Bilo je ljeto. Vrijeme godišnjih odmora i velikih, nesnošljivih vrućina. Kratili smo vrijeme u hladu masline na koju je susjed Š. osobito pazio. Susjed Š. znao je ponavljati ‘tako je to s maslinama, ne sadiš je za sebe, već da u njenim plodovima uživaju oni koji će doći nakon tebe’. Usput smo ispijali bevandu od domaćeg vina i hladne vode iz vodovoda i razgovarali kako se i inače razgovara tijekom vrućih ljetnih popodneva. Susjed Š., osim što je dobar maslinar, ujedno je bio i još uvijek jest strastveni planinar. U njegovom slučaju ona fraza ‘penjem se od kad znam za sebe’ prilično je upotrebljiva, jer je tijekom života prošao sva značajnija brda u okolici i osvojio gotovo sve vrhove, unatoč tome što osvajanje vrhova nije ono zbog čega je on volio uspone i planine.
Nakon što smo popili nekoliko čaša bevande, susjed Š. se zagledao u velebitske vrhove, koji su se s naše terase savršeno dobro vidjeli. Velebit mu je bio posebna ljubav i tu je ljubav nekako pokušavao prenijeti na nas sugovornike. Za mene je planinarenje oduvijek bila samo zgodna fizička aktivnost, ništa drugo. Srećom, nemam ništa protiv toga da s vremena na vrijeme s dobrim društvom odem na neku planinu i uspnem se do mjesta gdje smo zamislili doći. Srećom, još uvijek mogu izdržati napore bez nekih ozbiljnijih posljedica. Srećom, to još uvijek znači i to da sam mlad. I priznajem još nešto, pogled u daljinu s tih vrhova je fantastičan, vrijedan svakog truda i kapljice znoja.
Kako to već ide s bevandama i ležernim ljetnim razgovorima, susjed Š. me uspio nagovoriti da s njim i s još jednim prijateljem krenem u neočekivanu ljetnu avanturu – uspon na Sv. Brdo, drugi po visini vrh Velebita. I to usred ljeta, što je taj uspon činilo zanimljivim i izazovnim. Do sada sam se samo jednom penjao na Velebit, ali uspon do Stapa, koliko god bio zahtjevan, nije bio baš toliko zahtjevan kao ovaj na koji smo se spremali. Ovo je bilo nešto drugo. Ovaj vrh smo cijelo vrijeme imali na oku. Gdje god stajali, on je bio tu. Nekako nedostižan.
Prijatelj I. krenuo je iz Zagreba odmah nakon posla. Trebao je doći do Otoka kako bi ‘u troje’ utanačili sve detalje vezane za uspon i usput mi donijeti opremu za planinarenje, budući da sam na Otoku imao samo ono nužno za preživljavanje godišnjeg – majice krakih rukava, kratke hlače i natikače. O Timbama nisam niti razmišljao, ostale su u ormaru, visoko gore na zadnjoj polici. Imali smo prešutni dogovor da ih preko ljeta neću uznemiravati.
Krenuli smo rano ujutro. Odmah nakon jutarnje kave na kojoj sam baš ja inzistirao. Zavezao sam Timbe za ranac. Nježno. Imali smo taj neki mali ritual prije svake ovakve avanture. Da izdržimo. Oboje. S vremenom se čovjek veže za stvari, posebno za one dugotrajnije i korisnije u koje ima golemo povjerenje. Susjed Š. je vozio 'tri dijamanta' i pričao nam o Velebitu, o njegovim iskustvima i o tome ‘da se s Velebitom nije za šaliti, jer Velebit ne oprašta krivi korak’. Prijatelj I. je iskusan planinar, on je to dobro znao. I ja sam znao. Ne toliko dobro, ali srećom, još uvijek vjerujem u svoj korak. Djelomično i zbog Timbi, jer u njima uvijek znam što mogu, a što ne.
Negdje prije podneva smo stigli u Starigrad Paklenicu. Prije toga smo stali u trgovinu mješovitom robom kako bi se opskrbili, odnosno popunili praznine u rancima. Mislim, nema smisla ići gore s napola punim rancem... Iz prozračnog ljetnog outfita uskočio smo u onaj planinarski. Kratke hlače zamijenile su duge, a japanke i bosu nogu čarape i Timbe. Desetak minuta kasnije bili smo spremni. Svo troje smo pogledali u Anića Kuk i na ono što se nalazi iza njega te krenuli. Ako je netko od nas mislio odustati, sad je bilo pravo vrijeme za to. Zagledani u vrhove cipela polagano smo krenuli prema Sv. Brdu. Zapravo prema skloništu Vlaški grad koje se nalazilo podno Sv. Brda da bi u zoru drugog dana krenuli prema krajnjem cilju...
Teren po kojem smo se kretali mijenjao se kako smo napredovali prema vrhu. U početku su to bile klizave stijene koje su turisti tijekom godina toliko izgladili da su na nekim mjestima bile klizave poput ledene površine. Potom je uslijedila staza na kojoj je prevladavalo sitno i oštro kamenje, a nakon što smo prošli PD ‘Paklenica’ dočekala nas je uobičajena, uska planinarska staza koja je svako malo nudila poneku nepredvidljivu zamku poput korijenja drveća, tepiha od lišća, panjeva, rupa, kamenja ili ledenog planinskog potoka. U tim trenucima mi je bilo posebno drago što su Timbe na mojim nogama, a ne u ormaru za najvišoj polici.
