Neki dan sam dobio sina! Nakon toga je bilo ovako nekako
'red pive, red nečeg drugog pa red nečeg trećeg pa red vina'. Dobar je to
osjećaj, onak hujahaj, mozak baj baj... I prvo što ti padne na pamet, dok se
još ništa nije sleglo, to je ona spontana misao u trenu – rodio se moj
nasljednik na fuzerskom terenu!... Mislim,
da se razumijemo, nisam Maradona ili Prosinečki, nisam im niti blizu – u
stvari, ja sam samo prosječni fuzbekistanski fuzer 'na male' koji u duši nosi
Remizu. Gledam tako svog sina baš onako kao kad se promatra daljina i
mislim si skoro pa na glas 'hoće li jednog dana imati dobar pregled igre kao
Prosinečki te dug i precizan pas, hoćemo li on i ja biti redoviti posjetitelji
Zagrebova stadiona, tko zna tko će mu biti draži - Real ili Barcelona?...' Bilo
bi to divno jednog dana dovesti ga podno Trinsa na velebni remižanski Kort među
(tad i doslovno) staro društvo i reć': 'ovo je moj sin, Mak, no znate ga već,
pili smo u njegovo ime onog ljeta dvije i dvanaeste... i tak.'
p.s. prije tri godine dobio sam kćer i moram biti fer pa
reći da 'tad nije bilo kraja mojoj sreći', jer bio je to dan kad mi se
ispunio san...
Nema komentara:
Objavi komentar