Trtnaprtnjača o Starcu na biciklu

Jutro je i proljeće. Dan kao da je sklepan po narudžbi optimista, biciklista... Unatoč tome, vozim Geca iz smjera u smjeru, pojačavam Balaševića na onu pravu mjeru i to onu stvar u kojoj pjeva o Remorkeru i otvaram suvozački prozor da dohvatim dah dana koji se budi. Oko mene sveudilj pospani ljudi skriveni iza svojih šajba i svi mi kao da imamo jednak cilj. Možda baš i imamo, a da i ne znamo da imamo? Učiniti nekome dan bolji, isticati se po dobroj volji, platiti kavu, smiriti nesnosnu jurnjavu, ublažiti nečije probleme, utjecati na nečije dileme, zor ne?... Ispred mene biciklist, starac neki sijede kose, predvodi kolonu na cesti koja stalno prati uvriježenu šablonu. Sporiji desno, brži lijevo, pa pri kraju žmiga. Jasno kao knjiga. A danas on ispred nas kao vođa, naš kolovođa, drži ritam, ruši sve naše koncepcije, vrijeđa percepcije svih nas iza njega koji smo jači i brži. No, on se drži, ne uzmiče, njega se ne tiče što netko od nas neće stići tamo kamo... Ubrzo ga svi stižemo i prebacujemo u višu brzinu te žurimo i jurimo, jurimo i žurimo da nadoknadimo i tako iz dana bez plana u dan identičan. Još uvijek mogu vidjeti sijedog starca u retrovizoru, diviti se prizoru i razmišljati o njemu kao o svojevrsnom uzoru. Nešto kasnije ulazim u očekivanu gužvu, neizbježnu, i spreman sam na nju. Bila je jučer, i danas je, a biti će 'tu' i sutra i to od ranog jutra. Stojim u leru i gledam u 'dupe' nekom šleperu. Sijedi starac na biciklu prolazi mimo nas. Mi smo u leru, nemamo pravo na gas.