Negdje predvečer stigli smo do skloništa Ivine vodice. Iza sebe smo ostavili veći dio puta, a ispred nas je bio još jedan sat hoda. Barem je tako pisalo na oznaki koju smo prošli prije sat vremena. Uspon do Ivinih vodica bio je po svemu najteži dio uspona, jer smo već umorni, morali savladati zahtjevnu strminu koja je posebno bila opasna zbog sitnog kamenja koje je proklizavalo pod nogama. U tim trenucima sam se sjetio onog ‘krivog koraka’ i u potpunosti se prepustio Timbama. ‘Ako ovo izvučete, kad dođemo do Ivinih vodica skidam vas i luftam na prvom slobodnom panju’. I bilo je tako. Dok smo se mi osvježavali preostalom i užeglom vodom iz boca, jer je improvizirani bunar na Ivinim vodicama bio zatrovan sapunom, moje Timbe su se sunčale. Zasluženo.
Dva sata kasnije, dakle sat više nego što je pisalo na oznaci kod Ivinih vodica, stigli smo do skloništa Vlaški grad. Pojeli smo ono što smo ponijeli u rancima, a susjed Š. je u to sve dodao vrganj kojeg je ubrao usput dok smo se kretali obećavajućom kraticom obraslom visokom travom. Nakon simbolične okrijepe crnim vinom, skinuli smo cipele i utrpali se u tople vreće. Timbe sam ostavio na terasi izvan skloništa ‘da malo dođu do daha’. Neka se proluftaju, pomislio sam, jer ih sutra u ranu zoru očekuje najteži dio uspona – zahtjevni kameni put i završni uspon na sam vrh koji je vodio preko planinske livade i visoke trave. Ako to izdržimo, izdržali smo, iako je to bio samo prvi dio zajedničke avanture, jer nas je čekalo i cjelodnevno spuštanje koje će za Timbe i moja koljena biti pravo iskušenje.
Ovo svjedočanstvo je samo potvrda da smo Timbe i ja zajedničkim snagama izdržali i taj spust. Još jedan u nizu, rekao bih, ali do sada najzahtjevniji. Timbe, hvala vam za još jednu čaroliju, još jednu u nizu!
p.s. Timbe su u međuvremenu poklekle, kako to već ide sa stvarima koje vam prirastu srcu, na jednom izletničkom usponu na Risnjak koje nikako ne može stati u istu rečenicu s ljetnim velebitskim avanturama. Tješim se da je to bilo neminovno, da im je presudio zub vremena, onaj isti koji svima i svemu kad tad presudi... No još i danas se pitam da li bi se to dogodilo da smo prije tog fatalnog uspona na Risnjak odradili onaj naš mali ritual. Da izdržimo...
Nakon što smo popili nekoliko čaša bevande, susjed Š. se zagledao u velebitske vrhove, koji su se s naše terase savršeno dobro vidjeli. Velebit mu je bio posebna ljubav i tu je ljubav nekako pokušavao prenijeti na nas sugovornike. Za mene je planinarenje oduvijek bila samo zgodna fizička aktivnost, ništa drugo. Srećom, nemam ništa protiv toga da s vremena na vrijeme s dobrim društvom odem na neku planinu i uspnem se do mjesta gdje smo zamislili doći. Srećom, još uvijek mogu izdržati napore bez nekih ozbiljnijih posljedica. Srećom, to još uvijek znači i to da sam mlad. I priznajem još nešto, pogled u daljinu s tih vrhova je fantastičan, vrijedan svakog truda i kapljice znoja.
Kako to već ide s bevandama i ležernim ljetnim razgovorima, susjed Š. me uspio nagovoriti da s njim i s još jednim prijateljem krenem u neočekivanu ljetnu avanturu – uspon na Sv. Brdo, drugi po visini vrh Velebita. I to usred ljeta, što je taj uspon činilo zanimljivim i izazovnim. Do sada sam se samo jednom penjao na Velebit, ali uspon do Stapa, koliko god bio zahtjevan, nije bio baš toliko zahtjevan kao ovaj na koji smo se spremali. Ovo je bilo nešto drugo. Ovaj vrh smo cijelo vrijeme imali na oku. Gdje god stajali, on je bio tu. Nekako nedostižan.
Prijatelj I. krenuo je iz Zagreba odmah nakon posla. Trebao je doći do Otoka kako bi ‘u troje’ utanačili sve detalje vezane za uspon i usput mi donijeti opremu za planinarenje, budući da sam na Otoku imao samo ono nužno za preživljavanje godišnjeg – majice krakih rukava, kratke hlače i natikače. O Timbama nisam niti razmišljao, ostale su u ormaru, visoko gore na zadnjoj polici. Imali smo prešutni dogovor da ih preko ljeta neću uznemiravati.
