Trtnaprtnjača o difitu koji je teško pao npr. kao kamen na bolni palac uz krik i dve do tri kontre za udžbenik

Izgledalo je da dan ne može biti loš i da će čak i onih naših dvanajst viših od "190" napunit' osmanski koš, da će nekoliko fuzera (sa rezervama) tempom slomit' rivale "u letu", bar dvaput pogodit' metu i za milimetar se više približit' fuzettu, ali... "Kak' da se smirim i kak' da se ne žifciram kad prosipamo pobjedu zbog gluposti! Treblo bi pustit' gorkog Peju (nesretnik sam...) ili neke srcedrapateljne cigane na violini (cmiiicmiii, cmaacmaaa) ili barem sastav mužikaša od zanata, te razbit set čaša poput dokonih birtijaša!"... Misliš, ide to - nema beda, nije greda osim kad je fakat greda - imamo kontrolu uz parolu "svako svog", dobivamo ziher, gazimo, a onda dvaput' zalutali špriher sjebe koncepciju, pobrka lončiće, baci sjenu... i fuševi krenu k'o po traci, serijski k'o ubojice... "Gdje sam i tko sam?... Kol'ko!!? Osam!!!... To je fora... Ne, možda onako od oka - noćna mora!... Pa kol'ko je, al' sad bez zajebancije... trebalo bi bit' šest... Ne, ne, zeko: četri je (dovoljno) za osam... Nos ti posran!"

Trtnaprtnjača o tome kako sam kamenom ogulio pete, suzama zaljepio tapete, razmislio o neodređenom i ostavio sam cigarete

Prošlo je... "Ih, 'bem ti kol'ko je prošlo od tada, paperje je postalo brada, više nijedan fuzer - sada - nije na burzi rada..." kad me jedna samotakva sila (jadna nebila) nagovorila da se ostavim bijelog ronhila. Potom je vidno uzspemtembrana, ono grč, žila i to, Zadnja Pljuga upala u Plinsku (ambijent k'o u Hramu u podne kad se uz konjak u afektu raspravlja o nogometu, prometu i krizi svijetu) i to negdje oko tri popodne, fakatlakat, dok su Pohano pile, Umak od gljiva i Hladna piva stremili ka hedonizmu u mom gladnom organizmu. Zadnja Pljuga mi veli prijateljski uz grč, al' iskreno ko Houllier Bišćanu: "i da znaš da nemre to tak' dalje i pljuga i cuga - samo jedno od toga!"... "Što???!!! Pa kak' nemre emre, a išlo je do sad... I to k'o grom?..." "E, da. Do sad je išlo, al' sad organizam diže revoluciju, neda slom: traži neke stvari koje mi kao pljuga i cuga ne možemo garantirat' i sve to prolongirat', dirat', razmontirat'!"... "Ma nemoj, pljugo, to se revolucija diže bez da me se pitalo može l' se il' ne može. Fino... Znači li to da trebam birat': pljuga il' vino, dvije, tri kapi ili ćevapi?"

Trtnaprtnjača o slavnom Remiza's Kortu na prvim stranama tjednih novina i WBT velikim slovima kako me svojski grize - otkud to na tlu Remize?

Mostić s kojeg pogled u perspektivi više ne živi u koprivi kao nekad prije kada smo brojali kocke i izbjegavali nagazit' na liniju... "Nije? Sjetim se mostića onda, drvenog poda i razmaka između dasaka kroz koje se vidjelo tamo gdje se nije smjelo, ali je to onda bilo smjelo, to da - a ispod mulj i voda!"... Sada je nekako olfo noviji, nema hrđe, sve je tvrđe: tu je i beton embe45, armatura fi14, nova boja, dva sloja... Međutua, ništa od one fallerovske/fuzerske kemije - nije dosta zabrijat' i evo je, a nema je - izgubila se s vremenom negdje pod Sljemenom kao i veći dio kvarta +zadnji sloj asfalta, što zbog novogradnja sa zelenim krovovima koje niču ko gljive poslije kiše sve više i više, što zbog ovog ili onog, što -k kola i alkohola pa sve do bola, što zbog klinaca bez kvalitetnog protoka ideja, što zbog crnog spreja po zgradama i fasadama, što zbog visokih marta, koje prije ne baš puno/dugo/onda/tada/nekad/ne sada/jučer/ nisu došle u modu da bi udarale tako nisko u bubrege - na podu... "Marte bi prije petkom raspalile po pivi i to do visokog sjaja u očima i tako noćima do sloma - pa doma!"...

