Trtnaprtnjača o tome kako se nekad geteelom išlo na more

Sjedim na stražnjem sjedalu crvenog Škodilaka Fabije i razmišljam intenzivno o vremenu nešto prije nego što će u ovom predbalkanskom gnijezdu crvenobijele 'kockice' zamijeniti petokračnu zvijezdu uz svečane taktove 'Lijepa naša... domovino'. Ispred nas krivuda ona jedna jedina 'stara', a u susret nam svako malo dolaze pa prolaze po dva fara... Vidim sebe osnovnoškolca, skoro pa odlikaša, novopečenog osmaša, kako sjedim na stražnjem sicu ozaren u licu, na nogama nosim nove pume koje na sebi imaju i malo teniskonarančaste boje i ostatke kaugume... 'Ražnirane naravno, jer to se sada tako nosi... dok su drugi bosi'... Stari daje gas do daske dok prolazimo pored Jaske. Jurimo brzinom od 60 km/h. U gepeku imamo neizostavni tatin alat, pa pribor, trokut, lampice, zatim sve bitno i nebitno, luftići, plinski rešo, rajngle, putni frižider, neseser, beštek, kava, paštete razne, posude pune i prazne, kobaje i špek, roštilj, lopta za nogomet i još dosta toga spretno uguranog u ne odveć veliku zastavu gtl55. Iza nas na kuki umjesto ćelave tenis loptice zakačena je brako prikolica s polukružnim krajem, rabljena, ne baš sitna lova, ali ko nova, trokutići mačje oči da je se bolje uoči, kapaciteta četiri osobe, u njoj nešto robe za hladnije dane i još nešto po sistemu 'stavi ak stane'... 'Znaš kakvo je ljeto? Misliš sunčano, a kad ono kiša i eto...' Uglavnom, vozili smo se 'po staroj' i vraćali 'po staroj'. Bez problema smo trpili neudobnost, zastoj i znoj. Stari je svaki put kad bi prolazili tamo, iako o tom sve znamo, pričao o Krbavskom polju gdje su se Osmanlije i naši velikaši junački potukli do zadnje kapi krvi, a mama o tome da dok jedem ne mrvim... Velebit nam nije bio bauk, a serpentine neki poseban nauk. Išlo se polako... Pamtim tatine riječi 'more nam nikam neće pobjeći!'... Zastava gtl55 nije stenjala dok se penjala. Doživljaj je bio proći ispod plave cijevi fi milijon i po i pitati: 'čemu služi to?', dočekati prvi pogled na more od tamo gore i pustit uzdah: 'možda se stignemo i okupati kad dođemo', samo da prođemo Benkovac, Obrovac pa dolje pa skrenemo pa sim pa tam pa dva manja sela pa grad pa Biograd, tu smo, samo što nismo, prolazimo Tisno...

Trtnaptnjača o tome kako je ipak za sve kriv Pauerpojnt!

Čitam i ne vjerujem da je to stvarnost, da je to sada, da takvo što može ispalit netko tko vlada nad nama i da mu nakon svega nije blama. Kako? Kako se, dovragaaibestraga, održe tamo, to me strašno golica, u tim velikim kabinetima prepunim knjiških polica i udobnih stolica... Ili bolje, što se dogodi kolektivnoj svijesti na dan parlamentarnih izbora. Glasa li većina samo zato što je to fora, bez razmišljanja, bez volje, nekako bržebolje da što prije završim s time?... 'Zaokružiš nečije ime, smotaš šareni papirić, precizno pazeći da se vrhovi ne uviju i onda taj dokaz svoje gluposti ubaciš u kutiju!'... I onda netko otvori tu Pandorinu kutiju punu poznatih lica, sve redom teških lijenčina i neznalica, kriminalaca i varalica kojima taj netko, zacijelo svirep i kitnjast, u ruke da vlast da vladaju nad nama kojima je tama u stvari normalno stanje stvari. I onda stvari postanu sve gore, narod puši raznorazne fore, taj koji je gore zna da je narod ne baš mala, ali hrpa potpunih budala, koji guta sranja, nekad veća, nekad manja, i malo po malo tone sve dublje i dublje uz udarce sve grublje i grublje. Sve se manje ima, a sve se više otima. Ovi gore tvrde da razmišljaju i da rade, tvrde da se više ne krade, jer da je vlast satkana od poštenih Hrvata, tipa seks i Mosor, koji sve čine da nas izvuku iz živog blata. No, bez obzira na sve te velike Hrvate život je uglavnom crn i nejestiv i nema naznaka da će biti barem siv, sve dok će za probleme u državi Pauerpojnt biti kriv!

Trtnaprtnjača na koju neću biti ponosan, već možda prije žalostan

Da ne duljim, sjedim i buljim u ekran ejplovog meka, malo nagnutog prema natrag, i pitam se, onako ne baš optimističkim tonom: 'kamo ću i što me tamo čeka?'... Kriza nema milosti, to je sad sasvim jasno... Mislio sam je zaustaviti, onako na cesti, priči joj sa strane i pitati je par pitanja, no čini se da je sada kasno. A i što bije pitao???... 'Hej krizo, jepenti pas, pa o'š ti već jednom otić od nas i pustit nas malo na miru, da možemo krajem sedmog stat u Ziru, reć' onako zadovoljno: 'evo goišnjeg, dva tjedna sunca i mora bez ovomorabitsutragotovo, tražimposao, burzahirajkam i stani-pani fora.' Ali ne! Ona ide dalje, raste svakim danom, uzima nas i ždere dok u ruci drži bejzbol palicu i trga žardinjere. Nitko je ne može zauzdati, jer ne postoji šeširnati kauboj s takvim lasom koji bi zaustavio kriznocrnog konja s takvim kasom. Gledam je kroz sunčane, tako krijem krmelje, suzne naznake i podočnjake, svakim danom je sve jača i svakim danom sve je više plača, a sve manje plaća... I tako s navlaš istog položaja kao i prije 365 dana, s ratom kredita od uređenja ex-stana, ali s malo više toga na ramenima u ovim tužnotragičnim vremenima, promatram svijet kojeg mora gledat moj najdraži suncokret. Ipak, bez obzira na sve te neugodne detalje, jedino što preostaje je već izlizano: 'život ide dalje'!