Tmurim se jer takav je dan, nikakav i siv
palim telku i okrećem na Eksploziv...
I tada ugledam nju,
omiljenu voditeljicu.
Možda ova pjesma na neki način prati liniju njenog tijela,
no ja bih prije rekao da je nježna kao špica erteela.
Iščem tišinu, a izbjegavam galamu,
palim telku i čekam Garnije reklamu...
I tada u kadru ugledam nju,
omiljenu voditeljicu.
Možda ova pjesma prati liniju njenog tijela,
no ja bih prije rekao da je nježna kao špica erteela.
Sjedim u bircu i kroz kafanski dim
spazim da na šanku netko lista Elle magazin...
I tada na naslovnici ugledam nju,
omiljenu voditeljicu.
Možda ova pjesma prati liniju njenog tijela,
no ja bih prije rekao da je nježna kao špica erteela
četvrtak, 25. veljače 2010.
Trtnaprtnjača o tome kako ćeš ziher nešto naći ako tražiš putem guglerta
Doslovno svake godine, kao po nekom pravilu, pronađu je u nekom kutku oceana, jasno vidljivu i nestalu, čuvenu i nikad do kraja razjašnjenu, da li zauvijek izgubljenu, magičnu i zacijelo naprednu Atlantidu. Da onu jednu jedinu koje već neko vrijeme, 9600 p.k. i kusur, nema na zemljovidu! A sve je počelo još tamo u vrijeme Platona filozofa, koji je napisao u onim svojim slavnim dijalozima Timaeus and Critias da ju je jednom nekad satrala prirodna katastrofa. No, nije sigurno što je tada točno mislio iako je jasno da je mislio, pa neki tu Platonovu otočnu Atlantidu smatraju pravim mitom, svojevrsnom slikom društva toga vremena, silnih političkih promjena. Nešto bogato i lijepo, prepuno zlata i ćupova što se nalazilo negdje tamo, s one strane Heraklovih stupova. Atlantida je zapravo predstavljala tek čistu naraciju, koju su kasnije, u srednjem vijeku, uzeli kao sinonim za izgubljenu civilizaciju. I onda odjednom, već pomalo i na živac idu, svako malo netko vikne: 'pronašli smo Atlantidu, pronašli smo Atlantidu!'. A ovo zadnje otkriće gotovo da prerasta u ruglo, jer, naime, jedan ju je pronašao dok je guglo. Pazite, dok je guglo! Očito je bitno da je pod morem, da su dva kamena na jednom zidu, da je sve pod pravim kutem i nema sumnje - pronašli smo Atlantidu. Do sada su je i bez Guglerta pronalazili mnogi na raznim dijelovima svijeta. Nekima se ukazivala na Atlantiku, nekima je zaklanjala Afriku, ima onih koji se kunu da je dolje na Antartiku, Skandinaviji, Bliskom istoku ili negdje gdje more oplahuje Ameriku. Moguće je da je tamo jer sve je moguće. Moguće je i to da je Atlantida u parkiću iza kuće. Zašto ne?! Treba guglati i naći ćeš svašta, upravo toliko koliko ti omogućuje bujna mašta. Na primjer, popio si jučer deset piva i poslije drmao po žestici, potom si čvrsto zaspao na drvenoj klupici s naslonom. Probudio si se grimasom bolnom i crnom rupom bez slike i tona sa kakvom se nisu susreli u 'Zvjezdanim stazama' već deset sezona? Gdje sam? Ne znam... Proguglaj, možda ti mogu reći gdje si točno... Hej gugl, pokriven sam novinama, ležim bočno i gledam u piramidu. Zapravo, mislim da sam pronašao Atlantidu!
utorak, 23. veljače 2010.
Trtnaprtnjača o trećem hrvatskom predsjedniku kojem je srednje ime PravDA
Poznati pjezaž Gornjeg grada: granitnim kockama popločen trg na kojem stoluje Vlada i svetomarkova crkva krova prošaranog šarenim crijepovima. Ovaj put je tu i pozornica, preko stotinu stolica, osiguranje, protokoli, prava okupacija. Inauguracija. Svud uokolo narodna masa zaglavljena u bezbrojnim prometnim čepovima, primjerice krkljanac koji vodi na Tuškanac, na svakom ćošku i ulici, najviše na Ilici, promet reguliraju plavi redarstvenici, a u masi brojni uzvanici, ulaštene crne limuzine, dame otmjene i fine, fotografi koji rade za ključne magazine, političari sijedih glava i nadmenog stava premazani svim mastima od kojih su neki na vlasti, a neki slizani s vlastima. Osim onih iz stranaka bilo je tu i ljudi iz banaka i iz ostalih poslovnih sfera, pa niz bivših premijera. Sve je to jedna ogromna nukusna kaša sazdana od raznoraznih glavonja iz nadzornih odbora, selebritija, spletkaroša i mutikaša, ponekog sportaša i jasno neizbježnih mafijaša. Nije bilo, recimo, naših istočnih susjeda, onih gdje pas ne grize već ujeda, jer smo priznali nešto što po njima nismo smjeli i to je za njih sada velika uvreda. U prvim redovima oni iz državnog vrha, jer to im je očito jedina svrha uz vlast, najuža obitelj svaka čast i strani dužnosnici kao neki bajkoviti vjesnici europskog proljeća, kraja svih dosadašnjih nedaća. Napokon, začuo se ding-don, ding-don, zazvonila su zvona i Grički top je opalio, a to svi znaju, po starom običaju, kako bi označio podne, pa je treći hrvatski predsjednik u pratnji supruge i kćeri, prilično zgodne, stupio na plavu pozornicu odkud se maše, pa su potom dva zbora, dječji i akademski, zapjevali uz taktove 'lijepenaše'. Treći hrvatski predsjednik je tada, onako ozbiljan sav u duhu crven-bijel-plav, položio ruku na Ustav i prisegnuo da će se držati zakona i Ustava, da će bdijeti nad svime što je zapravo uredna i pravedna država, nad ustavnopravnosti poretka, čuvati nezavisnost, opstojnost i još dosta toga na -snost. Ženski glas, sudac neki, tada je rekao ono što je nužnost: 'Objavljujem da treći hrvatski predsjednik stupa na dužnost predsjednika Republike u ponoć 19. veljače...' (18.2.2010.)
petak, 19. veljače 2010.
Trtnaprtnjača o šahistima koji voze dobra kola i znaju a...
U prvi mah mi se činilo da igraju šah. Karpov i Kasparov novog doba, parkiralište, a ne soba. Posumnjao sam i na belu, no od toga ništa, jer nema bele bez dva tri gemišta. A oni voze, prevoze... Bio je to jedan od onih dana bez kraja, kada rješavate birokraciju, tražite papire po cijelom gradu, dok se oni koji to mogu igraju u hladu. A zapravo rade, na sve načine bježe od dosade, češkaju brade. Naravno, to se tako radi svugdje u svijetu, reći će ako ih se pita, iako jedan drijema, drugi i treći puše, a četvrti čita... novine ili štogod stigne nakon što se podrigne po mortadeli i steli. Računica je jasna i vrijedi, samo sjedi jer konkurencije nema, nema računa za tih parsto kuna, nema problema. Čekaj i dočekat ćeš žrtvu od radnog dana 'mrtvu' koja neće imati izbora, koja će skapavat od umora s četiri vrećice u rukama, koja će onako u agoniji i mukama doći će do njih, do onoga prvog koji čeka otvorenog gepeka i suvozačkih vrata svjesna da će tih nekoliko ključnih kilometara platiti s 'pola kile zlata'. Uzgred, svatko od njih ima solidnu pilu, a ne bih se čudio da je netko od njih digao bajnu vilu ili barem dve deke tamo negdje kod Ivanje Rijeke, ne one konkurentske Rijeke, te je povodom betoniranja prisutne počastio janjetinom ispod peke uz fanfare, tamburaše i sviranje 'Lijepe naše'. Ne sjećam se da u drugim metropolama taksiji toliko stoje, da taksimetri toliko izbroje od, recimo, doma do ajrodroma, da se toliko roje i da se toliki, pa i gradski oci, toliko boje 'čačkalica u ustima s prijetnjama pustima'. Očito je ova naša sasvim mala metropola stvorena za poticanje monopola, stvorena za muljatore, svojevrsne aligatore, predatore, koji ne cijene grad i rad već isključivo hlad i koji se boje konkurencije jer tada najčešće dolaze u pitanje nečije kompetencije. Normalno da tad nastupa strah, jer onaj koji je takav najčešće je plah, barem tako kaže bajka, pa se zapjeni, pa se digne hajka s elementima štrajka, prijeti se blokadom ulica s brojem auta od nešto više nulica, jer ako mogu seljaci vilama i grabljama onda mogu i divljaci palicama i sabljama... I što sada? Kao i uvijek treba čekati odgovor grada koji ne želi zabiti autogol, okrenuti leđa skupom taxiju koji stoji i čeka da ih ne nadmaši konkurencija iz Taxi Rijeka... A i mislim da im je vuna, ovima gore naravno, da ne bi foteljicu meku zamijenili tvrdim limom u gepeku... (11.2.2010.)
četvrtak, 18. veljače 2010.
Trtnaprtnjača o tome da smo svi jednom bili munvokeri
Bilo je to davno, jednom onda kad nam pare još uvijek nisu ništa značile, a simpatije kao nešto što se šapće sve su nas više privlačile. Bilo je to vrijeme kad si mogao stati, pronaći malo vremena za lutanje, za plutanje između svega. Viši razredi osnovne škole, lincer u pekari na uglu i limenke kokakole. I upravo tada kada smo svi gledali emtivi, kada su nam Rokset govorili Lisen tu jor hart, kada smo počeli naslućivati što je to kvart, kad smo počeli izlaziti van na sok i one nešto starije pozdravljati sa bok, u kina je stigao Majkl Đekson i njegov munvok. Na svakom ćošku i samostojećem panuo bio je poster Michael Jackson: 'Moonwalker'. Sjećam se histerije, pa čak i kod onih koji su čitali Dilandoga i Martimisterije ili slušali ko fol pablikenemi rep, siemsi, soltusol... Film je bio neka teška svemirsko-kriminalna zbrka. Mislim da je Majklđekson bio neki smut kriminalac bez brka koji pleše kad je najveća frka. Menindmiror koji ne poštuje red, kao on je zbog albuma bed, ali rekao bih prije da je pokušavao biti nešto što nije. Uglavnom, nije bilo bitno što glumi, posebno curicama koje igraju gumigumi, jer on je smutljivac, spiddemon, koji ne poznaje bijes već isključivo ples. Munvok. Zapravo, činilo se da ne dodiruje tlo, da lebdi, da je negdje u zraku. Mislio sam, dok sam gledao, da je neki specijalni efekt u pitanju, da je vješto skriven iza dima ili u mraku. Međutim, nije bio. Majklđekson je tada bio netko na kog se fura, mit i pop kultura, sinonim... On diše, mi dišemo s njim, on munvoka, mi munvokamo... ali kamo? (25.6.2009.)
Skrnavka o Ćevapćions League
Bogata trpeza na stolu opskurnog lokala,
krigle pune hladne pive što se pjeni,
jedan pored drugog sjede pet rivala
masnih brada i ruku, ali opušteni.
Prošlo je dosta od zadnje 'Ćevapćions Lige'
kada smo tovarili u 'Čingaču' bez pameti i brige!
A, ali, nego, već ponovno se budi ideja o tome da se jede i pije
na istovjetan način kao i prije.
Ne pričaju mnogo, koncentrirani su na jelo,
prstima trgaju lepinju, dave se u šiš ćevapima,
pa čačkaju zube čačkalicom i podriguju se veselo,
i tako svake godine ovisno o rezultatima.
Prošlo je dosta od zadnje 'Ćevapćions Lige'
kada smo tovarili u 'Čingaču' bez pameti i brige!
A, ali, nego, već ponovno se budi ideja o tome da se jede i pije
na istovjetan način kao i prije.
krigle pune hladne pive što se pjeni,
jedan pored drugog sjede pet rivala
masnih brada i ruku, ali opušteni.
Prošlo je dosta od zadnje 'Ćevapćions Lige'
kada smo tovarili u 'Čingaču' bez pameti i brige!
A, ali, nego, već ponovno se budi ideja o tome da se jede i pije
na istovjetan način kao i prije.
Ne pričaju mnogo, koncentrirani su na jelo,
prstima trgaju lepinju, dave se u šiš ćevapima,
pa čačkaju zube čačkalicom i podriguju se veselo,
i tako svake godine ovisno o rezultatima.
Prošlo je dosta od zadnje 'Ćevapćions Lige'
kada smo tovarili u 'Čingaču' bez pameti i brige!
A, ali, nego, već ponovno se budi ideja o tome da se jede i pije
na istovjetan način kao i prije.
Skrnavka o sjemenkama cvjetova mimoze
Mislio sam da su droge produkti modernog doba,
da su za tu pošast krive neke tajne službe, smutljivci i mutikaše,
jer je poznato da se ljudima nešto loše uvijek lako proda.
Posebno se to odnosi na trendsetere, estradu i na nogometaše.
Mislio sam da su drogu konzumirali vračevi da bi imali vizije,
neki luđaci koji su postali još luđi i neki isključivo zbog provizije.
Saznao sam, danas, da je problem s drogama star kao i ljudska rasa,
da su se halucinogenim 'sladili' još u vrijeme kamenog doba
i to uglavnom da bi se olakšali teški uvjeti rada i bol od išijasa.
Boli te nešto ili misliš da si potplaćen? Ne očajavaj, jer tu je cohoba!
Mislio sam da su drogu konzumirali vračevi da bi imali vizije,
neki luđaci koji su postali još luđi i neki isključivo zbog provizije.
Nevjerojatno je to u kojim se sve biljkama droga skriva.
Za neke bi tvrdio da su samo lijepe bez nekog razloga,
za neke da su zdrave, a neke da su isključivo preventiva.
