Trtnaprtnjača o po ničemu posebnim birtijama

Baš sam jučer prošao pored jedne male i po ničemu posebne birtije koja se nalazi na uglu dvije nebitne ulice u kvartu kroz koji se samo prolazi i u koji se dolazi na piće samo slučajno. Ponekad je u pitanju namjera, kao u slučaju dvoje gostiju skrivenih iza jefitnih žardinjera koji gotovo šapuću u ovom urbanom, ali zaboravljenom bespuću. Što takva mjesta nude i čime impresioniraju obične ljude? Šanse da ti se netko sjedne za stol i prekine tvoje male rituale gotovo da ne postoje. Traže li ljudi na ovakvim mjestima toliko potreban mir koji u zadnje vrijeme toliko nedostaje? Bježe li u izolaciju kako bi imali dovoljno vremena za kontemplaciju? Vjerojatno da, jer svima zapravo nedostaju samoća i tišina, društvo vlastitih misli i ona sve potrebnija ‘instant’ praznina, tijekom koje misli nisu pod pritiskom problema jer u tim trenucima njih zapravo nema. Nema ih zato što se rasplinu na terasi prilikom zveckanja tanjurića, staklenih čaša, krigla i šuštanja mjehurića. Te po ničemu posebne male birtije zapravo ne nude ništa posebno, samo ono osobno – komad prilično jeftinijeg hlada nego što je onaj u centru grada.