nije bio baš toliko zahtjevan kao ovaj na koji smo se spremali. Ovo je bilo nešto drugo. Ovaj vrh smo cijelo vrijeme imali na oku. Gdje god stajali, on je bio tu. Nekako nedostižan.

Prijatelj I. krenuo je iz Zagreba odmah nakon posla. Trebao je doći do Otoka kako bi ‘u troje’ utanačili sve detalje vezane za uspon i usput mi donijeti opremu za planinarenje, budući da sam na Otoku imao samo ono nužno za preživljavanje godišnjeg – majice krakih rukava, kratke hlače i natikače. O Timbama nisam niti razmišljao, ostale su u ormaru, visoko gore na zadnjoj polici. Imali smo prešutni dogovor da ih preko ljeta neću uznemiravati.

Krenuli smo rano ujutro. Odmah nakon jutarnje kave na kojoj sam baš ja inzistirao. Zavezao sam Timbe za ranac. Nježno. Imali smo taj neki mali ritual prije svake ovakve avanture. Da izdržimo. Oboje. S vremenom se čovjek veže za stvari, posebno za one dugotrajnije i korisnije u koje ima golemo povjerenje. Susjed Š. je vozio 'tri dijamanta' i pričao nam o Velebitu, o njegovim iskustvima i o tome ‘da se s Velebitom nije za šaliti, jer Velebit ne oprašta krivi korak’. Prijatelj I. je iskusan planinar, on je to dobro znao. I ja sam znao. Ne toliko dobro, ali srećom, još uvijek vjerujem u svoj korak. Djelomično i zbog Timbi, jer u njima uvijek znam što mogu, a što ne.

Negdje prije podneva smo stigli u Starigrad Paklenicu. Prije toga smo stali u trgovinu mješovitom robom kako bi se opskrbili, odnosno popunili praznine u rancima. Mislim, nema smisla ići gore s napola punim rancem... Iz prozračnog ljetnog outfita uskočio smo u onaj planinarski. Kratke hlače zamijenile su duge, a japanke i bosu nogu čarape i Timbe. Desetak minuta kasnije bili smo spremni. Svo troje smo pogledali u Anića Kuk i na ono što se nalazi iza njega te krenuli. Ako je netko od nas mislio odustati, sad je bilo pravo vrijeme za to. Zagledani u vrhove cipela polagano smo krenuli prema Sv. Brdu. Zapravo prema skloništu Vlaški grad koje se nalazilo podno Sv. Brda da bi u zoru drugog dana krenuli prema krajnjem cilju...

Teren po kojem smo se kretali mijenjao se kako smo napredovali prema vrhu. U početku su to bile klizave stijene koje su turisti tijekom godina toliko izgladili da su na nekim mjestima bile klizave poput ledene površine. Potom je uslijedila staza na kojoj je prevladavalo sitno i oštro kamenje, a nakon što smo prošli PD ‘Paklenica’ dočekala nas je uobičajena, uska planinarska staza koja je svako malo nudila poneku nepredvidljivu zamku poput korijenja drveća, tepiha od lišća, panjeva, rupa, kamenja ili ledenog planinskog potoka. U tim trenucima mi je bilo posebno drago što su Timbe na mojim nogama, a ne u ormaru za najvišoj polici.

Negdje predvečer stigli smo do skloništa Ivine vodice. Iza sebe smo ostavili veći dio puta, a ispred nas je bio još jedan sat hoda. Barem je tako pisalo na oznaki koju smo prošli prije sat vremena. Uspon do Ivinih vodica bio je po svemu najteži dio uspona, jer smo već umorni, morali savladati zahtjevnu strminu koja je posebno bila opasna zbog sitnog kamenja koje je proklizavalo pod nogama. U tim trenucima sam se sjetio onog ‘krivog koraka’ i u potpunosti se prepustio Timbama. ‘Ako ovo izvučete, kad dođemo do Ivinih vodica skidam vas i luftam na prvom slobodnom panju’. I bilo je tako. Dok smo se mi osvježavali preostalom i užeglom vodom iz boca, jer je improvizirani bunar na Ivinim vodicama bio zatrovan sapunom, moje Timbe su se sunčale. Zasluženo.

Dva sata kasnije, dakle sat više nego što je pisalo na oznaci kod Ivinih vodica, stigli smo do skloništa Vlaški grad. Pojeli smo ono što smo ponijeli u rancima, a susjed Š. je u to sve dodao vrganj kojeg je ubrao usput dok smo se kretali obećavajućom kraticom obraslom visokom travom. Nakon simbolične okrijepe crnim vinom, skinuli smo cipele i utrpali se u tople vreće. Timbe sam ostavio na terasi izvan skloništa ‘da malo dođu do daha’. Neka se proluftaju, pomislio sam, jer ih sutra u ranu zoru očekuje najteži dio uspona – zahtjevni kameni put i završni uspon na sam vrh koji je vodio preko planinske livade i visoke trave. Ako to izdržimo, izdržali smo, iako je to bio samo prvi dio zajedničke avanture, jer nas je čekalo i cjelodnevno spuštanje koje će za Timbe i moja koljena biti pravo iskušenje.

