Ujutro kad ustanem iz kreveta obično znam sjesti,
onako bez pravog razloga, više iz neke obijesti…
Gledam si u palce, a zapravo tražim kućne šlape
i jedino što pronalazim su smrdljive crne čarape.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Ostavljam čarape u uglu sobe gdje ima prst ili dva prašine
neovisno o tome što imam prljavog veša za dvije mašine.
Ponovno sjedam, ovaj puta na fotelju u dnevnoj sobi,
palim TV na kojem je sapunica koju ne gledam i sjedim si na garderobi.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Ne perem zube, iako bih trebao jer sam se jučer prejeo luka
i očekivano osjećam težinu deset piva u obliku mamurluka.
Preskačem preko zgužvane odjeće razbacane svud po podu
da bi nekako došao do sudopera i popio vodu.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Ne doručkujem, jer je frižider prazan i trebalo bi skočiti do dućana,
ali nema veze, sa donje police uzima nekoliko trulih banana,
pa ponovno sjedam na stolac koji je netko s balkona dovukao u kuhinju
i ne gledajući stavljam desni lakat u kajmakom premazanu lepinju.
Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…
Odustajem od svega, izgleda da i danas neće biti moj dan,
prebacujem preko sebe šlafrok i napuštam stan.
Spuštam se stepeništem i slušam dječju dernjavu,
ali sam sretan jer idem u birtiju gdje će mi netko skuhati kavu!
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar