Trtnaprtnjača o zemlji gdje sunce izlazi, a tuga zalazi

Prije nekoliko dana Zemlju izlazećeg sunca pogodio je snažan potres. Majka Zemlja na različite načine pokazuje svoj bijes, šalje upozorenja, da može rekla bi nam da je bilo dosta, da nije lijepo od jednog gosta da se tako ponaša, da joj ruje po utrobi, razara i drobi. Ali mi je ne čujemo, njenu kriku i viku, zauzeti smo, nema nas, ne čujemo njen glas i ne razmišljamo o tome da bi nas moglo zateći krš-lom-bum-tras! Čupamo iz nje naftu, krademo joj zlato, zalud trošimo resurse i radimo od nje blato. Nitko nije izuzetak, jer ljudi žele više, žele napredak u svakom smjeru žrtvujući pritom prirodu i atmosferu. Žele svijet iz snova, kuću bez krova, da bez obzira na cijenu uživaju u njemu. Cilj su napuštene savane, platforme na otvorenom moru, divovske brane, tankeri koji voze naftu i nuklearne elektrane. Ona nam svaki dan daruje sve što može, dok je mi zauzvrat gulimo do gole kože… Bože, o Bože, s nama treba strože, treba nas naučiti cijeniti ono što imamo, jer malo dajemo, a puno primamo… I onda se mnogo ljudi začudi kada majka Zemlja poludi, kada u samo nekoliko dana uništi pola Japana. Donese more suza i golemu tugu na istoku, zapadu, sjeveru i jugu. Na žalost, kad joj ne damo mira majka Zemlja ne bira gdje će udariti i poslati razorni tsunami. Za nju tada ne postoje Kine, Iraci, Australije, Rusije ili Japani. Ona se zapravo samo brani. Do sada je pružala ruku, ali nitko nije shvatio poruku, sada je svjesnija da je ne želimo čuti pa je sve bijesnija. Japan, taj mali veliki div, možda i najmanje kriv, jer su ljudi tamo drugačiji. Brižniji i bolji. Odani i svoji. Ali baš poput ljudi i majka Zemlja ima sto čudi i kada nanosi boli tada to obično čini onima koje najviše voli. Sada nastupa vrijeme kada će ljudi morati pokazati da su ljudi, a ne ludi. Da imaju srce koje može vidati tisuće rana svih onih nesretnih stanovnika porušenog Japana.