Trtnaprtnjača o tome kako se nekad geteelom išlo na more

Sjedim na stražnjem sjedalu crvenog Škodilaka Fabije i razmišljam intenzivno o vremenu nešto prije nego što će u ovom predbalkanskom gnijezdu crvenobijele 'kockice' zamijeniti petokračnu zvijezdu uz svečane taktove 'Lijepa naša... domovino'. Ispred nas krivuda ona jedna jedina 'stara', a u susret nam svako malo dolaze pa prolaze po dva fara... Vidim sebe osnovnoškolca, skoro pa odlikaša, novopečenog osmaša, kako sjedim na stražnjem sicu ozaren u licu, na nogama nosim nove pume koje na sebi imaju i malo teniskonarančaste boje i ostatke kaugume... 'Ražnirane naravno, jer to se sada tako nosi... dok su drugi bosi'... Stari daje gas do daske dok prolazimo pored Jaske. Jurimo brzinom od 60 km/h. U gepeku imamo neizostavni tatin alat, pa pribor, trokut, lampice, zatim sve bitno i nebitno, luftići, plinski rešo, rajngle, putni frižider, neseser, beštek, kava, paštete razne, posude pune i prazne, kobaje i špek, roštilj, lopta za nogomet i još dosta toga spretno uguranog u ne odveć veliku zastavu gtl55. Iza nas na kuki umjesto ćelave tenis loptice zakačena je brako prikolica s polukružnim krajem, rabljena, ne baš sitna lova, ali ko nova, trokutići mačje oči da je se bolje uoči, kapaciteta četiri osobe, u njoj nešto robe za hladnije dane i još nešto po sistemu 'stavi ak stane'... 'Znaš kakvo je ljeto? Misliš sunčano, a kad ono kiša i eto...' Uglavnom, vozili smo se 'po staroj' i vraćali 'po staroj'. Bez problema smo trpili neudobnost, zastoj i znoj. Stari je svaki put kad bi prolazili tamo, iako o tom sve znamo, pričao o Krbavskom polju gdje su se Osmanlije i naši velikaši junački potukli do zadnje kapi krvi, a mama o tome da dok jedem ne mrvim... Velebit nam nije bio bauk, a serpentine neki poseban nauk. Išlo se polako... Pamtim tatine riječi 'more nam nikam neće pobjeći!'... Zastava gtl55 nije stenjala dok se penjala. Doživljaj je bio proći ispod plave cijevi fi milijon i po i pitati: 'čemu služi to?', dočekati prvi pogled na more od tamo gore i pustit uzdah: 'možda se stignemo i okupati kad dođemo', samo da prođemo Benkovac, Obrovac pa dolje pa skrenemo pa sim pa tam pa dva manja sela pa grad pa Biograd, tu smo, samo što nismo, prolazimo Tisno...