Trtnaprtnjača na koju neću biti ponosan, već možda prije žalostan

Da ne duljim, sjedim i buljim u ekran ejplovog meka, malo nagnutog prema natrag, i pitam se, onako ne baš optimističkim tonom: 'kamo ću i što me tamo čeka?'... Kriza nema milosti, to je sad sasvim jasno... Mislio sam je zaustaviti, onako na cesti, priči joj sa strane i pitati je par pitanja, no čini se da je sada kasno. A i što bije pitao???... 'Hej krizo, jepenti pas, pa o'š ti već jednom otić od nas i pustit nas malo na miru, da možemo krajem sedmog stat u Ziru, reć' onako zadovoljno: 'evo goišnjeg, dva tjedna sunca i mora bez ovomorabitsutragotovo, tražimposao, burzahirajkam i stani-pani fora.' Ali ne! Ona ide dalje, raste svakim danom, uzima nas i ždere dok u ruci drži bejzbol palicu i trga žardinjere. Nitko je ne može zauzdati, jer ne postoji šeširnati kauboj s takvim lasom koji bi zaustavio kriznocrnog konja s takvim kasom. Gledam je kroz sunčane, tako krijem krmelje, suzne naznake i podočnjake, svakim danom je sve jača i svakim danom sve je više plača, a sve manje plaća... I tako s navlaš istog položaja kao i prije 365 dana, s ratom kredita od uređenja ex-stana, ali s malo više toga na ramenima u ovim tužnotragičnim vremenima, promatram svijet kojeg mora gledat moj najdraži suncokret. Ipak, bez obzira na sve te neugodne detalje, jedino što preostaje je već izlizano: 'život ide dalje'!