Trtnaprtnjača u sjeni ružmarina, bez po muke i bez buke, a sa dvije ruke slistio sam pola kutije pite od jabuke

Ostavio sam dragu Remizu da cvrči na +preko trideset u hladu, pustio bradu da radi što hoće, može i želi te se otisnuo u daljinu juga, preko pruga, tamo gdje vodi autocesta duga... "Vidijo sam kroz šofersku šajbu brojna čuda i čudesa: reš janjce pored ceste, automobile u petoj koji streme, tunele duge i kratke, ovakve i onakve, bankomate uvijek pri ruci u luci, šlepere koji trepere u prvoj, kolone i morone, Čehinje - duge i kratke, grbave i slatke!"... Tamo daleko na toj i takvoj otisnutoj daljini spoznao sam da je more je*eno slano i to preko prosjeka, pa sam taj fenomen povezao sa slanim srdelama, da je sve manje teta u toplesu i da je jutrom još uvijek prisutna oseka, da mi je pogled u daljinu ostao iznimno jak i da ima onu dubinsku karakteristiku, da se makedonsko suho stolno ističe okusom, hokus-pokusom-prevarandumom, prihvatljivom sumom "do dvadeset" i da se slaže sa organizmom kao crveni luk sa tunom... Kasnije te promili kao po dogovoru uvode u mistiku gdje se mogu vidjeti krivudavi putevi, bandere kojih istina nema, ali koje bi se sigurno izmicale da mogu, mrak ko u rogu. "Uzbrdica, zanimljivo, tada postaje teško savladiva, a nizbrdica se pretvara u kamel-trofi!"... Treba napomenuti i to da je Poli još uvijek bolji od šunke u ovitku i da je hladna Žuja još uvijek u mom srcu... "Uh, što se crnog vina popilo, uh što se mediteranskog grmlja uriniranjem poškropilo, uh kol'ko se palaca zapišalo i uh što je teško to riječ'ma opisat!... Uh..."

Fuzerska

Nedjelja, krmelji u oku i kafa u Hramu,
okupljeni butragenji, događaj prerasta u dramu.
Plivadonka u zanosu i njena guza.
Pučko veselje za sljedbenike fuza.

REF:
Štokrl na ramenu, sunce na istoku,
Remiza's Kort i babe na potoku!

Nedjelja u 11, asfalt i misao,
gdje je bitak i gdje da nađem smisao?
Šljuca po štokrlu, fuš, suza.
Pučko veselje za sljedbenike fuza.

REF:
Štokrl na ramenu, sunce na istoku,
Remiza's Kort i babe na potoku!

Jamnica kroz grlo, Merkant, sudbina,
znojni dres i duboka hladovina.
Mona Remiza u prolazu i njena guza kao muza.
Pučko veselje za sljedbenike fuza.

REF:
Štokrl na ramenu, sunce na istoku,
Remiza's Kort i babe na potoku!

Trtnaprtnjača kao zaključak: dobro, dobili ste Kranjce - sad fino doma po salvete sa cvijetićima i beštek, pa u Zdihovo na janjce

Nemereš bolivit kol'ko te može zagnjavit masa je*ivjetrova sa kastrolom u kosi od cirka 15 antitalenata, 4 potencijala i 3 za koje se isplati reć' da su ko s drugog planeta - i svi odreda u soknama, neki i sa loknama, podijeljeni u one koji nose plave kute i one druge koji nose, reklo bi se žute... "Još mi je onda ili sada malo docnije teže zbog popijenog ledenog piva, zbog tune iz konzerve, kiselih krastavaca iz rezerve, pojedenih kikirikija u ljuski za smirit nerve i utrošenog znoja za, zbog rime, prokljuvit' sve ostale -erve!"... I tv ekran je vidio da tu nešt' ne štima, da nema vatre, al' da ima dima, da se optimizam klima, da ove na tribinama neko cima i da se, zapravo, samo dimi na sjevernoj tribini - i nekako kao da je tv prijemnik teško valjao pokretne slike i tražio po zelenoj plahti pobjednike ili bar iskusnjare koje, da bar, mogu zarolat' ko Car... "Neka se javi onaj koji je bez pitanja iskorjenio fantaziste - i neka pod hitno vrati iste!"