Zamislite vi to, sjemenke cvjetova mimoze su halucinogena droga!
da su za tu pošast krive neke tajne službe, smutljivci i mutikaše,
jer je poznato da se ljudima nešto loše uvijek lako proda.
Posebno se to odnosi na trendsetere, estradu i na nogometaše.
Mislio sam da su drogu konzumirali vračevi da bi imali vizije,
neki luđaci koji su postali još luđi i neki isključivo zbog provizije.
Saznao sam, danas, da je problem s drogama star kao i ljudska rasa,
da su se halucinogenim 'sladili' još u vrijeme kamenog doba
i to uglavnom da bi se olakšali teški uvjeti rada i bol od išijasa.
Boli te nešto ili misliš da si potplaćen? Ne očajavaj, jer tu je cohoba!
Mislio sam da su drogu konzumirali vračevi da bi imali vizije,
neki luđaci koji su postali još luđi i neki isključivo zbog provizije.
Nevjerojatno je to u kojim se sve biljkama droga skriva.
Za neke bi tvrdio da su samo lijepe bez nekog razloga,
za neke da su zdrave, a neke da su isključivo preventiva.
Zamislite vi to, sjemenke cvjetova mimoze su halucinogena droga!
Skrnavka o strancu tamo gdje to nikada nije bio
Tramvaj polagano klizi i prelazi Selsku
stojim u stražnjem dijelu zadnjeg vagona,
promatram 'Trešnjevačku ljepoticu'
i divim se šarenilu njenih balkona...
U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka
Stižem na okretište kod stare Name.
Iza mojih se leđa nalazi zgrada ZET-a.
Zaobilazim kioske, čujem švercere kako galame…
I dalje prodaju sve od čokolada do cigareta.
U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka
Spuštam se niz stepenice pored javnog veceja,
osjećam miris pišaline brojnih neznanaca.
Blizu sam moje aleje i skromnog bifeja,
okupljališta kvartovskih doajena i pijanaca.
U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka
Prolazim pored klupice koja gleda na moju zgradu.
Sa susjedom ulazim u bezazlenu raspravu
jer na jednom od Trinsa popravljaju fasadu.
Zatim sjedam na terasu bifeja i naručujem kavu.
U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka
Sve je još uvijek isto, a da zapravo nije,
na mjestima koje nisam zaboravio.
Uvijek sam mislio da će biti drugačije,
a sada sam stranac tamo gdje nikada to nisam bio.
stojim u stražnjem dijelu zadnjeg vagona,
promatram 'Trešnjevačku ljepoticu'
i divim se šarenilu njenih balkona...
U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka
Stižem na okretište kod stare Name.
Iza mojih se leđa nalazi zgrada ZET-a.
Zaobilazim kioske, čujem švercere kako galame…
I dalje prodaju sve od čokolada do cigareta.
U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka
Spuštam se niz stepenice pored javnog veceja,
osjećam miris pišaline brojnih neznanaca.
Blizu sam moje aleje i skromnog bifeja,
okupljališta kvartovskih doajena i pijanaca.
U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka
Prolazim pored klupice koja gleda na moju zgradu.
Sa susjedom ulazim u bezazlenu raspravu
jer na jednom od Trinsa popravljaju fasadu.
Zatim sjedam na terasu bifeja i naručujem kavu.
U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka
Sve je još uvijek isto, a da zapravo nije,
na mjestima koje nisam zaboravio.
Uvijek sam mislio da će biti drugačije,
a sada sam stranac tamo gdje nikada to nisam bio.
Skrnavka o jeseni na mome džonu
Livada se prostire ispred mene,
dan je kao stvoren za biti tu…
U daljini neka silueta i njezino štene,
upotpunjava ovu idilu jesensku.
S krošanja lišće pada, dok psi veselo laju.
Neki gaze neoprezno, pa se poslije kaju.
Frčem duhan, promatram okolno drveće
Zaista je dobro što sam tu…
Smetlar sa trokolicom prazni kante za smeće,
upotpunjava ovu idilu jesensku.
S krošanja lišće pada, dok psi veselo laju.
Neki gaze neoprezno, pa se poslije kaju.
Negdje na drugoj strani livade dvije su klupice
Zaista je dobro što su tu…
Približavam im se dijagonalno preko prečice,
sa psećim govnom na đonu psujem idilu jesensku.
(09.10.2008.)
dan je kao stvoren za biti tu…
U daljini neka silueta i njezino štene,
upotpunjava ovu idilu jesensku.
S krošanja lišće pada, dok psi veselo laju.
Neki gaze neoprezno, pa se poslije kaju.
Frčem duhan, promatram okolno drveće
Zaista je dobro što sam tu…
Smetlar sa trokolicom prazni kante za smeće,
upotpunjava ovu idilu jesensku.
S krošanja lišće pada, dok psi veselo laju.
Neki gaze neoprezno, pa se poslije kaju.
Negdje na drugoj strani livade dvije su klupice
Zaista je dobro što su tu…
Približavam im se dijagonalno preko prečice,
sa psećim govnom na đonu psujem idilu jesensku.
(09.10.2008.)
Skrnavka o jednoj izoštrenoj misli o Neodređenom
Misao je ono što je svojstveno baš svima:
onima koji su fascinirani daljinom daljina
i onima koji sve to promatraju usredotočeno
ne bi li jednog dana pronašli Neodređeno.
U potpunosti ne razumijem svoje poglede,
svoje iskidane misli i svoje strahove.
A Neodređeno nije dohvatno kako se čini
jer mnogo toga je zapravo skriveno u daljini
pa oni koji traže daljine moraju svakako znati
što je to Neodređeno i kako se može prepoznati.
Potraži je u osvitu, kada još nema buke,
otvori prozor, duboko udahni i raširi ruke.
Ponovno se vraćamo na kvalitetnu misao
u kojoj je oduvijek skrivena dubina i smisao
traganja za onime što se u daljinama skriva.
Pogledaj u daljinu i ne pitaj je ništa jer je šutljiva.
Ostani stajati i gledati u nju,
jer ima mnogo toga lijepog u svitanju.
Potrebno je oštriti misao iz dana u dan,
jer svaki napor oko toga uvijek je opravdan.
Prihvatite činjenicu da su daljine samo to
i da je u njima skriveno sve što je Neodređeno.
(07.10.2008.)
onima koji su fascinirani daljinom daljina
i onima koji sve to promatraju usredotočeno
ne bi li jednog dana pronašli Neodređeno.
U potpunosti ne razumijem svoje poglede,
svoje iskidane misli i svoje strahove.
A Neodređeno nije dohvatno kako se čini
jer mnogo toga je zapravo skriveno u daljini
pa oni koji traže daljine moraju svakako znati
što je to Neodređeno i kako se može prepoznati.
Potraži je u osvitu, kada još nema buke,
otvori prozor, duboko udahni i raširi ruke.
Ponovno se vraćamo na kvalitetnu misao
u kojoj je oduvijek skrivena dubina i smisao
traganja za onime što se u daljinama skriva.
Pogledaj u daljinu i ne pitaj je ništa jer je šutljiva.
Ostani stajati i gledati u nju,
jer ima mnogo toga lijepog u svitanju.
Potrebno je oštriti misao iz dana u dan,
jer svaki napor oko toga uvijek je opravdan.
Prihvatite činjenicu da su daljine samo to
i da je u njima skriveno sve što je Neodređeno.
(07.10.2008.)
Trtnaprtnjača o pet kaškajiških dana
Djeva je sakupila dovoljno milja za dva leta, pa je bila prava šteta ne otići na neku udaljenu destinaciju u svojevrsnu izolaciju sa smanjiti količinu bijesa, razinu stresa i izbijanje herpesa. Odluka je pala da 'skoknemo' na nekoliko dana do Portugala kod djevinih prijatelja i novopečenih roditelja. Iz Zagreba smo preko ne baš vedrog neba, koje je malčice podsjetilo na jesen, stigli u München [Minhen] gdje smo nekoliko sati između dva leta i oskudnog budžeta bauljali po aerodromu tražeći sasvim premalenu pušionu kako bi mogao smotati duhan, uvući nekoliko dimova i pobjeći iz nje van. Leteći u utrobi aviona stigli smo do Lisabona, kroz avionska okna vidjeli smo dva nogometna stadiona, od Benfice i Sportinga, dva mosta, '25 de abril' i 'Vasco de Gama', i sve to dok je avion zaokretao iznad oceana kako bi lakše naciljao put do aerodroma. A zatim smo ne baš po redu, ali kao u nekom slijedu, ušli u prometni rusvaj na putu za Cascais [Kaškaiš], u slastičarnici iz 19. stoljeća pojeli nekoliko Pastéis de Belém [Pasteiš di Beleim] kolača i stali putem uz Torre de Belém [Tore de Beleim], prošli pored manastira sv. Jeronima [Mosteiro dos Jerónimos, Mušteiro duš Jeronimuš]], vlakom proletjeli pored Estorila [Eštorila], F1 trkaće staze i brojnih vila, svratili do FIL-a gdje se '98 održao Expo, vidjeli Boca de Inferno [Boka de inferno], ležerno prošetali po šetalištu uz obalu oceana, popili preko nekoliko caipirinha [kaipirinja], pojeli picanhu [pikanju] u rodízio restoranu, bili na najzapadnijoj točki Europe Cabo de Roca, gledali u Atlantski ocean, čudesno ogroman onako od oka, prošetali gradom u potrazi za fadom, uspeli se na zidove renesansne citadele, tračali pčele, obišli manastir Capuchosa [kapuča], tražili posvuda gdje se dobro i jeftino ruča, zapazili ogromne kamene oblutke, kutke i zakutke Sintre, divili se šarenim pločicama i popločenim ulicama, vozili se žutim lisabonskim tramvajima, bauljali po Bairro Alto, vozili u Santa Justa Elevatoru, vidjeli Bicu, osvrtali se po Praça do Commerciu [praca do komerciju], uživali u Ocenariju [Oceanario De Lisboa] i dočekali vlak na Cais do Sodre, sjeli u kupe… i tako dalje… (29.9.2008.)
Trtnaprtnjača o zagrebačkom derbiju kojitonije
Nisam gledao zagrebački derbi iz sasvim neopravdanih razloga ili zbog toga što sam kao četvrti u Seatleonu krenuo prema jednom paškom pansionu. Ona, vlasnica Seatleona, je stavila ciglu na 'gas pedalu' i u formaciji 'dvoje naprijed dvoje na odostraga' krenuli u smjeru otoka Paga. Željeli smo uloviti zadnje kupanje, zadnje bacanje 'daske' sa stijene, htio sam se popišati u more i promatrati oblake kako se pokušavaju prevaliti preko vrhova velebne gore. Razmišljao sam, nije da nisam, vodio računa o tome da potrošim šaku teško stečenih kuna i sjednem na tribinu u 'Ulici pjesnika' unatoč prolomu oblaka, pa uz koštice i novi šal 'jedino Zagreb' pogledam ogled, uzviknem koju parolu, izgubim kontrolu, opsujem suce, duboko uzdahnem nakon svake šljuce. Međutim, nisam stigao na vrijeme na to nevrijeme ili barem na drugo poluvrijeme, ali moram priznati da sam tijekom trajanja utakmice strepio i grizao nokte, kao da sam u prvih jedanaest na stadionu, a ne na stražnjem sjedalu u Seatleonu na staroj cesti gdje ne dopiru aktualne vijesti. Rezultat sam pročitao na teletekstu, a tijek susreta drugi dan na Indeksu. Golove sam pogledao taj isti dan na nekom drugom Internet portalu, a detalje o kontroverzijama u dnevnim novinama dok sam sjedio u jednome lokalu. Čudo jedno kako se NK Zagreb od mogućeg davljenika pretvorio u jednog od pritajenih favorita i momčad sa mentalitetom pobjednika. Bojim se da se nitko od nas nije nadao pobjedama i kiši pogodaka nakon onih silnih odlazaka većine glavnih igrača. Dolazim do zaključka: 'što te ne slomi, to te ojača'. (14.9.2008.)
Skrnavka o spuštanju na Zemlju
Promatrali smo poznatu šarenu kuglu sa određene visine
snivajući o tome da nas za nekoliko dana čeka trenutak istine.
Dosegli smo granice o kojima se nismo usudili niti sanjati…
i da će nam se jednoga dana svi Veliki iz poštovanja klanjati.
Spustili su nas na zemlju, lagano, bez beda,
bio je deseti rujan, dan kao i drugi, sasvim obična srijeda.
Odjednom su o nama i Veliki počeli biranim riječima govoriti,
pričati nam bajke o talentu i tehnici, da smo izraziti favoriti
i da smo baš mi predodređeni da postanemo najveći od najvećih…
Tada smo zažmirili i sve svoje slabosti počeli gurati pod tepih.
Spustili su nas na zemlju, lagano, bez beda,
bio je deseti rujan, dan kao i drugi, sasvim obična srijeda.
A zapravo je oduvijek sve bilo kristalno jasno svima, ali ne i njima:
'da nije uvijek dobro biti bahat i misliti da se možeš bosti s Rogatima!'
jer Rogati uvijek imaju barem jednog pijuna više na terenu,
a taj te može uništiti u trenu, uostalom pogledaj u refrenu:
Spustili su nas na zemlju, lagano, bez beda,
bio je deseti rujan, dan kao i drugi, sasvim obična srijeda.
(11.9.2008.)
snivajući o tome da nas za nekoliko dana čeka trenutak istine.
Dosegli smo granice o kojima se nismo usudili niti sanjati…
i da će nam se jednoga dana svi Veliki iz poštovanja klanjati.
Spustili su nas na zemlju, lagano, bez beda,
bio je deseti rujan, dan kao i drugi, sasvim obična srijeda.
Odjednom su o nama i Veliki počeli biranim riječima govoriti,
pričati nam bajke o talentu i tehnici, da smo izraziti favoriti
i da smo baš mi predodređeni da postanemo najveći od najvećih…
Tada smo zažmirili i sve svoje slabosti počeli gurati pod tepih.
