Trtnaprtnjača o 'Kroučink tajgr, hajdn dregon'

Jučer sam gledao film u kojem napola ćelavi Kinezi lete po drveću u nekom davnom stoljeću. Odnosno, jedan mudri striček s dugačkim repom i tri tete koje lete. Sve je puno mačeva, nunčaka, katana, jingjanga i mudrih riječi, što je to unutarnja snaga i kako je steći. Nisam baš neki obožavatelj kineskih filmova, jer mislim da sam ih prerastao kad je završila osnovna. Možda čak i ranije – negdje u vrijeme kada je Dudikof bacio zadnji šurihen i kad se onaj slijedeći nastavak činio uvelike promašen. Uglavnom, jučer sam u tom filmu zapazio jednu divnu scenu, ne toliko jedinstvenu koliko jednostavnu, a opet nezaboravnu. Ribar stoji na čamčiću na jezeru okruženom planinama i nekim zelenim daljinama te baca mrežu koja na površini jezera stvara koncentrične krugove koji se šire. I šire i šire. I potpuno te smire. Odjednom ulaziš u svijet u kojem pronalaziš sve ono što sada nedostaje i neke čudesne duhovne spoznaje. Nekako ti dođe jasna misao da je tada život imao neki smisao, da nitko nije trčao za milijonima, autima i avionima već da je uživao u onome što ima. I baš toliko im je bilo dovoljno da se svatko od njih osjeća zadovoljno. Ljudi su tada razgovarali tiho, razmišljali su o tome što će reći, i nisu nesmotreno trošili velike riječi. Mnogo toga im je stalo u jedan dah, znali su prepoznati strah, cijeniti zagrljaje i pokazivati osjećaje. Bili su iskreni prema sebi, prema drugima i prema onome što čine. Nije bilo gorčine, stresa i bilo je daleko manje akumuliranog bijesa, uvreda koje će se sakriti iza afekta. Bilo je više respekta. Mudrost je tada bila ono što je danas besciljnost, sebičnost i ludost. Teško je, zapravo, opisati tu scenu i poruku njenu i pronaći je danas u ovome svemu.