Trtnaprtnjača o 'savskoj skeli'

Otisnuli smo se u subotnje jutro, doduše bez kave i onih svađa 'opet zbog tebe kasnimo' u daljinu zapadnog predgrađa, zvučalo je fora krenuti biciklima iz Samobora, prema Bregani, pa negdje tamo skrenuti ne prema šengenskoj grani, fulati skretanje umjesto desno otići lijevo pa se vratiti, pogledom ispratiti nekoliko kolona biciklističkih kaciga koje su se kretale u smjeru 'Stojdraga', pronaći pravi put kod žutog znaka koji vodi do nadvožnjaka, preći autoput i krenuti prema Savskoj skeli o kojoj se, kako se u narodu veli i što se toga tiče, mogu pričati priče. Plaćamo dedi koji tamo sjedi pet kuna za dva kotača i gledamo sve to kao da gledamo sedmo svjetsko čudo... Sve škripi i sve je staro i dotrajalo, a ambijent onako pomalo podsjeća na onaj iz serije 'Kuda idu divlje svinje'. Čini se da je skela zapravo trajekt istinske sirotinje, ali nije... Skela nas usporeno prebacuje na drugu stranu, nakon čega pogrešno skrećemo desno, a trebali smo lijevo, pa po drumu kroz šumu, pored nas neka šoderica, polja pšenica, fazani koji bezbrižno šeću i silan broj kukaca koji nas salijeću. Tražimo izlaz iz tog labirinta, susrećemo kombi, možda furgon, koji nam daje smjernice kamo treba ići da bi došli do mjesta gdje je Plivin pogon. Potom dolazimo do Savskog Marofa i skrećemo ka uzbrdici koja vodi prema Mariji Gorici... Puf-pant, što bih sad dao za jedan Trabanjt!... Prolazimo kroz taj kraj, prvo uspon, ma daj, pa spust, pa uspon, pa dalje u Zagorske ralje, uzdišem sve češće i tako sve do Pušće, gdje nas dočekuje ravnica, koja izgleda kao neka slikovnica, pa tu rutu vozimo na trećem kolutu. Predosjećamo da je i ova staza gotova priča, još samo grobnica od bana Jelačića koja se nalazi u parku prije samog centra Zaprešića. U Zaprešiću prelazimo prugu kod kapelice pa prema jugu ili jugozapadu, češkam bradu, i pratimo cestu koja vijuga kroz polja i sela do rijeke Save gdje se nalazi druga skela. Fotografiramo se na skeli sa skelađijom u bijeloj 'bugarki' i s traktorom, nevažnim faktorom, i žurimo dalje prema Svršćaku, tako piše na znaku, pa onda prema nadvožnjaku koji spaja dva kraja Celine i Gradnu. Nakon svega, pređenih 50 kilometara, krećemo se u pravcu samoborskog Mercatora... i srećom nema više gora do centra Samobora.