Spustili su nas na zemlju, lagano, bez beda,
bio je deseti rujan, dan kao i drugi, sasvim obična srijeda.
A zapravo je oduvijek sve bilo kristalno jasno svima, ali ne i njima:
'da nije uvijek dobro biti bahat i misliti da se možeš bosti s Rogatima!'
jer Rogati uvijek imaju barem jednog pijuna više na terenu,
a taj te može uništiti u trenu, uostalom pogledaj u refrenu:
Spustili su nas na zemlju, lagano, bez beda,
bio je deseti rujan, dan kao i drugi, sasvim obična srijeda.
(11.9.2008.)
Skrnavka o tome da sam došao sam da si budem blizu
Vidio sam gradove i sela, šume i ravnice,
stajao u bucama na zaletištu Planice,
dok je sunce bilo u zenitu penjao se po južnom Velebitu,
naostavljao se pivskog traga u samom centru Praga…
Prošao sam staze koje mnogi gaze,
ali uvijek sam se vraćao do baze
i zaključio da mi je baš krasno u Parizu,
ali da ništa od nabrojenog ne bi mijenjao za Remizu.
Vidio sam spomenike, muzeje i vrtove pune cvijeća,
hodao punih vreća po ulicama Beča,
češkao podulju bradu u birtiji u Novom Sadu,
pio jogurt na putu za Frankfurt…
Prošao sam staze koje mnogi gaze,
ali uvijek sam se vraćao do baze
i zaključio da mi je baš krasno u Parizu,
ali da ništa od nabrojenog ne bi mijenjao za Remizu.
Vidio sam puno sjajnih birceva, parkova i gostiona,
bez pardona sam sjeo na Guiness u centru Londona,
cijedio pitona na benzinskoj u blizini Lyona,
slušao zvona kako zvone usred Barcelone.
Prošao sam staze koje mnogi gaze,
ali uvijek sam se vraćao do baze
i zaključio da mi je baš krasno u Parizu,
ali da ništa od nabrojenog ne bi mijenjao za Remizu.
(8.9.2008.)
stajao u bucama na zaletištu Planice,
dok je sunce bilo u zenitu penjao se po južnom Velebitu,
naostavljao se pivskog traga u samom centru Praga…
Prošao sam staze koje mnogi gaze,
ali uvijek sam se vraćao do baze
i zaključio da mi je baš krasno u Parizu,
ali da ništa od nabrojenog ne bi mijenjao za Remizu.
Vidio sam spomenike, muzeje i vrtove pune cvijeća,
hodao punih vreća po ulicama Beča,
češkao podulju bradu u birtiji u Novom Sadu,
pio jogurt na putu za Frankfurt…
Prošao sam staze koje mnogi gaze,
ali uvijek sam se vraćao do baze
i zaključio da mi je baš krasno u Parizu,
ali da ništa od nabrojenog ne bi mijenjao za Remizu.
Vidio sam puno sjajnih birceva, parkova i gostiona,
bez pardona sam sjeo na Guiness u centru Londona,
cijedio pitona na benzinskoj u blizini Lyona,
slušao zvona kako zvone usred Barcelone.
Prošao sam staze koje mnogi gaze,
ali uvijek sam se vraćao do baze
i zaključio da mi je baš krasno u Parizu,
ali da ništa od nabrojenog ne bi mijenjao za Remizu.
(8.9.2008.)
Trtnaprtnjača o manijaku od kojeg prave slona
Vraćam se na trenutak u one 'godine ponosa i slave', tako ih zovem jer su tada glave bile usijane, tulumarili smo na sve strane, pili uglavnom bambuse i od tuđih stanova radili cirkuse ili je bolje reći džumbuse. Slušali smo tada sve i svašta, pola od toga što smo živjeli izgledalo je kao mašta, životne radosti te prošle mladosti sada se najčešće pamte po dvije ili tri 'stvari' koje su tada bili barjaktari jedne cijele generacije sa dovoljnom količinom inspiracije. Danas kada čujem tu 'stvar', taj magični repertoar jednog prošlog vremena istog trena postajem nostalgičar koji još uvijek nikome neće priznati da je star. Jučer je jedna od perjanica toga doba preminuo zbog zdravstvenih tegoba. Usnio i više se nije probudio. I dok slušam vijesti od tom nesretnom događaju, slike onog prošlog vremena pred mojim očima prolaze pa staju, sve je kao u kinu, to je ona večer kad smo svi skupa 'išli na Dinu'… I vidim sebe u jednom dalmatinskom otočkom mjestu kako se spremam na feštu, druga slika je ona u birtiji na pivi kad smo podlegli naivi i imali taj peh da platimo dvaput isti ceh, pa onda slika kako stojim svega nekoliko metara od njega dok pjeva 'ti si mi u mislima' i usput nešto beštima. Tu noć smo svi mi, neodređeni, ostali do ranih jutarnjih sati i tražili ga da se nekoliko puta vrati na bis kako bi zaokružili još jedan morski ljetopis. Tog istog jutra smo se autobusom vratili u zagrebačko sutra. Mnogo godina kasnije puno toga je jasnije, život uglavnom nije ono što je trebao biti, ono što smo tada imali sada nam je počelo faliti i sve više shvaćamo da nam je vrijeme počelo curiti i da ga ne možemo kontrolirati. Možemo samo birati što će nam svirati i vratiti se u vrijeme tih slika – biti jedan od mnogih na koncertu Dine Dvornika R.I.P. (8.9.2008.)
Trtnaprtnjača o glasu 'DonLaFontaine'
Postoje ljudski glasovi koje volite ili ne volite, na koje balite ili uz koje se budite, postoje glasovi koje volite slušati ili koje ćete sa zadovoljstvom saslušati i postoji glas ili bolje bas Don LaFontainea, čovjeka kojeg će pamtiti generacije filmofila zbog naracije, filmskih trajlera koji su svi od reda imali ton stravičnih trilera poput 'Kuma' ili 'Terminatora'. Don je tijekom života snimio 350.000 reklama sa elementima drama i 5000 trajlera poput starog rutinera i uspio u tome da se televizijska kritična masa navuče na melodramatičnu boju njegovog glasa. Zvali su ga 'Voice of God' i 'Thunder Throat' i najčešće povezivali uz frazu 'In a world…' koja je se toliko izlizala s godinama da je postala kliše ili možda čak i nešto više. Uglavnom, jučer se 'božji glas' vratio Bogu, i da može, LaFontaine bi se u svom nekrologu opet poslužio izlizanim klišeom: 'In a world…' (3.9.2008.)
Skrnavka o kvaliteti iz perspektive etikete
Ponekad zna škakljati kada je velika i pomalo kruta,
najčešće je bijela, crvena, plava ili žuta.
Potrošači na njih obraćaju pažnju kad troše pare,
a kad je sve gotovo uzmu škare pa je 'odfikare'.
Na njoj se nalazi sve što ti treba – marka, 'made in' i veličina
kao i svi podaci oko pranja i peglanja - objašnjeni do tančina.
Oni koji drže do onoga što drugi misle o njima
ostavljaju ih na odjeći i pokazuju ih svima,
jer se navodno na tom komadiću strojnog veza
može vidjeti da li je odjeća original ili je kupljena kod Kineza.
Na njoj se nalazi sve što ti treba – marka, 'made in' i veličina
kao i svi podaci oko pranja i peglanja - objašnjeni do tančina.
U zadnje vrijeme su etikete dostupne svima, a ne samo njima,
dovoljno je otići na buvljak i pitati švercera da l' ih ima?
Kupiš ih nekoliko, onako da ti se nađe… sad bi trebala doći neka rima…
pa da se i ti možeš pridružiti onima koji drže do onoga što drugi misle o njima.
(26.08.2008.)
najčešće je bijela, crvena, plava ili žuta.
Potrošači na njih obraćaju pažnju kad troše pare,
a kad je sve gotovo uzmu škare pa je 'odfikare'.
Na njoj se nalazi sve što ti treba – marka, 'made in' i veličina
kao i svi podaci oko pranja i peglanja - objašnjeni do tančina.
Oni koji drže do onoga što drugi misle o njima
ostavljaju ih na odjeći i pokazuju ih svima,
jer se navodno na tom komadiću strojnog veza
može vidjeti da li je odjeća original ili je kupljena kod Kineza.
Na njoj se nalazi sve što ti treba – marka, 'made in' i veličina
kao i svi podaci oko pranja i peglanja - objašnjeni do tančina.
U zadnje vrijeme su etikete dostupne svima, a ne samo njima,
dovoljno je otići na buvljak i pitati švercera da l' ih ima?
Kupiš ih nekoliko, onako da ti se nađe… sad bi trebala doći neka rima…
pa da se i ti možeš pridružiti onima koji drže do onoga što drugi misle o njima.
(26.08.2008.)
Skrnavka o tome da ne moram ja...
Ujutro kad ustanem iz kreveta obično znam sjesti,
onako bez pravog razloga, više iz neke obijesti…
Gledam si u palce, a zapravo tražim kućne šlape
i jedino što pronalazim su smrdljive crne čarape.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Ostavljam čarape u uglu sobe gdje ima prst ili dva prašine
neovisno o tome što imam prljavog veša za dvije mašine.
Ponovno sjedam, ovaj puta na fotelju u dnevnoj sobi,
palim TV na kojem je sapunica koju ne gledam i sjedim si na garderobi.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Ne perem zube, iako bih trebao jer sam se jučer prejeo luka
i očekivano osjećam težinu deset piva u obliku mamurluka.
Preskačem preko zgužvane odjeće razbacane svud po podu
da bi nekako došao do sudopera i popio vodu.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Ne doručkujem, jer je frižider prazan i trebalo bi skočiti do dućana,
ali nema veze, sa donje police uzima nekoliko trulih banana,
pa ponovno sjedam na stolac koji je netko s balkona dovukao u kuhinju
i ne gledajući stavljam desni lakat u kajmakom premazanu lepinju.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Odustajem od svega, izgleda da i danas neće biti moj dan,
prebacujem preko sebe šlafrok i napuštam stan.
Spuštam se stepeništem i slušam dječju dernjavu,
ali sam sretan jer idem u birtiju gdje će mi netko skuhati kavu!
onako bez pravog razloga, više iz neke obijesti…
Gledam si u palce, a zapravo tražim kućne šlape
i jedino što pronalazim su smrdljive crne čarape.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Ostavljam čarape u uglu sobe gdje ima prst ili dva prašine
neovisno o tome što imam prljavog veša za dvije mašine.
Ponovno sjedam, ovaj puta na fotelju u dnevnoj sobi,
palim TV na kojem je sapunica koju ne gledam i sjedim si na garderobi.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Ne perem zube, iako bih trebao jer sam se jučer prejeo luka
i očekivano osjećam težinu deset piva u obliku mamurluka.
Preskačem preko zgužvane odjeće razbacane svud po podu
da bi nekako došao do sudopera i popio vodu.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Ne doručkujem, jer je frižider prazan i trebalo bi skočiti do dućana,
ali nema veze, sa donje police uzima nekoliko trulih banana,
pa ponovno sjedam na stolac koji je netko s balkona dovukao u kuhinju
i ne gledajući stavljam desni lakat u kajmakom premazanu lepinju.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Odustajem od svega, izgleda da i danas neće biti moj dan,
prebacujem preko sebe šlafrok i napuštam stan.
Spuštam se stepeništem i slušam dječju dernjavu,
ali sam sretan jer idem u birtiju gdje će mi netko skuhati kavu!
Skrnavka o Izvrsnima kad ne treba
Što reći sada kada će mnogi govoriti o sreći,
o tome da smo mogli ovo i ono, biti barem treći,
o tome da uvijek dobijemo najjače, ali i da imamo najbolje igrače.
Osvrnut ćemo se na kalkulacije s raznih strana, napadati vjetrenjače.
Mi smo zapravo izvrsni kad ne treba
kad se o ničemu ne odlučuje i kad nije bitna pobjeda
Naravno, spomenut će se i ono 'da svatko ima pravo na loš dan'
i sve ono što je zapravo bilo loše past će u drugi plan.
Samim time, možda se nitko neće osvrnuti na lošu igru, slabu realizaciju,
na gubitnički mentalitet koji nas već neko vrijeme prati kao sportsku naciju.
Mi smo zapravo izvrsni kad ne treba
kad se o ničemu ne odlučuje i kad nije bitna pobjeda
Nismo bili pravi kad je trebalo biti i to ne treba kriti,
problem je i to što smo veliki u pobjedama, ali da ne znamo gubiti.
Treba priznati da su protivnici jednostavno to odradili bolje
i da su sasvim zasluženo otišli dalje u borbu za postolje.
(20.8.2008.)
o tome da smo mogli ovo i ono, biti barem treći,
o tome da uvijek dobijemo najjače, ali i da imamo najbolje igrače.
Osvrnut ćemo se na kalkulacije s raznih strana, napadati vjetrenjače.
Mi smo zapravo izvrsni kad ne treba
kad se o ničemu ne odlučuje i kad nije bitna pobjeda
Naravno, spomenut će se i ono 'da svatko ima pravo na loš dan'
i sve ono što je zapravo bilo loše past će u drugi plan.
Samim time, možda se nitko neće osvrnuti na lošu igru, slabu realizaciju,
na gubitnički mentalitet koji nas već neko vrijeme prati kao sportsku naciju.
Mi smo zapravo izvrsni kad ne treba
kad se o ničemu ne odlučuje i kad nije bitna pobjeda
Nismo bili pravi kad je trebalo biti i to ne treba kriti,
problem je i to što smo veliki u pobjedama, ali da ne znamo gubiti.
Treba priznati da su protivnici jednostavno to odradili bolje
i da su sasvim zasluženo otišli dalje u borbu za postolje.
(20.8.2008.)