Trtnaprtnjača o dugom pogledu kroz bocu u prazno i to netom iz jutra, ali ni to nije, ne, kao kruh sa tankim slojem putra

Obraćam vam se, klokani grbavi, iz ponosnog vokativa, jerbo takav je danas dan - malko/mlako drugačiji od jučer ili prekjučer kada se uz grgljavo pivo i poznate senduističko-rosendorfske teze sjedilo na klupi podno breze, ali svakako je dan ko i drugi ili treći, peti, sedmi, stoti... "Ma, u klinac i sve: umjesto da lovim ribe iz konzerve i pijem gembase iz pletera nasred terase, evo sjedim i radim - vindous se pale gase ko semafor na Puljskoj ili kao t10 sa softverom od t18 nakon nekoliko godina!"... Neki od izabranih giganata kvrgavih potkoljenica sada sigurno kafenišu u umagljenoj daljini gdje tende su od prave trske, a piva u sekundi prelazi put od tekućeg do leda i natrag, te po logici stvari dobro sjeda u ambijentu zrikavaca i teške fjake - tol'ko teške da i laktovima čak i teške glavurde izgledaju stvarno lake - i to bez beda... "Jel' tako deda?" "Seveda, seveda!"... Stoga i uzgred, sjedio ja ovako il' onako u anatomskoj stolici sa sestrama Hidrom i Ulikom ne mogu a da ne svisnem i ne pomislim na to kako sam baš sada 'međ' prsatim štanga-tanga mediterankama sa egzotičnim japankama. Tu je negdje i fino vino, lepinja rasna masna, ćevapčići sa ajvarom i lukom, karirani stolnjak u daljini kao barjak na buri... "E, zakaj nisam negdje na molu sa palcom debelo u moru, plivam leđno, gledam dobre tete oko sebe i živo mi se je..."

Trtnaprtnjača o Osvaldu koji osvaja vrhove i suprotno mitu baulja po Velebitu.

Zvizdan nas je dočekao prema dogovoru, negdje oko 12 idućeg dana - kao i nekad prvu ličku sve redom brkatih partizana. Pregledao je što to nosimo u naprtnjačama (da nisu nedozvoljena sredstva ili možda sredstva za pranje suđa) i zašto se uopće bavimo trtnaprtnjačama. "Pa de ste, fuzeri? Sad će vas čika Velebit slomit tempom i žeđi?... E, nećeš, veli Draez, i ispi gordo kap crnog, pa bijelog... Mogo bi i pivo ziher - da ima!"... Cvrčalo je naizgled kao kada zapečeš jaja na tavi ili kao da ti se oveća ptica iskenja "na naglo" po glavi ili kao kada staviš 20 deka parizera na krov auta sparkiranog od 10 - 15 u srpnju ili kao cvrčak, da bude jednostavnije. "Vid vrh, Vedrže, gleđ orla, neš ti brda - gle skoro ko vrba samo ne mrda!"... Sumrak prije: nismo vidjeli poskok na skok zmije, nit smo vidli u blizini nešt od dana i zvizdana. Tek smo vođeni mudrim i pravednim pratili snop svijetla od dvaput po nekoliko volti sakrivenih unutar gumene drške koji i postoje baš zbog žarulje, te nas je baš taj snop vodio grbavim i strmim puteljkom u udolinu gdje smo kako dolikuje napokon mogli uživati u vinu iz dvolitrenke s drškom. "Ih, al nas je zabrinulo tih nekoliko litara vina i mrska misao da je pred nama sama strmina i naoko 1273 m u visinu, u pi*du materinu!"

Trtnaprtnjača o tome kako je ruksak teretio rame i dok su noge preskakale lokve - mislio sam na smokve

Slutim da je neizvjesnost sasvim izvjesna i da bi tako trebalo biti u orbiti. I friški sir s placa i kulen ljuti kojeg sam pojeo jučer sa kruhom i kiselim krastavcima kima glavom i kaže da se slaže. "E, ak kulen ljuti kaže da je to ziher, tada je to špriher!" Onda se zaljulja luster dođe jutro ko naručeno jučer prije devet i kiša u količini dostojnoj jednog jarunskog jezera kad ga preokreneš i izliješ na Remizu: "e tek tad skužiš kolko je sve to blizu!" Tramvaji pod baražnom paljbom ko gondole, ali na tomos pentu... Cesta do Placa neće i ne želi, al ono fakat do daske, sve to upit tamo di treba, u kanale gdje se svale sve te pale, jerbo nema ona dil sa tim djelom neba od Zagreba. "Nek upija potok ili nek se s tim zeza humus, koprive, gljive, trtneprtne!"... Iskrcavanje na Trešnjevačku Normandiju izvedeno je bez većih problema: komandant bezimeni iz deve je po dogovoru otvorio port 1, 2 i 3, ali ne nužno tim redom. Gužva se prometnula... Pa onda redom: kišobrani, kabanice, cekeri, pa onda butre svih dobnih skupina i djeca, desperadosi, oni koji se ne vide a djeluju, babe lakatušice... "I onda protutnji Meca, 'bem ti zeca, i sve nas zalije... Kud prije! -ije i -je..."

