Trtnaprtnjača o 'sljemenskom biciklizmu'

Krenuli smo kum i ja oko pola deset iz sljemenskog podnožja, nedaleko je 'Bliznec Pilana', to je ono kad dođeš do Gračana, pa ideš cestom uz prugu, pa prođeš čuveno Dolje, pa još malo dolje, pa skreneš lijevo kod raspela, pa malo gore, zavoj dva, puna crta, i dođeš do tog valjda uvijek krcatog parkirališta. Nešto prije tog parkirališta, s lijeve strane nalazi se cesta kojom se ide do mjesta odakle kreće žičara, a s desne strane nalazi se daščara u kojoj prodaju prospekte za sve one koji ne poznaju ovdašnje dijalekte. Skinuli smo bicikle sa nosača pričvršćenog odostraga na gepek, nakon toga sam pogledao u cestu i osjetio onaj pozitivni flešbek 'ovo sam već jednom prošao'. Zbog objektivnih problema - mog Treka trenutno nema - morao sam od frenda posuditi bic, podignuti sic, primijetiti da je rama nešto manja i da je 'konda nešto tanja', a tu je i umor od kopanja crljenice po okućnici jedne morske vikendice. Osjetio sam i sitnu tremu, svojevrsnu dilemu jer sam posumnjao u svoju spremu i opremu, razmišljajući o koječemu… Ipak je prošlo mnogo vremena od zadnjeg uspona do Sljemena. Bili smo tada nešto mlađi, nešto drugačiji u tjelesnoj građi – s manje dlaka ispod pazuha i nešto plosnatijeg trbuha. U međuvremenu je kum 'potrošio' dva bicikla i kupio treći, nešto skuplji i veći sa svom silom raznih điđabaja uz što dolazi i spoznaja da s time možeš daleko više, bolje i jače s puno manje okretaja, a da ga pritom neće žuljati za jaja. Usput je kupio one monstruozne biciklističke hlače i tenisice koje se zakače za pedale kao od šale. Dogovorili smo se da svatko 'piči po svom' i da je krajnji cilj planinarski dom ('Risnjak') gdje ćemo onda pojesti štrudl i popiti vodu i zaključiti epizodu penjanja i stenjanja, te se okrenuti planu spuštanja i guštanja. Primijetio sam da, hvala Bogu, još uvijek mogu izdržati tu dionicu unatoč tome što sve češće ulazim u pušionicu. (28.7.2008.)