Trtnaprtnjača o Jankovačkom čobancu
Uputili smo se u Papuk, inače park prirode, do kojeg se dolazi 'jahanjem' A3 autoceste, pa 'skidanjem' kod Nove Gradiške, zatim lokalnim cestama do Požege i onda od tamo do nikadprijeveiđene, ali zaista iznenađujuće Velike, gdje se povodom blagdana u crkvi Sv. Augustina sakupio veliki broj vjernika, pa je na jednom dijelu kolnika nastao solidni kaos kojeg inače vjerojatno nema jer se samo mjesto čini kao da inače uglavnom drijema. Iznad mjesta, negdje na pola brda, može se vidjeti nekakva kamena utvrda. E sad, možda je to iznad taj čuveni Kamen grad, a ako nije onda ne znam koji je? Parkirali smo crna 'četiri prstena', prema uputama, u blizini kompleksa bazena bez nekih većih problema, presvukli se iz neadekvatne opreme, kao što su natikače i kratke hlače, znači opuštenije, u nešto ipak malo jače i primjerenije. Ujedno smo skoro do vrha natovarili svako svoj ranac s ciljem da izdržimo i dođemo do planinarskog doma 'Jankovac' na relativno jeftin grah i čobanac. Uspon, koji traje oko tri sata, smo započeli po asfaltnoj cesti koja prolazi pored neizgrađenog hotela, potom je jedna iz banke tijekom kraće stanke putem mobitela ipak kontaktirala neke ljude da ne bude po onoj 'samo piči negdje ćemo stići'. Nakon kraće konzultacije odlučujemo pratiti crvenobijele markacije i uz potok Dubočanka pa dalje doći do našeg krajnjeg odredišta ili još bolje je reći izletišta. Na početku puta nailazimo na brojna sindikalna odmarališta, ako je to pravi izraz, nakon kojih stižemo do makadama i gdje opažamo prvi putokaz na kojemu piše 'Jankovac' i koji nam pokazuje pravac. Na tom dijelu susrećemo mušice koje nam lete oko lica kao da smo društvo pijanica. Makadam ponovno prelazi u asfalt, a potok Dubočanka mijenja stranu i prelazi na desnu i žubori svega nekoliko metara dalje uz cestu. Uskoro, ali sporo, dolazimo do križanja asfalta i makadama od kojih makadamski vodi baš u Nevoljaš, a to je naša zacrtana ruta, i piše da smo tamo za otprilike 30 minuta. Vjerujemo svemu što vidimo, recimo, pa biramo makadam jer stječemo dojam da smo uskoro tamo. Poslije pola sata dolazimo do čistine gdje se nalaze dva putokaza za Jankovac, ali na dvije potpuno različite strane. Sjedamo na ispiljene grane i odabiremo jedan pravac te nastavljamo dalje dok jedna od nas kašlje. Do tada ne toliko strma staza pretvara se u, pazi sad dolazi ona čuvena fraza 'nešto zahtjevniju' koja prolazi kroz, valja imati to na umu, izuzetno urednu šumu. Nakon što smo svladali uspon neko vrijeme se blago spuštamo i pomalo guštamo. Naoko iznenada put je postao puteljak, strm, vijugav i zarastao, i po njemu poniremo u dolinu, stižemo na neku niskim grmljem obraslu čistinu gdje se nalazi nekakvo napušteno postrojenje nakon čega slijedi na naše oduševljenje spust po stazi po kojoj se lagano hoda i s koje se kroz grane može vidjeti jezerska voda. I onda odjednom - planinarski dom, pun dupkom, a ispred zadnja pokošena livada kao neka nagrada da se čovjek legne i protegne nakon hodanja. I tako, prilazimo slobodnom drvenom stolu, pa zatim sve dalje po protokolu: naručujemo čobanac i grah uz uzdah i Pan – da nam osvježi dan! (19.8.2008.)
Skrnavka koja kaže da sam došao da bi bio sam sa sobom
Kad ste zadnji put bili sami sa sobom
i pitali se – što je to Neodređeno, gdje je Daljina?
Kada ste zadnji put sa sobom razgovarali
o stvarima koje nitko nikada neće čuti?
Šapćete li ponekad sa sobom?
Kopate li nos i radite li kuglice od šmrkljića dok ste sami sa sobom?
Prdnete li koji put glasnije nego inače dok ste sami sa sobom?
Ponosite li se sobom?
Znate li da sa sobom nema smisla dijeliti,
a vi uporno pokušavate nešto podijeliti?
Dijelite li sa sobom osjećaje ili i njih skrivate?
Upalite li ventilator dok ste sami sa sobom?
Jedete li kekse koji se mrve dok ste sami sa sobom?
Pjevušite li pjesme koje inače nikad nebi dok ste sami sa sobom?
Hodate li na prstima dok ste sami sa sobom?
A kad jednom odlučite otići odnesite sa sobom samo ono najnužnije,
a u sobi ostavite sve ostalo,
jer ćete uskoro opet doći da bi bili sami sa sobom.
(7.8.2008.)
i pitali se – što je to Neodređeno, gdje je Daljina?
Kada ste zadnji put sa sobom razgovarali
o stvarima koje nitko nikada neće čuti?
Šapćete li ponekad sa sobom?
Kopate li nos i radite li kuglice od šmrkljića dok ste sami sa sobom?
Prdnete li koji put glasnije nego inače dok ste sami sa sobom?
Ponosite li se sobom?
Znate li da sa sobom nema smisla dijeliti,
a vi uporno pokušavate nešto podijeliti?
Dijelite li sa sobom osjećaje ili i njih skrivate?
Upalite li ventilator dok ste sami sa sobom?
Jedete li kekse koji se mrve dok ste sami sa sobom?
Pjevušite li pjesme koje inače nikad nebi dok ste sami sa sobom?
Hodate li na prstima dok ste sami sa sobom?
A kad jednom odlučite otići odnesite sa sobom samo ono najnužnije,
a u sobi ostavite sve ostalo,
jer ćete uskoro opet doći da bi bili sami sa sobom.
(7.8.2008.)
Desafuero por Lejos de mí
Esto es lo que llamo vida realmente:
orine contra el viento
y pensando en incierto
cuál se oculta en pensamientos no tan
profundos y llegado a ser verdadero como distancia…
¿Oh, la distancia, donde es usted?
¿Por qué está usted hasta ahora de mí?
Oh, la distancia, espera por favor…
No le dije todo sobre nada
Veo arrogancia en su actuación
cuando mis ojos que intentan coger su vestido
hecho del polvo, de la confianza, del aire y del agua salada...
Me colocaré mientras tanto sobre todo
e intentando encontrar qué el buscar de I
¿Oh, la distancia, donde es usted?
¿Por qué está usted hasta ahora de mí?
Oh, la distancia, espera por favor…
No le dije todo sobre nada
(1.8.2008.)
orine contra el viento
y pensando en incierto
cuál se oculta en pensamientos no tan
profundos y llegado a ser verdadero como distancia…
¿Oh, la distancia, donde es usted?
¿Por qué está usted hasta ahora de mí?
Oh, la distancia, espera por favor…
No le dije todo sobre nada
Veo arrogancia en su actuación
cuando mis ojos que intentan coger su vestido
hecho del polvo, de la confianza, del aire y del agua salada...
Me colocaré mientras tanto sobre todo
e intentando encontrar qué el buscar de I
¿Oh, la distancia, donde es usted?
¿Por qué está usted hasta ahora de mí?
Oh, la distancia, espera por favor…
No le dije todo sobre nada
(1.8.2008.)
Trtnaprtnjača o 'sljemenskom biciklizmu'
Krenuli smo kum i ja oko pola deset iz sljemenskog podnožja, nedaleko je 'Bliznec Pilana', to je ono kad dođeš do Gračana, pa ideš cestom uz prugu, pa prođeš čuveno Dolje, pa još malo dolje, pa skreneš lijevo kod raspela, pa malo gore, zavoj dva, puna crta, i dođeš do tog valjda uvijek krcatog parkirališta. Nešto prije tog parkirališta, s lijeve strane nalazi se cesta kojom se ide do mjesta odakle kreće žičara, a s desne strane nalazi se daščara u kojoj prodaju prospekte za sve one koji ne poznaju ovdašnje dijalekte. Skinuli smo bicikle sa nosača pričvršćenog odostraga na gepek, nakon toga sam pogledao u cestu i osjetio onaj pozitivni flešbek 'ovo sam već jednom prošao'. Zbog objektivnih problema - mog Treka trenutno nema - morao sam od frenda posuditi bic, podignuti sic, primijetiti da je rama nešto manja i da je 'konda nešto tanja', a tu je i umor od kopanja crljenice po okućnici jedne morske vikendice. Osjetio sam i sitnu tremu, svojevrsnu dilemu jer sam posumnjao u svoju spremu i opremu, razmišljajući o koječemu… Ipak je prošlo mnogo vremena od zadnjeg uspona do Sljemena. Bili smo tada nešto mlađi, nešto drugačiji u tjelesnoj građi – s manje dlaka ispod pazuha i nešto plosnatijeg trbuha. U međuvremenu je kum 'potrošio' dva bicikla i kupio treći, nešto skuplji i veći sa svom silom raznih điđabaja uz što dolazi i spoznaja da s time možeš daleko više, bolje i jače s puno manje okretaja, a da ga pritom neće žuljati za jaja. Usput je kupio one monstruozne biciklističke hlače i tenisice koje se zakače za pedale kao od šale. Dogovorili smo se da svatko 'piči po svom' i da je krajnji cilj planinarski dom ('Risnjak') gdje ćemo onda pojesti štrudl i popiti vodu i zaključiti epizodu penjanja i stenjanja, te se okrenuti planu spuštanja i guštanja. Primijetio sam da, hvala Bogu, još uvijek mogu izdržati tu dionicu unatoč tome što sve češće ulazim u pušionicu. (28.7.2008.)
Skrnavka o Duplerici, da putuje s ciljem
Jedna Duplerica nas je pitala gdje najbliža tramvajska stanica,
a mi smo joj uz pomoć mahovine i azimuta pomogli da ne luta
i pokazali joj desnim kažiprstom s crnim ispod nokta smjer kamo treba ići
i otprilike za koliko bi do tamo kamo ide trebala stići.
Rekli smo joj: 'Putuj s ciljem, odavde do beskraja,
uz pomoć Končarevog novog niskopodnog tramvaja!'
Pogledala nas je onako nekako, reklo bi se, pod pravim kutom,
kihnula zbog ambrozije i nastavila prema nekamo ubrzanim korakom.
Bila je jedna od onih koji ne vole stajati na mjestu već neprestano putovati,
a mi smo voljeli stajati na mjestu uz geslo 'važno je sudjelovati'.
Rekli smo joj: 'Putuj s ciljem, odavde do beskraja,
uz pomoć Končarevog novog niskopodnog tramvaja!'
Zahvalila nam je na tome što smo je usmjerili a da joj se nismo zamjerili,
iako smo bili sigurni da je zapravo uopće nismo uvjerili
u neke stvari koje znaju samo one biljke koje rastu blizu okretišta
i koje na kraju u mnogočemu ovise o izboru odredišta.
Rekli smo joj: 'Putuj s ciljem, odavde do beskraja,
uz pomoć Končarevog novog niskopodnog tramvaja!'
(9.7.2008.)
a mi smo joj uz pomoć mahovine i azimuta pomogli da ne luta
i pokazali joj desnim kažiprstom s crnim ispod nokta smjer kamo treba ići
i otprilike za koliko bi do tamo kamo ide trebala stići.
Rekli smo joj: 'Putuj s ciljem, odavde do beskraja,
uz pomoć Končarevog novog niskopodnog tramvaja!'
Pogledala nas je onako nekako, reklo bi se, pod pravim kutom,
kihnula zbog ambrozije i nastavila prema nekamo ubrzanim korakom.
Bila je jedna od onih koji ne vole stajati na mjestu već neprestano putovati,
a mi smo voljeli stajati na mjestu uz geslo 'važno je sudjelovati'.
Rekli smo joj: 'Putuj s ciljem, odavde do beskraja,
uz pomoć Končarevog novog niskopodnog tramvaja!'
Zahvalila nam je na tome što smo je usmjerili a da joj se nismo zamjerili,
iako smo bili sigurni da je zapravo uopće nismo uvjerili
u neke stvari koje znaju samo one biljke koje rastu blizu okretišta
i koje na kraju u mnogočemu ovise o izboru odredišta.
Rekli smo joj: 'Putuj s ciljem, odavde do beskraja,
uz pomoć Končarevog novog niskopodnog tramvaja!'
(9.7.2008.)
Trtnaprtnjača o 'plavoj kuti, bijeloj kosi i crvenom licu'
Jučer sam svratio u kvart vidjeti što ima pa sam pomislio kako bi bilo dobro javiti se svima da se okupimo u 'Hramu cvijeća i kratke loze' i da bez nervoze popijemo kavu i razmijenimo dijagnoze o tome 'gdje je tko i što radi?' s ciljem da se nadoknadi vrijeme od onda kada smo zadnji put bili tu u separeu pričali o malim golovima, Žmegelemegele kupu i idućem skupu. Međutim, nisam im se stigao javiti ili još bolje najaviti da dolazim, pa da barem netko nađe koju minutu za cugu i pljugu. Stao sam ispred ulaza gdje sam stajao bezbroj puta, nasuprot bandere, i pogledao u Fallerove nebodere. Nikada ih nisam proučavao kao što to činim sada iako sam živio u njihovoj sjeni u jednoj od okolnih zgrada. Primijetio sam da fasada više nije kao nekada, da otpada… Zamišljam kvart bez njih, kako li je samo izgledao kvart tih ranih sedamdesetih? Sigurno prazno, pomalo nakazno... Na ulazu u haustor zalijepljena je obavijest o smrti jednog od zaštitnih znakova zgrade - domara Vlade. Mi klinci iz zgrade smo ga znali samo po prezimenu, nosio je plavu kutu i imao sijedu kosu, znao je popiti koju rakijicu i uvijek je bio crven u licu. Znali smo i to da plava kuta uvijek negdje oko zgrade luta i prepoznali bi ga po glasu kada bi nas uhvatio kako ilegalno 'ulazimo na terasu'. Bio je i ostao jedna draga navika, zapravo jedna jaka karika koja će nam svima nedostajati. Pogotovo našoj zgradi, jer kad se pojavio nekakav problem uvijek smo se javljali Vladi. Još neko vrijeme sam buljio u slova na tom crnobijelom papiru. Gospon Vlado, počivali u miru! (8.7.2008.)
