Trtnaprtnjača o tome da smo svi jednom bili munvokeri

Bilo je to davno, jednom onda kad nam pare još uvijek nisu ništa značile, a simpatije kao nešto što se šapće sve su nas više privlačile. Bilo je to vrijeme kad si mogao stati, pronaći malo vremena za lutanje, za plutanje između svega. Viši razredi osnovne škole, lincer u pekari na uglu i limenke kokakole. I upravo tada kada smo svi gledali emtivi, kada su nam Rokset govorili Lisen tu jor hart, kada smo počeli naslućivati što je to kvart, kad smo počeli izlaziti van na sok i one nešto starije pozdravljati sa bok, u kina je stigao Majkl Đekson i njegov munvok. Na svakom ćošku i samostojećem panuo bio je poster Michael Jackson: 'Moonwalker'. Sjećam se histerije, pa čak i kod onih koji su čitali Dilandoga i Martimisterije ili slušali ko fol pablikenemi rep, siemsi, soltusol... Film je bio neka teška svemirsko-kriminalna zbrka. Mislim da je Majklđekson bio neki smut kriminalac bez brka koji pleše kad je najveća frka. Menindmiror koji ne poštuje red, kao on je zbog albuma bed, ali rekao bih prije da je pokušavao biti nešto što nije. Uglavnom, nije bilo bitno što glumi, posebno curicama koje igraju gumigumi, jer on je smutljivac, spiddemon, koji ne poznaje bijes već isključivo ples. Munvok. Zapravo, činilo se da ne dodiruje tlo, da lebdi, da je negdje u zraku. Mislio sam, dok sam gledao, da je neki specijalni efekt u pitanju, da je vješto skriven iza dima ili u mraku. Međutim, nije bio. Majklđekson je tada bio netko na kog se fura, mit i pop kultura, sinonim... On diše, mi dišemo s njim, on munvoka, mi munvokamo... ali kamo? (25.6.2009.)