Trtnaprtnjača o drveću koje je stasalo

Nisam već dugo spomenuo Remizu. Možda je sada došlo pravo vrijeme jer prolazim kroz krizu... Možda identiteta? Ili je to samo odraz senzibiliteta... Možda je to samo 'onako', prije ljeta? Možda se samo sa jednim djelom planeta pitam 'kamo idem i što me čeka tamo kamo idem?' A takve stvari mogu vidjeti samo zvjezdnoznanci uz pomoć rasporeda pojedinih zvijezda, vračare tijekom onih svojih obreda i još dvoje troje koji imaju te moći, ali ne znaju način kako pomoći... Uglavnom, udaljio sam se od rodne grude, ne viđam sve one drage ljude, osjećam to u tuzi, iako sam zapravo sretan, ali pomalo i sjetan. Ne znam da li to dvoje ide skupa, ali kad stignem na Remizu svaki put čujem srce kako lupa. Tupa, tupa - tupa, tupa... I onda sjedam na drvenu klupu, onu koja gleda u 'Zgradu' i daje nadu, onako prekriženih nogu i raširenih ruku na naslonjaču, i vratim se u vrijeme kada smo se kao Rendžerzi odupirali Katanaču, igrajući svaku nedjelju 'na male' na Remiza's Kortu. Vidjeli smo nešto u tom sportu, neku nit koja će nas zadržati i godinama kasnije. Sada kada su stigle te godine mnogo toga postaje jasnije... Vidim, zatim, da su one male sadnice u međuvremenu postale drveće, a krošnje su zadržale onaj svoj zvižduk, nježni lagani zvuk listova, i sada daju daleko više hlada koji bi novu generaciju fuzera trebao krijepiti nakon napora. Ili ipak neće... Nema treće. Bojim se da su se stvari promijenile jer Kort zjapi prazan kao neiskorišteni kazan i pitam se koji je osnovni razlog za takav epilog. Znam da ga neću pronaći, ali mogu pretpostaviti da 'ovima sada' Kort gotovo više ništa ne znači. Padaju mi na pamet plejstejšni i iksboksevi, dok su nama bile dovoljne macole, čvrge i koksevi... Negdje sam na granici sna i jave, i vraćam se u dane 'ponosa i slave'. Okupilo se društvo proslavljenih fuzera, dojaena i provokatora na istoj ovoj klupici 'ispred haustora'. Unaprijed se znalo da u 10:00 igramo 'na male'. Za neispisanu povijest i remižanske anale.