Skrnavka o vapaju 'Šerloče, gdje li je!'

Nisam znao što ću, kako dalje,

sjedio sam u fotelji, mrk i fokusiran na detalje.

Pretražio sam ormare, ladice i police,

mjesta na kojima je bila i okolne ulice.

Nema dvojbe, izgubio sam je.

Nema dvojbe, nestala je.

Nema je.

Šerloče, pronađi je, jer ako ti nećeš - tko će!

Omamljen ljutim viskijem i šakom antidepresiva

okrenuo sam broj slavnog detektiva.

Rekao sam mu jedvačujno „Šerloče, pomozi mi, ona mi je sve,

shvatio sam, konačno, da ne mogu živjeti bez nje.“

Šerloče, pronađi je, jer ako ti nećeš - tko će!

Još je jučer bila tu, na uobičajenom mjestu...

Skrivala se u svakoj mojoj riječi i osmijehu.

Sad je nema, sve je postalo prazno i besmisleno.

Šerloče, pronađi je, ti si jedini koji to može.

Nema dvojbe, naći će je.

Nema dvojbe, hoće.

Vratit će je.

Šerlok me spasio, pronašao je ono što sam izgubio...

Da nije visok i s lulom, odmah bi ga poljubio.

Trtnaprtnjača o Maku, neoremižanskom junaku

Neki dan sam dobio sina! Nakon toga je bilo ovako nekako 'red pive, red nečeg drugog pa red nečeg trećeg pa red vina'. Dobar je to osjećaj, onak hujahaj, mozak baj baj... I prvo što ti padne na pamet, dok se još ništa nije sleglo, to je ona spontana misao u trenu – rodio se moj nasljednik na fuzerskom terenu!... Mislim, da se razumijemo, nisam Maradona ili Prosinečki, nisam im niti blizu – u stvari, ja sam samo prosječni fuzbekistanski fuzer 'na male' koji u duši nosi Remizu. Gledam tako svog sina baš onako kao kad se promatra daljina i mislim si skoro pa na glas 'hoće li jednog dana imati dobar pregled igre kao Prosinečki te dug i precizan pas, hoćemo li on i ja biti redoviti posjetitelji Zagrebova stadiona, tko zna tko će mu biti draži - Real ili Barcelona?...' Bilo bi to divno jednog dana dovesti ga podno Trinsa na velebni remižanski Kort među (tad i doslovno) staro društvo i reć': 'ovo je moj sin, Mak, no znate ga već, pili smo u njegovo ime onog ljeta dvije i dvanaeste... i tak.'

p.s. prije tri godine dobio sam kćer i moram biti fer pa reći da 'tad nije bilo kraja mojoj sreći', jer bio je to dan kad mi se ispunio san...

Trtnaprtnjača o jednom brdu na jugu grada koje nikada nije bilo vulkan, ali bi moglo eruptirati svaki dan

Prije nekoliko dana nekolicina zagrebačkih građana, Jakuševčana, oni stariji i mlađi, oni obrijani i oni sjedih brada sjeli su u svoje traktore krenuli put odlagališta otpada. To je ono brdo koje se vidi sa zagrebačke zaobilaznice, sa vidikovca tisućuotridesetipetmetara visoke Medvednice i koje nikad nije bilo dio panorame sa razglednice – to je ono brdo za koje isprva ne bi rekli da je to što zapravo je. Jedno obično, najobičnije smetlište! A oni ljudi s traktorima žive tamo pored smetlišta. Neki od njih na udaljenosti petsto metara. Neki od njih su živjeli tamo i prije njega, prije tog famoznog smrdljivog brijega, dok su neki došli poslije i, unatoč smradu, nastanili se u glavnome gradu. I tamo izgradili nešto svoje, ilegalno ili ne, svejedno je, jer postoje oni na vlasti koji zaobilaze zakone. Stavili su na to svoje jeftine crijepove i zastavu, pa ispekli janjca, dva ako treba, potočili vino i sve to što već ide da drugi vide da im je ovdje sasvim fino. Neki tamo su već imali kokice, drugi su doveli svinje i još neke domaće životinje. Oni od prije su tamo još iz doba komunizma, dok ovi novi su tu iz doba nacionalizma i kvazi urbanizma. Priča se da je za sve kriv rat - čak i za onu okućnicu, garažu, drugu deku i treći kat. Poslije je grad, pazi sad, i to onaj famozni odjel za ispitivanje ruda..., obećavao čuda. Između ostalog i to da će smetlište jednog dana biti samo brijeg kojeg će barem jednom godišnje zatrpati snijega, ali nikad više smeće. Neće više biti smetlarskih kamiona i plastičnih vrećica s logom raznih Konzuma, Billa i Diona. Samo brijeg kao uspomena na neka zaboravljena vremena... No, stvari su od tada, barem što se tiče obećanja od strane grada, prilično promijenila... Zapravo nisu, obećanja su još uvijek obećanja, a šansa da se nešto promijeni postaje sve manja i manja. Jedni se kunu da će se sve srediti, dok ovi drugi dižu bunu. I sve bi to bilo sjajno i bajno kada bi buna bila usmjerena na to da se smetlište zatvori trajno, ali ne... Ljudi koji se bune rade to da bi dobili kune koje im grad godinama isplaćuje kao rentu na entu zato što ih je pogodila ta nesreća da žive pokraj smeća. E sad ili sam ja gad ili mi se čini da ovdje nisu bitni smrad i smeće, već ono treće – kune. Pravi razlog bune.

Trtnaprtnjača o Modriću veznom...

Prošao je još jedan dan, za neke od nas običan, a za neke poput Modrića, centralnog veznog, za neke odličnog, a za neke bezveznog - beskrajan. Priča koja traje već danima i koja, čini se nema kraja, jer eto u Tottenhamu 'vlada' neki moćni Židov, kažu baja, koji je tvrd poput monolitne stijene i ne prodaje ispod cijene. Ponavlja se prošla sezona kada je već s jednom rukom bio u dresu 'Plavih bluza' iz sjevernog Londona. Samo što ovaj put u pitanju nije londonska plava nego madridski kraljevi, dakle ugled, moć, pobjede i slava. U cijelom tom medijskom mesu nije jasno da li to Real ne želi 'odriješiti kesu', da li Tottenham traži previše ili jednostavno nastoje provjeriti kako kraljevska uprava diše. Ispipati bilo da ne bi bilo... Sve se to, čini se, lomi na Modriću, kojeg sav taj stres oko toga hoće li ili neće u kraljevski dres potiče na sve veći bijes. Puno se živcira, a sve manje trenira. Zapravo, ne trenira, a to pak živcira vlasnike koji onda šalju glasnike i poruke tipa 'hej mali, nije mjesto šali, obuci kopačke i pravac teren, još si ti prezelen za ovu igru velikih uloga i velikih uloga'. A njegova plava glava je već tamo. U trening kamp Reala dolazi u svojem skupom vozilu, dodaje lopte Ronaldu, Benzemi i Ozilu, sluša Mourihna i upija njegove riječi... No, na putu ka sreći, ispriječio mu se taj mrski Tottenham koji ga kao još uvijek svog igrača poprilično masno plaća. Cifra je to da ti pamet stane i s kojom teško možeš na prosjačke grane. Da tu svega ima i da tu nešto ne štima novi je produženi ugovor i sve što ide s time koji je Modrić potpisao još prošle godine. I nakon svega, pitam se, da li je riječ o zabuni ili se Modrić zaista buni, a nema pravo – i zdravo!