Trtnaprtnjača o Tatekovoj kolibi
Pronašli smo se oko podneva u birtiji u Starigrad-Paklenica, a preko ceste tip u bugarki za tezgom sa gomilom lubenica. Hladna voda u krigli, hlad na terasi i kavica. Bez pljuga, ali to je priča duga koja se temelji na pojmovima kao što su zvizdan, svijetloplavi Drum i filteri za duhan. I šetnja tim mjestom od kioska do kioska, a ima ih dva... Ubrzo smo se svi okupili, na brzinu popili to što smo imali, platili, pa svratili do manjeg dućana po hranu i piće, utrpali se u dva auta prema Tribanj Kruščici, gdje se skreće u selo Ljubotiće, iz kojeg se onda kreće prema Stapu, livadi na 960 metara nadmorske visine gdje se nalazi sklonište za maksimalno dvanaest osoba kojeg planinari zovu Tatekova koliba. Prije samog uspona svratili smo do Mirila, fascinantnog posmrtnog znamenja od kamenja koje su služile ovdašnjim ljudima tijekom pogrebnih povorka. Na tim mjestima su naime 'izmjerili' pokojnika i to je postalo počivalište njegove duše… Uspon je nenadano počeo u četrnaest sati kada je zapravo najbolje stati u neki hlad, prakticirati nerad, disati polako i čekati šest kao neku dobru vijest. Međutim, nismo imali previše izbora, samo činjenicu da nam je – istina samo nekima - ostalo još dva dana starog godišnjeg odmora. Čekanje nije dolazilo u obzir – na glavu kapu ili šešir, na kožu neki zaštitni faktor, ruksak na leđa i dosta vode da se ne žeđa pa gore po strmoj kosini i po najvećoj vrućini. Shodno tome izabrali smo markiranu stazu koja nije slutila na laganu šetnju već na opasnu prijetnju lišenu hladovine, ali sa zagarantiranom količinom prave pustolovine. Kako drugačije nazvati teren po kojem se bez obzira na prognoze kreću samo koze i poneki planinari, prekaljeni i stari. Napredujemo po principu 'kamen na kamenu, korak pa skok, majčina dušica i poskok'. Nakon uspona od gotovo četiri sata stigli smo do tog nikadprijeviđenog Stapa, uglavnom ne vjerujući svojim očima da zaista postoji livada između tih nevjerojatnih vrhova, kukova... Na nebu iznad nas nema oblaka. S jedne strane stijena nalik kocki šećera, a s druge Ćućavac koji je teško opisati i nemoguće izbrisati iz pamćenja. Dolazimo pred Tatekovu kolibu i time ostvarujemo definirani cilj. Ispred kolibe zatičemo družinu starijih planinara koji spremaju roštilj. Uobičajeni pozdravi, planinarska priča o tome od kuda, kako i gdje, dok raspremamo stvari i pripremamo vreće za spavanje svaki u svome kutku te male kolibe. Prolaze nas žmarci od svega što smo danas prošli dok nas komarci nesmiljeno bodu. I plaćamo danak četverosatnom hodu. Dvoje nešto iskusnijih Nas, a da među njima nisam ja, priprema grah sa ričetom na butanpropan kuhalu, dok se ostatak nas, ovdje jesam ja, krijepi na hladnom izvoru nedaleko kolibe gdje je pametno obratiti pažnju na poskoke, zmije i ostale beštije… Predvečer za stolom uz tu čudnu građevinu polako ispijamo ohlađenu Iločku graševinu i kujemo mudre planove o povratku do auta parkiranih u Ljubotiću. I sve to uz planinarsku priču… (30.6.2008.)
Trtnaprtnjača o cvrčcima koji cvrče
Cvrčci cvrče. Iza kuće, ispred kuće, pored kuće... Stvarno je vruće... Ali pazi foru - ja sam na moru, imam masku, bacam se 'na dasku' s mola i cvilim od bola kako me peče, izgledam kao da me netko ofurio bacačem plamena, pa onda navečer jogurt na ramena... Odlazim do frižidera brzinom jednog prosječnog proletera i uzimam hladnu Žuju... Gledam je, onako nekako kako se gledaju Čehinje u rozim tangama ili dagnje u rajnglama, čini se kao da bogovi je kuju, boca orošena, etiketa nakošena... Hladna, temperatura radna... Nedaleko prizor strave, rascvjetane agave za koje kažu da kad procvjetaju umiru, romantično, fantastično, motam još jednu, dobar duhan, loš plan, još jedna piva, Pejaković... Neću sok! Pusabok... (24.6.2008.)
Trtnaprtnjača o 'nema uzmaka sve do Risnjaka'
Kišni dani, stani pani i ni sam ne znam koliko milimetra kiše po kvadratu trudili su se spriječiti nas u poduhvatu – uspentrati se do Risnjaka, jednog od viših državnih vrhova. Krenuli smo, iako to možda nitko nije očekivao jer je još dan prije cijeli grad plivao nakon što se spustilo iz oblačnog neba, s ciljem da se svi okupimo na benzinskoj pumpi 6 km udaljenoj od Zagreba. Na pumpi smo popili kavu, otišli u nabavu neophodnih stvari, utrpali se u dva auta - par momaka i nekoliko dama – i krenuli prema Delnicama. Prije Delnica ili poslije, ne znam više, skrenuli smo prema mjestu Čabar, pa onda sim' pa tam' do nekog motela gdje nema svrhe od mobitela. Duboko smo uzdahnuli, malo predahnuli, te škicnuli na drvenu tablu prošaranu stazama da vidimo gdje trebamo doći i što sve trebamo proći. Bilo je jasno da će to biti pravi uspon koji traje satima i da ćemo biti svojski umorni kad se nađemo na Medvjeđim vratima. A od tih 'vrata' do Šloserovog doma i njegovih štokova i vrata ima manje od jednog sata. Izabrali smo 'Horvatovu stazu' za koju kažu, nadajući se da ne lažu, da nije toliko zahtjevna, relativno je prohodna i sasvim sigurno te vodi do vrha - do pročelja Šloserovom doma gdje nude krasnu kombinaciju graha, kobase i zelja. Do vrha smo se nekako dokopali za cirka četiri sata laganog, ali i napornog hoda, srećom bez većih nezgoda i problema s obzirom da je bilo blata i do koljena. Mnogima će se svidjeti sve to što će putem čuti i vidjeti, pritom mislim na ptice kukavice i strme litice. U jednom trenutku kad pogledaš oko sebe pomisliš da si negdje daleko u snovima i da sa hobitima Samom i Frodom, uspinjući se laganim hodom, razmišljaš o čarobnim prstenovima. Samo, oni nisu imali markacije i bila je malo drugačija šuma, no imali su Goluma... U Šloserovom domu smo predahnuli uz kvalitetnu i nešto skuplju mezu i uz pomoć graha s kobasom i žganaca odradili fotosintezu za drvenim stolom, pored kamina sa svima onima koji blaguju na vrhu planina, nakon čega smo krenuli uz strmu stazicu prema vrhu, ono baš Vrhu, nebi li i ovih nekoliko sati uspona imalo svrhu. I onda te taj pogled s vrha prema svuda uvjeri da sva ova muka nije bila uzaludna. I ono 'crno' što stiže i sve je bliže i bliže i misliš neće, ali ipak hoće, pa te kišne kapi smoče do kože, a pod nogama blato i to sve zato što hodamo 'u oblaku' iz kojeg pada...
srijeda, 17. veljače 2010.
Trtnaprtnjača o 'sporednom'
'Samo je jednooo u mom životu vrijednooo!', mislim na Euro, očigledno. Ispratili smo trupe u pakao 'B' grupe i živimo u nadi da napadački tandem Petrić-Olić proradi i da nadomjesti sve ono što je do sada radio uglavnom Dudu. Efektno zabiti i ostaviti nas u čudu! Šteta je što ga nema – dobili bi i Švabe i Poljake i domaćine bez problema. Ovako će biti daleko teže doći do protivničke mreže... Austrija i Švica, domaćini svih utakmica, postale su pretijesne za sve navijačke horde, koje uz hektolitre hladnog pifkana bodre svoje na tribinama, predviđenim okupljalištima gdje su instalirani golemi video volovi na kojima se onda gledaju golovi, gdje se slavi i plače, gdje se grizu nokti, pije pivo i gdje se skače. Začudo, prema onome što se dalo vidjeti ima tamo i gro ženske čeljadi u zamamnim kombinacijama, originalnim kreacijama i raznim formacijama. Preko 150.000 obojanih svakojakih hrvatskih lica preplavilo je većinu austrijskih ulica, odlučno održati instrukcije 'kazališnoj publici' kako se navija iz birtija. Nailaziš na 'Kockice' na svakom ćošku koji u svom trošku prevaljuju daljine da bi predstavljali naciju i bili uz reprezantaciju. U hrvatskim domaćinstvima je opet zavladao momački režim, svaki pravi muž se poput pravog navijača dohvatio daljinskog upravljača i ne pušta ga od šest do deset sati. U tom periodu će zdušno navijati, gubiti živce, tražiti 'krivce', držati fige, kleti se u 'onog malog koji igra u trećoj momčadi bundeslige', skakati, plakati... Zapravo, svi, i oni i mi, čekamo onu jednu čudesnu pobjedu, jedan čudesni moment koji potom stvara ambijent sveopćeg narodnog veselja, kad se ustaju i oni iz udobnih fotelja i otvaraju par butelja i kad svi oni koji inače nikada nebi dva dana ne dolaze k sebi.
Trtnaprtnjača o 'savskoj skeli'
Otisnuli smo se u subotnje jutro, doduše bez kave i onih svađa 'opet zbog tebe kasnimo' u daljinu zapadnog predgrađa, zvučalo je fora krenuti biciklima iz Samobora, prema Bregani, pa negdje tamo skrenuti ne prema šengenskoj grani, fulati skretanje umjesto desno otići lijevo pa se vratiti, pogledom ispratiti nekoliko kolona biciklističkih kaciga koje su se kretale u smjeru 'Stojdraga', pronaći pravi put kod žutog znaka koji vodi do nadvožnjaka, preći autoput i krenuti prema Savskoj skeli o kojoj se, kako se u narodu veli i što se toga tiče, mogu pričati priče. Plaćamo dedi koji tamo sjedi pet kuna za dva kotača i gledamo sve to kao da gledamo sedmo svjetsko čudo... Sve škripi i sve je staro i dotrajalo, a ambijent onako pomalo podsjeća na onaj iz serije 'Kuda idu divlje svinje'. Čini se da je skela zapravo trajekt istinske sirotinje, ali nije... Skela nas usporeno prebacuje na drugu stranu, nakon čega pogrešno skrećemo desno, a trebali smo lijevo, pa po drumu kroz šumu, pored nas neka šoderica, polja pšenica, fazani koji bezbrižno šeću i silan broj kukaca koji nas salijeću. Tražimo izlaz iz tog labirinta, susrećemo kombi, možda furgon, koji nam daje smjernice kamo treba ići da bi došli do mjesta gdje je Plivin pogon. Potom dolazimo do Savskog Marofa i skrećemo ka uzbrdici koja vodi prema Mariji Gorici... Puf-pant, što bih sad dao za jedan Trabanjt!... Prolazimo kroz taj kraj, prvo uspon, ma daj, pa spust, pa uspon, pa dalje u Zagorske ralje, uzdišem sve češće i tako sve do Pušće, gdje nas dočekuje ravnica, koja izgleda kao neka slikovnica, pa tu rutu vozimo na trećem kolutu. Predosjećamo da je i ova staza gotova priča, još samo grobnica od bana Jelačića koja se nalazi u parku prije samog centra Zaprešića. U Zaprešiću prelazimo prugu kod kapelice pa prema jugu ili jugozapadu, češkam bradu, i pratimo cestu koja vijuga kroz polja i sela do rijeke Save gdje se nalazi druga skela. Fotografiramo se na skeli sa skelađijom u bijeloj 'bugarki' i s traktorom, nevažnim faktorom, i žurimo dalje prema Svršćaku, tako piše na znaku, pa onda prema nadvožnjaku koji spaja dva kraja Celine i Gradnu. Nakon svega, pređenih 50 kilometara, krećemo se u pravcu samoborskog Mercatora... i srećom nema više gora do centra Samobora.
Trtnaprtnjača o 'debelom prasetu'
Zapravo su to bili genijalni dečki – Maradona, Slišković, Gascoigne, Kantona, Romario, Prosinečki... Udarali su loptu na jedan poseban način, davali su igri svojim potezima jedan 'poseban' začin. Najčešće niti jedan od njih nije bio baš atleta, nije tu bilo snage i mišića, ali je svaki od njih u svoje vrijeme bio 'ekstra kvaliteta'. I zgodna meta britkih bekova sa izvrsnim znanjem rada sklekova... Sve što su radili na terenu radili su sa lakoćom, njihovi dodiri s loptom odisali su nekom posebnom mekoćom. Nije ih bilo lako čuvati unatoč tome što su na terenu trčali najmanje od svih, govorili bi im da previše puše, da su debeli, devijantni, ali na svakoj utakmici bi u jednom trenutku došli 'na štih', najčešće bi se radilo o odealnom pasu kojim bi samo dokazali klasu. Svatko od njih je u svakom trenutku mogao prelomiti utakmicu samo jednim lucidnim dodavanjem, driblingom, tehnikom, znanjem... Svaki od njih se borio sa nekim svojim porokom i svakog od njih su u svojim zemljama nazivali prorokom, spasiteljem nacije, kluba, posrnule reprezentacije... Navijači su uglavnom zbog njih dolazili na stadione i u njima vidjeli šampione, uglavnom se njima skandiralo, a 'njihove' iskrivljene izjave u novinama se interpretiralo velikim naslovom i slikom. Znali su se nositi sa pritiskom, ali i proglasiti medijsku šutnju. I na taj način pokazati ljutnju, neslaganje sa onime što o njemu misle 'oni koji ne misle'. Uvijek se za njih vezala neka predrasuda kao plod nečijih zabluda i to je na neki način bila njihova presuda. Srećom, svatko od njih je nakon svih tih zavrzlama, problema i galama izlazio još jači i ostali su heroji tribina, čuvari sudbina klubova čiji su ugled stvorili i na kraju se umorili... Čini mi se da je Luka Modrić zbilja kompletan nogometaš i da ima poseban dar, ali da je ono što su bili 'Oni' danas ipak Niko Kranjčar.