Trtnaprtnjača o tome kako se osjeća krmić na naglo (tribjut tu vrućina) i da treba priznat da peče i u hladu

Oplela je vrućina po asfaltu i malo iznad i mislim da ju se može vidjet sa -0,25 kako besciljno luta u blizini potoka loptopada i druži se sa žabama i po grabama... Skitam se i gledam (ne snimam) kroz -0,25, butre i butragenjosi su kao da ih je netko bacio na gradele i potpalio logorsku da zagori. Trebalo bi bez razmišljanja namočit u maslinovo ulje grančicu peršina, premazat izložene dijelove, a nakon nekog vremena i okrenut ih da fino zapečeju i drugu plohu... "Tražim hlad, osjećam glad i jad, gdje i kuda sad kad mrvim grad?"... Noge su mi se po defoltu smjestile u zeleni lavor sa hladnom vodom gdje bi trebale prema prognozama ostati negdje do desetog, onda prelaze iz lavora bez spora do mora. "Stopala i prsti idu na zasluženi godišnji, grbava koljena i zglobovi rade po posebnom programu, škemba se ne dira!"... Palac špicmaher ponovno izgleda ko nigerijski boksač nakon meča sa prvakom po WBF što gotovo uvijek može zaplašiti radoznale: "čuj, palac ti je skroz crn, kaj ti je to ono regularno crno ispod nokta ili je to zbog fuza?"... Podpazušje lijevo, šumasto original, je još prije tjedan dana otvorilo bazen sa deset pruga i koji - što je čudno - radi nonstop k'o Bosanka ili još bolje k'o onaj Trovač... "U čovječe, u tramvaju ima bar 50 otvorenih bazena u šumovitim predjelima!"... Naravno, nije dozvoljeno skakanje, picigin i pišanje da se nebi zažutilo kad je već sad žuto. Puni se svaku večer od 19-22 i to konzumacijom ohlađenog pifkana na špici, a prazni se svakim danom prema potrebama. Desno potpazušje je pretvoreno u rižina polja koja se uredno navodnjavaju, ali još uvijek nisu dala ploda... Svrbi me brada, nema hlada... Nema... Ne...

Trtnaprtnjača o zrikavcima koji su nadmašili same sebe u zrikanju

Čuo sam jednog kako govori onom čepu od Žuje na metar: "zaje*em ih svako jutro, a oni misle da je to olfo i da imaju šane. Ma koje šane, zeko moj, nema niko šane kad zriko budi fazane!" Čep od Žuje je znao od prije šest dana i kojih par sati da svako može letjeti ako ne ko ptica, onda barem ko žlica ili trtnaprtna. Trtnn... nije bitna trtna, treba pratit ono što će se bacit sa mola na ježeve kad dođe do obale kroz ružmarine... Nešto što se zove jutro ili kakogod drugačije, ako zanemarimo obalne ružmarine, grdobine, razne bovine, tovine, sovine i kovine, me čvrsto primilo za od iza, zaobišlo palete i iznjelo na terasu ko foku, onako u grubo, i prekobicnulo me na klimavi plastičnjak "a je jeftin, puca kad prdneš malo jače!"... Na trenutak mi je divlja loza izgledala u krajnju ruku ko šuma preko druma ili kao suma koja nema smisla kad je baciš pod korjen. "U ku*ac, di baš mene!? Odi zaje*avat onog čika Zriku! On nas sve ima na piku!"... Jutro je više-manje konobarilo po inerciji, pa se blago zaljuljalo kao i svi - uostalom - kad stanu na koru od kikirikija, te je (kao točka na) i više nego kristalno jasno napomenulo: "imaš tu turkinju kafu, gosn Vedrž, voda je onamo u škafu. Nema krme dok si na morenu!" Kafa Turkinja me, čestitam joj, vratila četiri koraka unazad, plus minus peti koji ionako ne brojiš osim u "crvena marica jendvatri", te sam u njoj hoćeš-nećeš okupao prvo papke onda kapke. Sunce je zapržilo jaja na plus četrdeset i pozvalo oblak na doručak. "Reko, pusti njih dole nek zgore, mi imamo dil sa tvornicom krema za sunčanje". Da sam htio mogao sam vidjet jednog čepa od žuje gore na maslini... "Opa, to se zove matineja! Pa nije ni osam put kvrcnulo po limenci", to bi mi rekao (za pet kuna da bi). Ali nisam htio jer nisam pio...