Ovo svjedočanstvo je samo potvrda da smo Timbe i ja zajedničkim snagama izdržali i taj spust. Još jedan u nizu, rekao bih, ali do sada najzahtjevniji. Timbe, hvala vam za još jednu čaroliju, još jednu u nizu!

p.s. Timbe su u međuvremenu poklekle, kako to već ide sa stvarima koje vam prirastu srcu, na jednom izletničkom usponu na Risnjak koje nikako ne može stati u istu rečenicu s ljetnim velebitskim avanturama. Tješim se da je to bilo neminovno, da im je presudio zub vremena, onaj isti koji svima i svemu kad tad presudi... No još i danas se pitam da li bi se to dogodilo da smo prije tog fatalnog uspona na Risnjak odradili onaj naš mali ritual. Da izdržimo...

petak, 8. srpnja 2011.

Trtnaprtnjača o po ničemu posebnim birtijama

Baš sam jučer prošao pored jedne male i po ničemu posebne birtije koja se nalazi na uglu dvije nebitne ulice u kvartu kroz koji se samo prolazi i u koji se dolazi na piće samo slučajno. Ponekad je u pitanju namjera, kao u slučaju dvoje gostiju skrivenih iza jefitnih žardinjera koji gotovo šapuću u ovom urbanom, ali zaboravljenom bespuću. Što takva mjesta nude i čime impresioniraju obične ljude? Šanse da ti se netko sjedne za stol i prekine tvoje male rituale gotovo da ne postoje. Traže li ljudi na ovakvim mjestima toliko potreban mir koji u zadnje vrijeme toliko nedostaje? Bježe li u izolaciju kako bi imali dovoljno vremena za kontemplaciju? Vjerojatno da, jer svima zapravo nedostaju samoća i tišina, društvo vlastitih misli i ona sve potrebnija ‘instant’ praznina, tijekom koje misli nisu pod pritiskom problema jer u tim trenucima njih zapravo nema. Nema ih zato što se rasplinu na terasi prilikom zveckanja tanjurića, staklenih čaša, krigla i šuštanja mjehurića. Te po ničemu posebne male birtije zapravo ne nude ništa posebno, samo ono osobno – komad prilično jeftinijeg hlada nego što je onaj u centru grada.

ponedjeljak, 20. lipnja 2011.

Par cica iz Českih Budějovica

Crikva - pola pet, svi spavaju, samo rijetki se bude
rijetki nam se prolaznici - pijana đubrad i voajeri - olfo čude
Dlan moje istetovirane desnice na sisama je neznanke,
dok su mi pod glavom kao jastuk složene japanke.

Ona je neznanka, njena cica je čista petica,
priča jezikom Pavela Ploca i kaže da je iz Českih Budějovica.


Umoran sam od vođenja ljubavi, ali kao i uvijek želim još,
želim joj pucati na gol, ubaciti prvi servis, zabiti koš.
Bicepsi, tricepsi i ljubavni mišić procvjetali su kad je neznanka otvorila oči,
sad slijedi sedma runda finalne borbe u toj vrućoj ljetnoj noći.

Ona je neznanka, njena cica je čista petica,
priča jezikom Pavela Ploca i kaže da je iz Českih Budějovica.

petak, 18. ožujka 2011.

Trtnaprtnjača o zemlji gdje sunce izlazi, a tuga zalazi

Prije nekoliko dana Zemlju izlazećeg sunca pogodio je snažan potres. Majka Zemlja na različite načine pokazuje svoj bijes, šalje upozorenja, da može rekla bi nam da je bilo dosta, da nije lijepo od jednog gosta da se tako ponaša, da joj ruje po utrobi, razara i drobi. Ali mi je ne čujemo, njenu kriku i viku, zauzeti smo, nema nas, ne čujemo njen glas i ne razmišljamo o tome da bi nas moglo zateći krš-lom-bum-tras! Čupamo iz nje naftu, krademo joj zlato, zalud trošimo resurse i radimo od nje blato. Nitko nije izuzetak, jer ljudi žele više, žele napredak u svakom smjeru žrtvujući pritom prirodu i atmosferu. Žele svijet iz snova, kuću bez krova, da bez obzira na cijenu uživaju u njemu. Cilj su napuštene savane, platforme na otvorenom moru, divovske brane, tankeri koji voze naftu i nuklearne elektrane. Ona nam svaki dan daruje sve što može, dok je mi zauzvrat gulimo do gole kože… Bože, o Bože, s nama treba strože, treba nas naučiti cijeniti ono što imamo, jer malo dajemo, a puno primamo… I onda se mnogo ljudi začudi kada majka Zemlja poludi, kada u samo nekoliko dana uništi pola Japana. Donese more suza i golemu tugu na istoku, zapadu, sjeveru i jugu. Na žalost, kad joj ne damo mira majka Zemlja ne bira gdje će udariti i poslati razorni tsunami. Za nju tada ne postoje Kine, Iraci, Australije, Rusije ili Japani. Ona se zapravo samo brani. Do sada je pružala ruku, ali nitko nije shvatio poruku, sada je svjesnija da je ne želimo čuti pa je sve bijesnija. Japan, taj mali veliki div, možda i najmanje kriv, jer su ljudi tamo drugačiji. Brižniji i bolji. Odani i svoji. Ali baš poput ljudi i majka Zemlja ima sto čudi i kada nanosi boli tada to obično čini onima koje najviše voli. Sada nastupa vrijeme kada će ljudi morati pokazati da su ljudi, a ne ludi. Da imaju srce koje može vidati tisuće rana svih onih nesretnih stanovnika porušenog Japana.

utorak, 15. ožujka 2011.