Skrnavka o Periferalnom (Evro)vižnu
Dogodilo se i to da nakon toliko godina opiranja
popratim taj događaj gdje ima i pjevanja i sviranja
i gdje se može vidjeti uglavnom ono što se rijetko viđa.
Fascinantno je i to da postoje ljudi kojima se sve to sviđa...
Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.
Od početka je bilo jasno da se puno ulupalo u interijer,
a neki od izvođača, gusari iz Latvije, na primjer
su dokazali da je ono što su nekad zvali 'Evrovizija'
danas jedna ne pretjerano zanimljiva hipokrizija.
Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.
Ipak i unatoč, pod utjecajem i nošen na krilima navijačkog gena
primjetio sam kako mi se u uglovima ustiju pojavljuje pjena
i kako žiriju spominjem sestre i rodbinu i još neke ustanove
jer moj favorit, neki bradonja Francuz, ne dobiva zaslužene bodove.
Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.
Na kraju zapravo shvatiš ono što znaš da je sve to skupa i u stvari
samo još jedno natjecanje gdje se prije svega lobira i mešetari,
trguje bodovima, tijelima i spolovima i gdje nema nikakvih kriterija,
jer sve je u rukama skandinavskih, ekseseseserovih i balkanskih imperija.
popratim taj događaj gdje ima i pjevanja i sviranja
i gdje se može vidjeti uglavnom ono što se rijetko viđa.
Fascinantno je i to da postoje ljudi kojima se sve to sviđa...
Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.
Od početka je bilo jasno da se puno ulupalo u interijer,
a neki od izvođača, gusari iz Latvije, na primjer
su dokazali da je ono što su nekad zvali 'Evrovizija'
danas jedna ne pretjerano zanimljiva hipokrizija.
Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.
Ipak i unatoč, pod utjecajem i nošen na krilima navijačkog gena
primjetio sam kako mi se u uglovima ustiju pojavljuje pjena
i kako žiriju spominjem sestre i rodbinu i još neke ustanove
jer moj favorit, neki bradonja Francuz, ne dobiva zaslužene bodove.
Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.
Na kraju zapravo shvatiš ono što znaš da je sve to skupa i u stvari
samo još jedno natjecanje gdje se prije svega lobira i mešetari,
trguje bodovima, tijelima i spolovima i gdje nema nikakvih kriterija,
jer sve je u rukama skandinavskih, ekseseseserovih i balkanskih imperija.
Trtnaprtnjača o drveću koje je stasalo
Nisam već dugo spomenuo Remizu. Možda je sada došlo pravo vrijeme jer prolazim kroz krizu... Možda identiteta? Ili je to samo odraz senzibiliteta... Možda je to samo 'onako', prije ljeta? Možda se samo sa jednim djelom planeta pitam 'kamo idem i što me čeka tamo kamo idem?' A takve stvari mogu vidjeti samo zvjezdnoznanci uz pomoć rasporeda pojedinih zvijezda, vračare tijekom onih svojih obreda i još dvoje troje koji imaju te moći, ali ne znaju način kako pomoći... Uglavnom, udaljio sam se od rodne grude, ne viđam sve one drage ljude, osjećam to u tuzi, iako sam zapravo sretan, ali pomalo i sjetan. Ne znam da li to dvoje ide skupa, ali kad stignem na Remizu svaki put čujem srce kako lupa. Tupa, tupa - tupa, tupa... I onda sjedam na drvenu klupu, onu koja gleda u 'Zgradu' i daje nadu, onako prekriženih nogu i raširenih ruku na naslonjaču, i vratim se u vrijeme kada smo se kao Rendžerzi odupirali Katanaču, igrajući svaku nedjelju 'na male' na Remiza's Kortu. Vidjeli smo nešto u tom sportu, neku nit koja će nas zadržati i godinama kasnije. Sada kada su stigle te godine mnogo toga postaje jasnije... Vidim, zatim, da su one male sadnice u međuvremenu postale drveće, a krošnje su zadržale onaj svoj zvižduk, nježni lagani zvuk listova, i sada daju daleko više hlada koji bi novu generaciju fuzera trebao krijepiti nakon napora. Ili ipak neće... Nema treće. Bojim se da su se stvari promijenile jer Kort zjapi prazan kao neiskorišteni kazan i pitam se koji je osnovni razlog za takav epilog. Znam da ga neću pronaći, ali mogu pretpostaviti da 'ovima sada' Kort gotovo više ništa ne znači. Padaju mi na pamet plejstejšni i iksboksevi, dok su nama bile dovoljne macole, čvrge i koksevi... Negdje sam na granici sna i jave, i vraćam se u dane 'ponosa i slave'. Okupilo se društvo proslavljenih fuzera, dojaena i provokatora na istoj ovoj klupici 'ispred haustora'. Unaprijed se znalo da u 10:00 igramo 'na male'. Za neispisanu povijest i remižanske anale.
Skrnavka o Onoj koja je ubila burek
Ocrtavali su kredom bijeli trag
dok sam jedno popodne išao u grad...
Nisam dobro vidio, ali bilo je jasno da nešto leži...
Baba koja je sve to gledala rekla je: 'bio je svježi!'
Ona koja je ubila burek stajala je odmah pored,
tresla se od nervoze i imala je hladan pogled
Zastao sam i priključio se masi znatiželjnika
ne bih li saznao što se to dogodilo nasred pločnika.
Stvorila se prilična gužva, dok je očevid još bio u tijeku
i tada sam shvatio da je netko presudio bureku.
Navodno ga je neka žena zatukla žlicom, uspio sam doznati,
i potpuno ga zgužvala da ga nitko nije mogao prepoznati.
Burek je, tako ranjen, ipak nekako dospio na cestu,
na žalost, nije mu bilo spasa, i umro je na mjestu.
Ona koja je ubila burek stajala je odmah pored,
tresla se od nervoze i imala je hladan pogled
Bilo mi ga je žao, jer sam znao da je pravednik
i da mu takvo što može učiniti smo poludjeli očajnik...
Kažem babi do mene: 'izgleda da ubojica nije znao što radi,
i posve je jasno da ubijeni nije umro od gladi.'
dok sam jedno popodne išao u grad...
Nisam dobro vidio, ali bilo je jasno da nešto leži...
Baba koja je sve to gledala rekla je: 'bio je svježi!'
Ona koja je ubila burek stajala je odmah pored,
tresla se od nervoze i imala je hladan pogled
Zastao sam i priključio se masi znatiželjnika
ne bih li saznao što se to dogodilo nasred pločnika.
Stvorila se prilična gužva, dok je očevid još bio u tijeku
i tada sam shvatio da je netko presudio bureku.
Navodno ga je neka žena zatukla žlicom, uspio sam doznati,
i potpuno ga zgužvala da ga nitko nije mogao prepoznati.
Burek je, tako ranjen, ipak nekako dospio na cestu,
na žalost, nije mu bilo spasa, i umro je na mjestu.
Ona koja je ubila burek stajala je odmah pored,
tresla se od nervoze i imala je hladan pogled
Bilo mi ga je žao, jer sam znao da je pravednik
i da mu takvo što može učiniti smo poludjeli očajnik...
Kažem babi do mene: 'izgleda da ubojica nije znao što radi,
i posve je jasno da ubijeni nije umro od gladi.'
Trtnaprtnjača o edvenčr vajld trekingu
Edvenčur treking bla, bla, u Bilju, pa par desetaka kilometara uokolo i naokolo, pa povratak u zbilju... Računao sam na to da nisam baš odveć fit i da bi mi mogla 'otpast rit' vozeći bicikl kroz Kopački rit, ali rekao sam 'e što sad, na jedan dan ostaviš grad u smogu, vjeruješ meteorologu i njegovom monologu da će vrijeme biti toplo i sunčano, prioneš na pedale i okrećeš ih samo...' Krenuli smo iz Bilja, mjesta blizu Osijeka, kako je i bilo planirano, desno, pa lijevo, pa desno, pa lijevo, pa kod table desno - u Kopačevo. Nešto prije Kopačeva skrenuli smo opet lijevo prema nekamo, ravna cesta, ima mjesta, i po njoj stižemo do ulaza gdje se plaća karta, 10 kuna onako za 'trud i zalaganje', ali i za stručno usmjeravanje tipa 'pratite stazu Panonski put mira, to je tabla plava, skrenete tamo negdje kod Tikveša (7km), pa do dvorca i onda sve po nasipu do Dunava i do mjesta Batina. S druge strane je Vojvodina, ako nekoga zanima. A ako želite i ako ste u kondi, taj put vas vodi sve do Sombora'. Hvala, ali ne hvala, pa to je osamdeset kilometara u jednom smjeru, a ja bih ipak htio danas stići na večeru i to na fiš paprikaš sa nekom tjesteninom i zapečenim špekom ili na žabe i to baš i ne za 'džabe' (60-70kn). Sve u svemu, na kraju smo se svi skupa uspjeli odvojiti, razdvojiti, svatko je krenuo na svoju stranu, birajući tempo kojim će se voziti, netko prema Tikvešu na pivu, a netko prema sjeveru, kroz ravnicu, kroz pšenicu, na put bez nade koji će na kraju prolaziti kroz Kneževe Vinograde. Nakon svega i gotovo trideset kilometara u nogama ipak stajete na početku 'vinske ceste' i vežete bicikle za nogu od suncobrana ispred lokala 'Ambijent', ulazite i naručujete hladno 'Osječko' uz transparent 'uzet ću Osječku jer svi govore da ništa ne valja, a meni će nakon svega ovoga doći nekako kao zlatna medalja'. Nikako ne vino, to je prefino i bojim se ne baš jeftino. Uz pivo rezimirate o cilju, o tome da o tome uopće nismo pričali tamo u Bilju – proći kroz Rit i vidjeti Dunav ili doći do Kneževih Vinograda ili se voziti bez konca i kraja dok vas ne zabole ja...? U svakom slučaju, za sve one koji će dvojiti gledajući kartu – odaberite put Tikveša i vidjet ćete daleko više Kopačkog rita, ako se mene pita, nego da krenete u smjeru Suze (cca 10km) i Kneževih vinograda (cca 9km).
Skrnavka o tome kako bi mog'o zaigrat za Togo
Baš si razmišljam kako bi bilo sjajno zaigrati nogomet
u jednoj afričkoj reprezentaciji,
biti istaknuti član prve jedanaestorice,
ne robovati taktici i unaprijed definiranoj formaciji.
Zar nebi bilo fantastično biti dio te momčadi
koja će istrčati na megdan jednom Maliju ili Čadu
pred brojnim auditorijem na stadionu Stade de Kégué
koji se nalazi u Loméu, togoanskom glavnom gradu.
Kad bi barem mog'o zaigrat za Togo
Pretpostavljam da bi me trener stavio na poziciju veznog,
sa zadatkom da organiziram napade i guram lopte u for,
da budem opasan iz prekida, da budem na pravom mjestu,
i da potvrdim ubojitost tandema – Kraissassa / Adebayor.
Kad bi barem mog'o zaigrat za Togo
u jednoj afričkoj reprezentaciji,
biti istaknuti član prve jedanaestorice,
ne robovati taktici i unaprijed definiranoj formaciji.
Zar nebi bilo fantastično biti dio te momčadi
koja će istrčati na megdan jednom Maliju ili Čadu
pred brojnim auditorijem na stadionu Stade de Kégué
koji se nalazi u Loméu, togoanskom glavnom gradu.
Kad bi barem mog'o zaigrat za Togo
Pretpostavljam da bi me trener stavio na poziciju veznog,
sa zadatkom da organiziram napade i guram lopte u for,
da budem opasan iz prekida, da budem na pravom mjestu,
i da potvrdim ubojitost tandema – Kraissassa / Adebayor.
Kad bi barem mog'o zaigrat za Togo
Trtnaprtnjača o trinajstompetomdevedesete
Bijo sam još klempavi dječarac koji je slušao Vanilu Ajs, Snep, uglavnom neki kvazi rep, keelef, siendsimjuzikfektori, soltusol, nisam pio alkohol, mrzio sam karfiol, sve čušpajze, plesao školske sentiše, popunjavao leksikone, crtao u spomenare i jeo sladolede od vanilije, jagode i citrone. I nisam previše shvaćao ono što se dešavalo oko nas i 'u nas', neka previranja, zadiranja u nečiju naciju i u klimavu federaciju koja 'na jedvite jade suzbija inflaciju i devalvaciju'. Rekli su nam da crvena zvijezda na 'titovci' nije više naš simbol, a da brkati partizanski komandant sa biste iz predvorja više nije naš idol. Sve ono što je drug Tito jednom rekao onako odrješito i što sam kao pionir ponovio uznosito: 'danas kad postajem...' postalo je nerazborito, suvišno i potpuno pogrešno... Onda je stigao današnji dan, isti ovaj današnji samo stariji 18 godina, na zalasku jednog režima, u svakom pogledu poseban, iznenadan, možda isto ovako sunčan, kojeg se sjećam po onome 'e, a kad je ono Zvone Boban...' Trebao je to biti veliki derbi kojeg ćemo gledati na telki: enka 'Dinamu' je u Maksimir stigla fk'Crvena Zvezda'. I Arkan. I nejezda Delija, valjda onako s predumišljajem puštenih iz zatvorskih ćelija, koje je čuvala milicija, snage bezbednosti u stanju pripravnosti. I puna sjeverna trbina bebebea spremnih zaštititi svoje heroje, stati iza svete plave boje. Uz transparente Bebebezahadeze. I hrvatske zastave. Mnogi će reći da je baš tada počeo domovinski rat, da se zauvijek odustalo od jedinstva i bratstva i krenulo putem hrvatstva. Sjećam se da mi tada sve to skupa nije bilo baš previše jasno, pogotovo kada su stariji govorili 'da je za neke stvari već uglavnom kasno'...