Trtnaprtnjača o tome kako od danas Car rola samo za nas

Bilo je to prvo što je ono zeleno na bijelom sa crnom točkom puta dva koncentrirano zamijetilo na onome s čijim se listovima dan dva kasnije (ako imaš vrt) zamota kupus, rotkvice ili cikla i tegli do doma za uz brkatog soma (bolje ne) ili možda kakvog somuna. "Uf, da mi je sad malo od tog somuna da zamastim ovaj svoj brk za tih dvajst i žilet kuna! Halo, majstore, može jedna velika sa ekstra luka"... Slova su se netragom razlila po bijeloj a na trenutke i zasomunjanoj tlocrtnoj ravnini, a ono što je ostalo nije baš imalo onako uvjerljivo dosta crnog ispod nokta. Slovo C je npr. fer i korektno reklo slovima A i R da ide na pivu jer da nema smisla biti cijeli dan u kurzivu. "Nemreš mi ubacit u kaslić flajerforu da Car od danas rola samo za nas. Uostalom, ziher bi tračnice zvrndale od sreće, dok je deva na ruti, da na krtičnjake trešnjevačke dolazi i više nego žuti." I ne samo da bi nego i bi, pošto oklada da bi... Onda se ono crno dlakavo iznad tih zelenih na bijelom sa crnom točkom po sredini puta dva izdiglo iznad prosjeka i nakostriješilo ko dikobraz pred krajobrazom sa stazom i vazom sa tratinčicama. "Eto, Care od Bubamare, sad imaš panjeve i morone, pa daj i od njih isklesaj šampijone! Ili bar one koji mogu dobit šampijone... i to onda kad dođu na pečenog vola podrigivat se preko stola. Može, nek dođu sjest i jest, al prije stola i vola nek popiju bar dva gola."... Dođe ti onako uz put da dozvoliš da ti pamet stane na pješačkom prijelazu negdje između treće i pete bijele, a baš na četvrtoj crnoj ili sivoj (ovisno o starosti asfalta) dok je crveni čovječuljak u svijetlu, a da ono što ostane nastavi pravocrtno prema dućanu po salamu. "Ne brini, vratit će se teta Pamet kad dođe vrijeme. Ode ona sada malo da vidi grada, kupit oćale i sandale." Dođe ti da pustiš i ono zeleno na bijelom sa crnom točkom iz duplje nek se odu igrat sa vršnjacima po pašnjacima. Dođe ti da ostaviš samo ruke i noge i bazu i da kao po naredbi odeš kafenisat u Oazu...

Ein Sakrileg gegen sonderbaren Traum und stinkige Maschine

Vor wenigen Tagen habe ich
über Wartburg mit viel Leidenschaft nachgedacht.
Eigentlich hab' ich von einer sonderbarer,
Mehrfarbigen Wartburgprozession geträumt.

Was ist die Bedeutung dieses Traums?
Warum Wartburg und nicht irgendeine andere Maschine?

Cyan-blaues, magentarotes, gelbes und schlüsselschwarzes.
Sie bewegten sich langsam über Steinschotterstrasse,  
versuchend, die Ferne des Unbekannten zu erreichen
und ins Ausland anzukommen.

Was ist die Bedeutung dieses Traums?
Warum Wartburg und nicht irgendeine andere Maschine?

Schließlich habe ich festgestellt, dass diese Mitteilung zu tief ist.
Vermutlich habe ich nur eine Blähung im Schlaf abgehen gelassen,
Dieser Gedanke kam mir vor, als ich, stehend am Waschbecken
mit meinen Knien leicht gebogen, die Spültaste freigegeben hab'.


(Veliko hvala Oreskulowskoj i Zoranašvilji bez kojih ova skrnavka nikada nebi zaživjela u ovakvom obliku. Za sve one koji se ne služe njemačkim jezikom u govoru i pismu u komentaru podno skrnavke nalazi se engleski prijevod.)