Puna šaka kokica

Ostavljam iza sebe brige i probleme,
pitanja bez odgovora, konfuzije i dileme.
Bježim od njih, ne želim ih blizu,
jer cijele me noći čupaju i grizu.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.


Oni su tamne sjene preko moga lica,
rane koje peku, totalna besmislica.
Šapuću mi riječi koje dobro znam,
znaju da me muče i da sam nesretan.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.


Čujem ih jasno, još uvijek vrište,
bauljaju oko mene svi ti problemi koji tište.
Gledam u daljinu, mračna je i pusta,
grabim ih, grabim i trpam u usta.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

petak, 11. ožujka 2011.

Trtnaprtnjača o sranju u državi i prosvjedima protiv tog istog sranja

Nešto se čudno događa, konačno su ljudi zaključili da ih pogađa to što se godinama događa, a što se može staviti pod nazivnik – slika jednog beznađa. Situacija nije sjajna niti bajna, a previše je trajna u državi koja je lijepa i koja je naša. Sve je više sakupljača flaša, gladnih umirovljenika i nezaposlenih ljudi, stoga ne čudi da se narod budi, da nezadovoljstvo klija ponajviše zbog svih tih korumpiranih zmija s vlasti koje kao da pripadaju nekoj višoj kasti i koje kao da se ne tiče što se ‘dolje’ zbiva, što je perspektiva siva, baš poput ekonomije o kojoj skrbe… Kad zaškripi, retorika je uvijek ista – krivnju svaliti na komuniste, masone, jugonostalgičare i Srbe… Bilo je pitanje kad će narod napokon progledati i shvatiti, da ovako dalje neće ići i da ovi s vlasti neće sići milom, već isključivo silom… Dosta je bilo tlake!... Ulice su pune ljudske bujice koja se buni, transparenti i parole, priprost puk i oni koji su završili neke škole zajedno traže samo jedno – promjene i smjene. Složni su da ne može biti gore i da je vrijeme za izbore. Bilo desni, bilo lijevi, bilo da ima Mercedes ili da jaše na devi, samo da ima jasan plan kako izvući zemlju iz ovog dreka… E, takve se čeka!... No, mislim da takvih nema na vidiku, jer jedan će pasti s vlasti, a drugi drugačiji, a navlas isti, će doći na izvor moći i opet će određeno vrijeme proći, reći će da rade najbolje što znaju, dignuti medijsku graju da su ovi prije zaribali gadno i da je zato 80% gladno, 90% neradno i da je teško, da su rane još sviježe i da će biti još teže, sve nešto u tom stilu, dok će oni koji to još nisu, negdje na sljemenskim obroncima dizati vilu, grabiti i zlorabiti, pretakati na tajne račune i govoriti ‘pustite ih nek se bune’…

petak, 4. ožujka 2011.

Trtnaprtnjača o pjesmama koje uđu, a nitko ih nije tražio da uđu

Čuo sam na radiju Cher. Nije da je volim i da bih volio da mi kćer jednog dana izgleda kao ona, zategnuta, utegnuta i puna silikona. Ne slušam je, iako znam neke njene pjesme, htio ne htio, onako uz put moraš ih čut. Na primjer, Shoop shoop song je bio hit kojeg su znali svi. Pa čak i potajno pjevušili. Izgleda mi kao da je netko gura, možda je razlog ta njena figura, njen stas, solidan glas... I tako, svira ta njena stvar ‘Strong enough’, melodija lagano ulazi u uši i ne izlazi iz njih tako lako. Pjevušim, zapravo mrmljam da zvuči kao da znam. Naravno, vozim, ali nisam sam. Ko za vraga, pjevuši se i odostraga. Ni ona nije fan. Pjevušimo istu pjesmu cijeli dan. Onako iz gušta. Ne možeš je izbaciti iz glave, jednostavno se primila i ne pušta. Borim se rukama i nogama. Radije bi pjevušio nešto od Casha, Van Morrison ili Dylana. Da bar, ali nije u tome stvar. Jednostavno, postoje pjesme kojima baš ne možeš pobjeći, koje čuješ i kad ne slušaš. Nema pravila, može to biti punk, reagge, hiphop, triphop, dance, tehno, narodnjak, heavy metal, tamburice ili trance. Ako ih pokušaš iščupati ponovno će propupati, jer te pjesme ne vole muk, uvijek se vrate na vrh jezika da bi postale zvuk. Dakle, That I'm strong enough to live without you / Strong enough and I quit crying / Long enough, now I'm strong enough / To know you gotta go… Ne brinite, ako brinete, primit će se ona, ako ne sad, onda će kad tad…