Skrnavka o Uredskoj Stolici, vjesniku proljeća
Sjedim na uredskoj stolici u hladu jednog graba
I gledam ispred sebe u prirodni tepih krasnih visibaba
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Gledam škiljeći i ljutom rakijom zaljevam zadobivenu ogrebotinu
S jedinm jasnim ciljem – spustit se još jednom niz tu cvijetnu padinu.
Proljeće je stiglo, osjećam to
sve uokolo procvjetalo je i mirisno
Neopisiva je moja sreća
jer sjedim na stolici, vjesniku proljeća
Krećem se odgurujući se nogama, a rukama odmićem grane
dok kotačići uredske stolice ostavljaju trag gnječeći pritom šafrane.
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Unaprijed znam idealnu putanju i najbolji način kako stići do dolje,
Znam da moram podesiti hidrauliku, naslon i zategnuti postolje.
Proljeće je stiglo, osjećam to
sve uokolo procvjetalo je i mirisno
Neopisiva je moja sreća
jer sjedim na stolici, vjesniku proljeća
Duboko uzdišem i istodobnom kišem zbog breze u cvatu
Iznad mene se ptice selice, rode i lastavice, s juga vraćaju u jatu
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Tamo dolje gdje trebam stići sve se žuti od busena jaglaca,
A malo dalje u planinskom potoku odbačeno leži preko nekoliko uredskih stolaca.
I gledam ispred sebe u prirodni tepih krasnih visibaba
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Gledam škiljeći i ljutom rakijom zaljevam zadobivenu ogrebotinu
S jedinm jasnim ciljem – spustit se još jednom niz tu cvijetnu padinu.
Proljeće je stiglo, osjećam to
sve uokolo procvjetalo je i mirisno
Neopisiva je moja sreća
jer sjedim na stolici, vjesniku proljeća
Krećem se odgurujući se nogama, a rukama odmićem grane
dok kotačići uredske stolice ostavljaju trag gnječeći pritom šafrane.
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Unaprijed znam idealnu putanju i najbolji način kako stići do dolje,
Znam da moram podesiti hidrauliku, naslon i zategnuti postolje.
Proljeće je stiglo, osjećam to
sve uokolo procvjetalo je i mirisno
Neopisiva je moja sreća
jer sjedim na stolici, vjesniku proljeća
Duboko uzdišem i istodobnom kišem zbog breze u cvatu
Iznad mene se ptice selice, rode i lastavice, s juga vraćaju u jatu
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Tamo dolje gdje trebam stići sve se žuti od busena jaglaca,
A malo dalje u planinskom potoku odbačeno leži preko nekoliko uredskih stolaca.
Skrnavka o tim njenim plastičnim kotačićima
Dok po na tebi sjedim i dok po tebi mrvim keks,
Priznajem da ponekad pomislim na seks...
I na to kako smo intimni u trenucima dok smo sami
I dok mi govoriš prljave riječi što mene toliko mami
Ono što su nekome ukusni kolačići,
To su za mene ti tvoji plastični kotačići.
Odjednom se nađemo u klinču, dvije noge moje i četiri tvoje,
Sve uokolo nas škripi dok tijela nam se znoje...
Podižem te i spuštam i prčkam po onome što je na tebi delikatno
Trnci mi prolaze dok shvatim da je to sada to – podešeno na idealno.
Ono što su nekome ukusni kolačići,
To su za mene ti tvoji plastični kotačići.
Zapalim cigaretu nakon svega, kao dodatni efekt
I tek onda shvatim da si ti za mene seksualni objekt
- da na tebe mislim kad gledam taj tvoj dugi vrat
jer znam da nakon svega nećeš tražiti ništa zauzvrat.
Ono što su nekome ukusni kolačići,
To su za mene ti tvoji plastični kotačići.
Priznajem da ponekad pomislim na seks...
I na to kako smo intimni u trenucima dok smo sami
I dok mi govoriš prljave riječi što mene toliko mami
Ono što su nekome ukusni kolačići,
To su za mene ti tvoji plastični kotačići.
Odjednom se nađemo u klinču, dvije noge moje i četiri tvoje,
Sve uokolo nas škripi dok tijela nam se znoje...
Podižem te i spuštam i prčkam po onome što je na tebi delikatno
Trnci mi prolaze dok shvatim da je to sada to – podešeno na idealno.
Ono što su nekome ukusni kolačići,
To su za mene ti tvoji plastični kotačići.
Zapalim cigaretu nakon svega, kao dodatni efekt
I tek onda shvatim da si ti za mene seksualni objekt
- da na tebe mislim kad gledam taj tvoj dugi vrat
jer znam da nakon svega nećeš tražiti ništa zauzvrat.
Ono što su nekome ukusni kolačići,
To su za mene ti tvoji plastični kotačići.
Skrnavka o anatomskoj s dodatkom - ajoj!
Susretnem je svakog jutra gdje željno me čeka
Iz godine u godinu...
Ne toliko mene kao moju pozadinu
Veselim joj se kao malo djete
što u rukama drži šnitu kruha i paštete
kada ujutro otvorim vrata ureda
bilo da je ponedjeljak, utorak ili srijeda
i vidim je tamo kod radnog stola
kako izviruje, onako do pola.
Anatomska je i ugodno je biti na njoj
Ajoj, ajoj, ajoj!
Stvorili su je neki strani ljudi negdje u tuđini,
u nekom pogonu na traci
Brinuli su o njenoj hidraulici,
o njenim materijalima i o tome da odgovara svakoj pozadini...
Nakon toga su je omotali u najlon i dali joj broj
I poslali je u svijet – srećom u ovaj moj.
Anatomska je i ugodno je biti na njoj
Ajoj, ajoj, ajoj!
Provodim na njoj dane i sate
Naslonjen laktovima na njene rukohvate...
Ponekad dlanom kliznem preko sjedalice
Da s nje maknem krušne mrvice,
prašinu ili da je bez razloga pomazim
jer joj jednostavno i besramno podilazim.
Anatomska je i ugodno je biti na njoj
Ajoj, ajoj, ajoj!
Iz godine u godinu...
Ne toliko mene kao moju pozadinu
Veselim joj se kao malo djete
što u rukama drži šnitu kruha i paštete
kada ujutro otvorim vrata ureda
bilo da je ponedjeljak, utorak ili srijeda
i vidim je tamo kod radnog stola
kako izviruje, onako do pola.
Anatomska je i ugodno je biti na njoj
Ajoj, ajoj, ajoj!
Stvorili su je neki strani ljudi negdje u tuđini,
u nekom pogonu na traci
Brinuli su o njenoj hidraulici,
o njenim materijalima i o tome da odgovara svakoj pozadini...
Nakon toga su je omotali u najlon i dali joj broj
I poslali je u svijet – srećom u ovaj moj.
Anatomska je i ugodno je biti na njoj
Ajoj, ajoj, ajoj!
Provodim na njoj dane i sate
Naslonjen laktovima na njene rukohvate...
Ponekad dlanom kliznem preko sjedalice
Da s nje maknem krušne mrvice,
prašinu ili da je bez razloga pomazim
jer joj jednostavno i besramno podilazim.
Anatomska je i ugodno je biti na njoj
Ajoj, ajoj, ajoj!
Skrnavka o tome kako je Gustav po ničemu drugačiji, a opet poseban
Gustave, znam da iz ove perspektive život i nije nešto,
Ali priznajem da se kasnije sve to nekako vješto
pretvori u neprekinuti niz nježnih zagrljaja,
predivnih zajedničkih trenutaka sa ljudima koje voliš i doživljaja,
kojih će se mnogo godina kasnije uvijek rado sjetiti.
Lijepo je što svake godine postoji taj jedan dan,
po ničemu drugačiji od ostalih, a opet poseban.
Gustave, znam da iz ove perspektive život ne nudi samo čips i čokoladu,
ali priznajem da se sada pa i kasnije sve to pretvori u šarenu maškaradu
u kojoj sudjeluju svi - i oni koje pamtiš zauvijek, ali i oni koji su tu i tamo samo da popune broj.
U jednom trenutku ćeš stati, osvrnuti se i shvatiti da ih je bezbroj,
a vrlo malo onih kojih ćeš se uvijek rado sjetiti...
Lijepo je što svake godine postoji taj jedan dan,
po ničemu drugačiji od ostalih, a opet poseban.
Gustave, znam da iz ove perspektive život nisu samo igračke
i da će ti ponekad – kao sad – izgledati kao da se sve okrenulo naglavačke,
no to su samo detalji, sitne mrlje koje nestaju nakon 'prvog pranja'.
i na neki način su samo neugodan kratak predah tijekom tvog odrastanja.
Ništa ne brini, ovi 'ljudi u bijelom' su samo jedna od ružnih stvari kojih se kasnije nećeš niti sjetiti...
Ali priznajem da se kasnije sve to nekako vješto
pretvori u neprekinuti niz nježnih zagrljaja,
predivnih zajedničkih trenutaka sa ljudima koje voliš i doživljaja,
kojih će se mnogo godina kasnije uvijek rado sjetiti.
Lijepo je što svake godine postoji taj jedan dan,
po ničemu drugačiji od ostalih, a opet poseban.
Gustave, znam da iz ove perspektive život ne nudi samo čips i čokoladu,
ali priznajem da se sada pa i kasnije sve to pretvori u šarenu maškaradu
u kojoj sudjeluju svi - i oni koje pamtiš zauvijek, ali i oni koji su tu i tamo samo da popune broj.
U jednom trenutku ćeš stati, osvrnuti se i shvatiti da ih je bezbroj,
a vrlo malo onih kojih ćeš se uvijek rado sjetiti...
Lijepo je što svake godine postoji taj jedan dan,
po ničemu drugačiji od ostalih, a opet poseban.
Gustave, znam da iz ove perspektive život nisu samo igračke
i da će ti ponekad – kao sad – izgledati kao da se sve okrenulo naglavačke,
no to su samo detalji, sitne mrlje koje nestaju nakon 'prvog pranja'.
i na neki način su samo neugodan kratak predah tijekom tvog odrastanja.
Ništa ne brini, ovi 'ljudi u bijelom' su samo jedna od ružnih stvari kojih se kasnije nećeš niti sjetiti...
Tipfeler na štosdemferu
Naprilitana sam frajla u žutom šlafroku, ispod kojeg imam samo negliže, s ružičastim viklerima u kosi i štiklama. Mješam šefljom ajngemahtec koji sam zakuhala u rajngli od rosfraja. I uz to neki šnicl. A nemam šircl pa samim time riskiram fleku... Još tijekom fruštika sam razmišljala da za ručak napravim neki čušpajz kako bi upotrebila friški grincajg koji sam danas kupila na placu. Dvojila sam oko toga i oko krmenadla u nekom saftu i kao prilog krumpir. Zapravo bi ispao nekakav mišung. Plus šnernokle za desert. Ili još bolje šlag?... Nešto prije toga sam stavila štrudl na protvan pa zatim sve to u ror svog novog špareta. Na drugom ringu sam stavila kuhati viršle, a na električni rešo kavu u džezvi. Pogledala sam na vekericu – cajger na cajgeru. Sjetila sam se onog jučerašnjeg kurcšlusa, nekog problema sa štekerom kako je rekao hausmajstor, i kako sam se ujutro popiknula na štengu na ulazu u haustor pa mi je skoro sav špeceraj ispao iz cekera. Morala sam sve spustiti iz ruku na nekakav pleh i primiti se za gelender koji je bio odmah do lifta kako bi pronašla šteker jer se ugasila lampa. U tom trenutku sam u rukama imala fajn toga, skoro pun gepek... Sasvim slučajno primjetila sam da su zidne pločice u kuhinji malo ausvinkl. I to fest. Srećom, frižider i kredenc su nekako stali. Možda sam takvo što već primjetila onda kada sam šrafencigerom stezala onaj šaraf na nosaču za forhange? Ili sam to radila sa probiršiftom? Hm, nije to sad toliko bitno... Za sve je kriv onaj pikzibner koji mi je to postavljao i usput pojeo sve pofezne i dva tanjura ajnpren juhe. A odmah se vidjelo da je u pitanju šlamperaj. Još je na kraju i gletao zid! Možda sam i ja kriva što sam mu složila nekoliko gemišta. Dala sam mu čak i neki tringelt, a bila sam švorc. U zadnje vrijeme furt nešto plaćam... Osjetila sam da mi treba jedan štamprl rakije, to mi je gešenk od jednog gastrbajtera koji se bavi švercom, jer sam se sva ušvicala od nervoze. Jedna, dvije i šlus. To je moj auspuh. Farcajgom sam pripalila cigaretu, a drugom rukom povukla ciferšlus jakne koja je visila na crnom plastičnom aufengeru okačenom na oberliht. Sa stalaže sam uzela čikobernicu da imam gdje stepati pepeo. Primjetila sam i to da mi je na deki prebačenoj preko stolice ostao špenadl, pa sam ga izvadila i spremila u ladl sa escajgom. U ladlu sam primjetila cvikcange i nekoliko borera od bormašine, dva dihtunga i paketić canštehera. Otkud to tu?... Sauger sam spremila u špajzu, a mišćafl i partviš u badecimer gdje im je i mjesto. U svemu što radim sam štreber pa kod mene sve ide po žnori i to bez šalabahtera tako da nikada nisam u cajtnotu... Slušam na radiju neki šlager od Šerfezija i mislim si kako je život poput štaubcukora. Alzo, trebala bi još speglati šos koji mi je neki dan porubio šnajder s onim ružnim hozentrgerima, a zatim i bluzu. Sva sreća da sam još uvijek šlank i da stanem u sve to... Još uvijek mi je neugodno kada stanem pred špigl da si popravim frizuru i stavim šminku.... Ipak, sve za dobar štimung, moj je šlagvort. Još samo da se sjetim gdje sam stavila cvikere! Možda su na nahtkaslu? Pusa.