Krenuli smo rano ujutro. Odmah nakon jutarnje kave na kojoj sam baš ja inzistirao. Zavezao sam Timbe za ranac. Nježno. Imali smo taj neki mali ritual prije svake ovakve avanture. Da izdržimo. Oboje. S vremenom se čovjek veže za stvari, posebno za one dugotrajnije i korisnije u koje ima golemo povjerenje. Susjed Š. je vozio 'tri dijamanta' i pričao nam o Velebitu, o njegovim iskustvima i o tome ‘da se s Velebitom nije za šaliti, jer Velebit ne oprašta krivi korak’. Prijatelj I. je iskusan planinar, on je to dobro znao. I ja sam znao. Ne toliko dobro, ali srećom, još uvijek vjerujem u svoj korak. Djelomično i zbog Timbi, jer u njima uvijek znam što mogu, a što ne.
Negdje prije podneva smo stigli u Starigrad Paklenicu. Prije toga smo stali u trgovinu mješovitom robom kako bi se opskrbili, odnosno popunili praznine u rancima. Mislim, nema smisla ići gore s napola punim rancem... Iz prozračnog ljetnog outfita uskočio smo u onaj planinarski. Kratke hlače zamijenile su duge, a japanke i bosu nogu čarape i Timbe. Desetak minuta kasnije bili smo spremni. Svo troje smo pogledali u Anića Kuk i na ono što se nalazi iza njega te krenuli. Ako je netko od nas mislio odustati, sad je bilo pravo vrijeme za to. Zagledani u vrhove cipela polagano smo krenuli prema Sv. Brdu. Zapravo prema skloništu Vlaški grad koje se nalazilo podno Sv. Brda da bi u zoru drugog dana krenuli prema krajnjem cilju...
Teren po kojem smo se kretali mijenjao se kako smo napredovali prema vrhu. U početku su to bile klizave stijene koje su turisti tijekom godina toliko izgladili da su na nekim mjestima bile klizave poput ledene površine. Potom je uslijedila staza na kojoj je prevladavalo sitno i oštro kamenje, a nakon što smo prošli PD ‘Paklenica’ dočekala nas je uobičajena, uska planinarska staza koja je svako malo nudila poneku nepredvidljivu zamku poput korijenja drveća, tepiha od lišća, panjeva, rupa, kamenja ili ledenog planinskog potoka. U tim trenucima mi je bilo posebno drago što su Timbe na mojim nogama, a ne u ormaru za najvišoj polici.
Negdje predvečer stigli smo do skloništa Ivine vodice. Iza sebe smo ostavili veći dio puta, a ispred nas je bio još jedan sat hoda. Barem je tako pisalo na oznaki koju smo prošli prije sat vremena. Uspon do Ivinih vodica bio je po svemu najteži dio uspona, jer smo već umorni, morali savladati zahtjevnu strminu koja je posebno bila opasna zbog sitnog kamenja koje je proklizavalo pod nogama. U tim trenucima sam se sjetio onog ‘krivog koraka’ i u potpunosti se prepustio Timbama. ‘Ako ovo izvučete, kad dođemo do Ivinih vodica skidam vas i luftam na prvom slobodnom panju’. I bilo je tako. Dok smo se mi osvježavali preostalom i užeglom vodom iz boca, jer je improvizirani bunar na Ivinim vodicama bio zatrovan sapunom, moje Timbe su se sunčale. Zasluženo.
Dva sata kasnije, dakle sat više nego što je pisalo na oznaci kod Ivinih vodica, stigli smo do skloništa Vlaški grad. Pojeli smo ono što smo ponijeli u rancima, a susjed Š. je u to sve dodao vrganj kojeg je ubrao usput dok smo se kretali obećavajućom kraticom obraslom visokom travom. Nakon simbolične okrijepe crnim vinom, skinuli smo cipele i utrpali se u tople vreće. Timbe sam ostavio na terasi izvan skloništa ‘da malo dođu do daha’. Neka se proluftaju, pomislio sam, jer ih sutra u ranu zoru očekuje najteži dio uspona – zahtjevni kameni put i završni uspon na sam vrh koji je vodio preko planinske livade i visoke trave. Ako to izdržimo, izdržali smo, iako je to bio samo prvi dio zajedničke avanture, jer nas je čekalo i cjelodnevno spuštanje koje će za Timbe i moja koljena biti pravo iskušenje.
Ovo svjedočanstvo je samo potvrda da smo Timbe i ja zajedničkim snagama izdržali i taj spust. Još jedan u nizu, rekao bih, ali do sada najzahtjevniji. Timbe, hvala vam za još jednu čaroliju, još jednu u nizu!
p.s. Timbe su u međuvremenu poklekle, kako to već ide sa stvarima koje vam prirastu srcu, na jednom izletničkom usponu na Risnjak koje nikako ne može stati u istu rečenicu s ljetnim velebitskim avanturama. Tješim se da je to bilo neminovno, da im je presudio zub vremena, onaj isti koji svima i svemu kad tad presudi... No još i danas se pitam da li bi se to dogodilo da smo prije tog fatalnog uspona na Risnjak odradili onaj naš mali ritual. Da izdržimo...
