Trtnaprtnjača o zemlji gdje sunce izlazi, a tuga zalazi

Prije nekoliko dana Zemlju izlazećeg sunca pogodio je snažan potres. Majka Zemlja na različite načine pokazuje svoj bijes, šalje upozorenja, da može rekla bi nam da je bilo dosta, da nije lijepo od jednog gosta da se tako ponaša, da joj ruje po utrobi, razara i drobi. Ali mi je ne čujemo, njenu kriku i viku, zauzeti smo, nema nas, ne čujemo njen glas i ne razmišljamo o tome da bi nas moglo zateći krš-lom-bum-tras! Čupamo iz nje naftu, krademo joj zlato, zalud trošimo resurse i radimo od nje blato. Nitko nije izuzetak, jer ljudi žele više, žele napredak u svakom smjeru žrtvujući pritom prirodu i atmosferu. Žele svijet iz snova, kuću bez krova, da bez obzira na cijenu uživaju u njemu. Cilj su napuštene savane, platforme na otvorenom moru, divovske brane, tankeri koji voze naftu i nuklearne elektrane. Ona nam svaki dan daruje sve što može, dok je mi zauzvrat gulimo do gole kože… Bože, o Bože, s nama treba strože, treba nas naučiti cijeniti ono što imamo, jer malo dajemo, a puno primamo… I onda se mnogo ljudi začudi kada majka Zemlja poludi, kada u samo nekoliko dana uništi pola Japana. Donese more suza i golemu tugu na istoku, zapadu, sjeveru i jugu. Na žalost, kad joj ne damo mira majka Zemlja ne bira gdje će udariti i poslati razorni tsunami. Za nju tada ne postoje Kine, Iraci, Australije, Rusije ili Japani. Ona se zapravo samo brani. Do sada je pružala ruku, ali nitko nije shvatio poruku, sada je svjesnija da je ne želimo čuti pa je sve bijesnija. Japan, taj mali veliki div, možda i najmanje kriv, jer su ljudi tamo drugačiji. Brižniji i bolji. Odani i svoji. Ali baš poput ljudi i majka Zemlja ima sto čudi i kada nanosi boli tada to obično čini onima koje najviše voli. Sada nastupa vrijeme kada će ljudi morati pokazati da su ljudi, a ne ludi. Da imaju srce koje može vidati tisuće rana svih onih nesretnih stanovnika porušenog Japana.

Puna šaka kokica

Ostavljam iza sebe brige i probleme,
pitanja bez odgovora, konfuzije i dileme.
Bježim od njih, ne želim ih blizu,
jer cijele me noći čupaju i grizu.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

Oni su tamne sjene preko moga lica,
rane koje peku, totalna besmislica.
Šapuću mi riječi koje dobro znam,
znaju da me muče i da sam nesretan.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

Čujem ih jasno, još uvijek vrište,
bauljaju oko mene svi ti problemi koji tište.
Gledam u daljinu, mračna je i pusta,
grabim ih, grabim i trpam u usta.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

Trtnaprtnjača o sranju u državi i prosvjedima protiv tog istog sranja

Nešto se čudno događa, konačno su ljudi zaključili da ih pogađa to što se godinama događa, a što se može staviti pod nazivnik – slika jednog beznađa. Situacija nije sjajna niti bajna, a previše je trajna u državi koja je lijepa i koja je naša. Sve je više sakupljača flaša, gladnih umirovljenika i nezaposlenih ljudi, stoga ne čudi da se narod budi, da nezadovoljstvo klija ponajviše zbog svih tih korumpiranih zmija s vlasti koje kao da pripadaju nekoj višoj kasti i koje kao da se ne tiče što se ‘dolje’ zbiva, što je perspektiva siva, baš poput ekonomije o kojoj skrbe… Kad zaškripi, retorika je uvijek ista – krivnju svaliti na komuniste, masone, jugonostalgičare i Srbe… Bilo je pitanje kad će narod napokon progledati i shvatiti, da ovako dalje neće ići i da ovi s vlasti neće sići milom, već isključivo silom… Dosta je bilo tlake!... Ulice su pune ljudske bujice koja se buni, transparenti i parole, priprost puk i oni koji su završili neke škole zajedno traže samo jedno – promjene i smjene. Složni su da ne može biti gore i da je vrijeme za izbore. Bilo desni, bilo lijevi, bilo da ima Mercedes ili da jaše na devi, samo da ima jasan plan kako izvući zemlju iz ovog dreka… E, takve se čeka!... No, mislim da takvih nema na vidiku, jer jedan će pasti s vlasti, a drugi drugačiji, a navlas isti, će doći na izvor moći i opet će određeno vrijeme proći, reći će da rade najbolje što znaju, dignuti medijsku graju da su ovi prije zaribali gadno i da je zato 80% gladno, 90% neradno i da je teško, da su rane još sviježe i da će biti još teže, sve nešto u tom stilu, dok će oni koji to još nisu, negdje na sljemenskim obroncima dizati vilu, grabiti i zlorabiti, pretakati na tajne račune i govoriti ‘pustite ih nek se bune’…

Trtnaprtnjača o pjesmama koje uđu, a nitko ih nije tražio da uđu

Čuo sam na radiju Cher. Nije da je volim i da bih volio da mi kćer jednog dana izgleda kao ona, zategnuta, utegnuta i puna silikona. Ne slušam je, iako znam neke njene pjesme, htio ne htio, onako uz put moraš ih čut. Na primjer, Shoop shoop song je bio hit kojeg su znali svi. Pa čak i potajno pjevušili. Izgleda mi kao da je netko gura, možda je razlog ta njena figura, njen stas, solidan glas... I tako, svira ta njena stvar ‘Strong enough’, melodija lagano ulazi u uši i ne izlazi iz njih tako lako. Pjevušim, zapravo mrmljam da zvuči kao da znam. Naravno, vozim, ali nisam sam. Ko za vraga, pjevuši se i odostraga. Ni ona nije fan. Pjevušimo istu pjesmu cijeli dan. Onako iz gušta. Ne možeš je izbaciti iz glave, jednostavno se primila i ne pušta. Borim se rukama i nogama. Radije bi pjevušio nešto od Casha, Van Morrison ili Dylana. Da bar, ali nije u tome stvar. Jednostavno, postoje pjesme kojima baš ne možeš pobjeći, koje čuješ i kad ne slušaš. Nema pravila, može to biti punk, reagge, hiphop, triphop, dance, tehno, narodnjak, heavy metal, tamburice ili trance. Ako ih pokušaš iščupati ponovno će propupati, jer te pjesme ne vole muk, uvijek se vrate na vrh jezika da bi postale zvuk. Dakle, That I'm strong enough to live without you / Strong enough and I quit crying / Long enough, now I'm strong enough / To know you gotta go… Ne brinite, ako brinete, primit će se ona, ako ne sad, onda će kad tad…