Skrnavka o tome što se to nalazi u uglu
Mogao sam pretpostaviti da će ovaj dan biti drugačiji
jerbo sam se bez razmišljanja ustao na lijevu nogu
i potom stao bosim tabanom na izmet mačiji.
Pomislio sam na nešto zbilja loše, ali i na hladnu oblogu.
U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?
Zapili smo se jučer navečer u vinu, priznajem, svakog je zapao po jedan brancin,
onako utrljan u marinadu, i još neke delicije vraški skupe.
Na radiju je s neskrivenim zanosom pjevušio Duško Lokin.
Istog trena smo pomislili na vječni misterij – prirodna ili tupe?
U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?
Nakon nekog vremena smo shvatili da je kelner sastavio plejlistu
od najboljih dijela tog gotovo antologijskog estradnog umjetnika
I unatoč našem negodovanju, balada se svidjela jednome njemačkom turistu
sa fudbalerkom do ramena, sandalama na čarape i dušom istinskog očajnika.
U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?
Naručili smo još jednu litru vina i tu je postalo jasno da prelazimo granicu
i da će ova večer ipak završiti sa prstom u grlu i glavom u vece školjci.
U jednom trenutku smo na koljenima molili kelnera da promijeni stanicu,
Ali takvi ljudi ne poznaju ljudsku patnju pa smo do fajrunta bili njegovi taoci.
U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?
jerbo sam se bez razmišljanja ustao na lijevu nogu
i potom stao bosim tabanom na izmet mačiji.
Pomislio sam na nešto zbilja loše, ali i na hladnu oblogu.
U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?
Zapili smo se jučer navečer u vinu, priznajem, svakog je zapao po jedan brancin,
onako utrljan u marinadu, i još neke delicije vraški skupe.
Na radiju je s neskrivenim zanosom pjevušio Duško Lokin.
Istog trena smo pomislili na vječni misterij – prirodna ili tupe?
U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?
Nakon nekog vremena smo shvatili da je kelner sastavio plejlistu
od najboljih dijela tog gotovo antologijskog estradnog umjetnika
I unatoč našem negodovanju, balada se svidjela jednome njemačkom turistu
sa fudbalerkom do ramena, sandalama na čarape i dušom istinskog očajnika.
U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?
Naručili smo još jednu litru vina i tu je postalo jasno da prelazimo granicu
i da će ova večer ipak završiti sa prstom u grlu i glavom u vece školjci.
U jednom trenutku smo na koljenima molili kelnera da promijeni stanicu,
Ali takvi ljudi ne poznaju ljudsku patnju pa smo do fajrunta bili njegovi taoci.
U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?
Skrnavka koja govori o tome što je ispod poklopca
Mogao sam čuti plastični zvuk poklopca od kante za smeće
i glasan (mi)jauk jedne mačke, pa zatim neke druge i neke treće.
Čačkalicom sam zatim iskopao komad slanine između dva zuba,
ccnuo, pa opsovao 'sve mačke koje kopaju po smeću i sve one izrode iz roda goluba'.
Sav taj metež me doveo do zaključka
Da je netko nedjeljni ručak istresao ispod poklopca.
Ustao sam i otvorio oberliht da dohvatim malo svježeg zraka,
I čuo susjeda sa drugog kata kako kune to 'đubre od galofaka',
Dodao je još i to 'da je sve, ali baš sve postalo GMO
i da je žalosno kakva sve govna jedemo'.
Sav taj metež me doveo do zaključka
Da je netko nedjeljni ručak istresao ispod poklopca.
i glasan (mi)jauk jedne mačke, pa zatim neke druge i neke treće.
Čačkalicom sam zatim iskopao komad slanine između dva zuba,
ccnuo, pa opsovao 'sve mačke koje kopaju po smeću i sve one izrode iz roda goluba'.
Sav taj metež me doveo do zaključka
Da je netko nedjeljni ručak istresao ispod poklopca.
Ustao sam i otvorio oberliht da dohvatim malo svježeg zraka,
I čuo susjeda sa drugog kata kako kune to 'đubre od galofaka',
Dodao je još i to 'da je sve, ali baš sve postalo GMO
i da je žalosno kakva sve govna jedemo'.
Sav taj metež me doveo do zaključka
Da je netko nedjeljni ručak istresao ispod poklopca.
Trtnaprtnjača o Starcu na biciklu
Jutro je i proljeće. Dan kao da je sklepan po narudžbi optimista, biciklista... Unatoč tome, vozim Geca iz smjera u smjeru, pojačavam Balaševića na onu pravu mjeru i to onu stvar u kojoj pjeva o Remorkeru i otvaram suvozački prozor da dohvatim dah dana koji se budi. Oko mene sveudilj pospani ljudi skriveni iza svojih šajba i svi mi kao da imamo jednak cilj. Možda baš i imamo, a da i ne znamo da imamo? Učiniti nekome dan bolji, isticati se po dobroj volji, platiti kavu, smiriti nesnosnu jurnjavu, ublažiti nečije probleme, utjecati na nečije dileme, zor ne?... Ispred mene biciklist, starac neki sijede kose, predvodi kolonu na cesti koja stalno prati uvriježenu šablonu. Sporiji desno, brži lijevo, pa pri kraju žmiga. Jasno kao knjiga. A danas on ispred nas kao vođa, naš kolovođa, drži ritam, ruši sve naše koncepcije, vrijeđa percepcije svih nas iza njega koji smo jači i brži. No, on se drži, ne uzmiče, njega se ne tiče što netko od nas neće stići tamo kamo... Ubrzo ga svi stižemo i prebacujemo u višu brzinu te žurimo i jurimo, jurimo i žurimo da nadoknadimo i tako iz dana bez plana u dan identičan. Još uvijek mogu vidjeti sijedog starca u retrovizoru, diviti se prizoru i razmišljati o njemu kao o svojevrsnom uzoru. Nešto kasnije ulazim u očekivanu gužvu, neizbježnu, i spreman sam na nju. Bila je jučer, i danas je, a biti će 'tu' i sutra i to od ranog jutra. Stojim u leru i gledam u 'dupe' nekom šleperu. Sijedi starac na biciklu prolazi mimo nas. Mi smo u leru, nemamo pravo na gas.
Trtnaprtnjača o 'Kroučink tajgr, hajdn dregon'
Jučer sam gledao film u kojem napola ćelavi Kinezi lete po drveću u nekom davnom stoljeću. Odnosno, jedan mudri striček s dugačkim repom i tri tete koje lete. Sve je puno mačeva, nunčaka, katana, jingjanga i mudrih riječi, što je to unutarnja snaga i kako je steći. Nisam baš neki obožavatelj kineskih filmova, jer mislim da sam ih prerastao kad je završila osnovna. Možda čak i ranije – negdje u vrijeme kada je Dudikof bacio zadnji šurihen i kad se onaj slijedeći nastavak činio uvelike promašen. Uglavnom, jučer sam u tom filmu zapazio jednu divnu scenu, ne toliko jedinstvenu koliko jednostavnu, a opet nezaboravnu. Ribar stoji na čamčiću na jezeru okruženom planinama i nekim zelenim daljinama te baca mrežu koja na površini jezera stvara koncentrične krugove koji se šire. I šire i šire. I potpuno te smire. Odjednom ulaziš u svijet u kojem pronalaziš sve ono što sada nedostaje i neke čudesne duhovne spoznaje. Nekako ti dođe jasna misao da je tada život imao neki smisao, da nitko nije trčao za milijonima, autima i avionima već da je uživao u onome što ima. I baš toliko im je bilo dovoljno da se svatko od njih osjeća zadovoljno. Ljudi su tada razgovarali tiho, razmišljali su o tome što će reći, i nisu nesmotreno trošili velike riječi. Mnogo toga im je stalo u jedan dah, znali su prepoznati strah, cijeniti zagrljaje i pokazivati osjećaje. Bili su iskreni prema sebi, prema drugima i prema onome što čine. Nije bilo gorčine, stresa i bilo je daleko manje akumuliranog bijesa, uvreda koje će se sakriti iza afekta. Bilo je više respekta. Mudrost je tada bila ono što je danas besciljnost, sebičnost i ludost. Teško je, zapravo, opisati tu scenu i poruku njenu i pronaći je danas u ovome svemu.
Trtnaprtnjača o Fijorentina vs. G. Rendžerz
Instalirao sam se na trosjed, ušuškao se u jastuke, i potom odradio onaj uobičajeni slijed. Probrao sam najbolje iz vrećice s napolitankama, da se ne moram ustajati u stankama za reklame koje sam u zadnje vrijeme počeo pomnije pratiti. Obrisao sam cvikeršajbe trodnevnom rebrastom bugarkom, tzv. pokućarkom, i tada su mi postale jasnije one sitne brojke u desnom gornjem uglu televizora. Lijepog li prizora - oštra slika, zeleni travnjak i 22 lika, što balvana što umjetnika. Ovom prilikom se nisam opredjelio za nikoga, iako me je ono 'Rendžers' malo vratilo u dane ponosa i slave kada smo haklali 'na male' u dvorani preko Save. A ono 'Viole' na dane iz osnovne škole. Već u početku je bilo jasno tko će napadati, zabadati, a tko će se grčevito braniti, panično izbijati, nabijati. Sve je to unaprijed određeno taktikom, a potkrepljeno statistikom koja kaže da i koja uvijek sve zna. Domaćin je uvijek domaćin, ne smije podbaciti, a i huk s tribina nije za odbaciti. Možda će i glavni sudac diskretno navlačiti, koje se zaleđe možda neće označiti dok će domaćin gostujuće redove sve više razvlačiti. Gosti će zavlačiti dok se ne snađu i ne pronađu neku svoju igru, stvore dvije, tri polušanse, upute dva nerezonska udarca na gol, kao ono napadaju, ali 'k'o fol', da sve to malo publiku stiša, da ne izgleda kao igra mačke i miša. Ne može se samo tako dobiti jer kad Škot stavi lokot teško ih je probiti. I tako, gledam kao da ne gledam, nakon 120 minuta te na trenutke užasno dosadne utakmice, nogomet je ponovno pokazao ono svoje prevrtljivo lice prokletog gada. Da ništa nije sigurna oklada. Dopustio je 'onima koji nisu igrali' da pobjede 'one koji jesu' na penale. I da uđu u finale jednog kontinentalnog kupa. Nije važno što si rupa, važno je pobjediti, reći će uglavnom sve pametne glave koje se time bave. I moram priznati da se slažem, jer kad u momčadi nemaš niti jednog umjetnika 'katenačo' je jedina ispravna taktika.
Trtnaprtnjača o fuzu i fuzerima
Nekoć smo halali na zg velesajmu, onako 'na male' za dušu, i bili su to derbiji za pamćenje gdje je mnogo toga ovisilo o jednom fušu. Grizlo se kao rijetko kada iako se nije igralo u ništa specijalno - osim u čast. I u to da možeš cijeli tjedan onima drugima 'vaditi mast'... Nakon toga smo se raspali kao nesretni rok bend kad frontmen kaže svima skupa 'disis diend'. Svaka fuzerska skupina otišla je na svoju stranu. Prvi uglavnom zbog drugih kod kojih nitko, a to nisu moje riječi, nije igrao obranu. Dio njih drugih se skrasio 'tamo kod zelenog mosta' na Kortu odmah do nasipa, dok su drugi od ovih prvih, onaj veći dio, potegli sve negdje tamo daleko u dvoranu pokraj renoviranog dvorca. Nešto kasnije su ovi drugi od prvih na nagovor sada već trećih počeli razmišljati o haklu na 'velike' i tražiti 'malima' mane te ih je sudba ubrzo odbacila u balon kod 'druge' toplane. Proveli su tamo gotovo godinu dana i stekli dojam da je cijena termina jedna velika obmana. Od tamo su se zbog spomenutog preselili na Kort u sklopu farme krava gdje je sat vremena bio skoro pa badava. Ipak ili kakotovećobičnobiva, ni tamo nisu bili dugo jer je već tjedan dana nakon - gazda kompleksa pored njive zbog nadolazećeg proljeća skinuo balon. Ničimizazvani, vratili su se u dvoranu pored dvorca i zaigrali 'na male' uz ideju da će se s vremenom vratiti na Kort pokraj štale.
Trtnaprtnjača o NK Zagrebu
NK Zagreb nakon dugo vremena mijenja grb i to onaj kojeg sve 'ptice na grani i vrapci u ruci' znaju napamet. Floskula kaže 'eto, butragenji, i to su sitnice koje čine nogomet!'. Može se to i tako reći, onako kad malo razmisliš o tome. Dabome, dabome... Ima li sve to smisla, mislim na ovo što se događa ili će ta iznenadna ideja samo potaknuti nekoliko žučnih svađa oko drugačijeg pogleda na problem koji se zove amblem. I to među navijačkom družinom anđela kojih ima zapravo jako malo i kojima je stalo i onih 'kibica iz fotelje' koji kada treba šute, a onda kada je kasno 'opravdano' se ljute... Poštujem svačiji glas i svaku unaprijed smišljenu riječ i to onda kada se skupi kakav parlament pa donosi odluke uz dobar argument. Držim, isto tako fige, da bude svima po volji, da postanemo još bolji i da ostanemo u vrhu prve lige. Svejedno je u kakvoj ćemo rezervnoj garnituri istrčati na gostovanju - valjda znate onu o 'sranju i pakovanju'. Ne dirajmo samo bijelu boju dresa zbog nečijih interesa. 'Ostalo' neka ostane sitno, a ono što je nogometno neka postane bitno.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
