Trtnaprtnjača o Fijorentina vs. G. Rendžerz

Instalirao sam se na trosjed, ušuškao se u jastuke, i potom odradio onaj uobičajeni slijed. Probrao sam najbolje iz vrećice s napolitankama, da se ne moram ustajati u stankama za reklame koje sam u zadnje vrijeme počeo pomnije pratiti. Obrisao sam cvikeršajbe trodnevnom rebrastom bugarkom, tzv. pokućarkom, i tada su mi postale jasnije one sitne brojke u desnom gornjem uglu televizora. Lijepog li prizora - oštra slika, zeleni travnjak i 22 lika, što balvana što umjetnika. Ovom prilikom se nisam opredjelio za nikoga, iako me je ono 'Rendžers' malo vratilo u dane ponosa i slave kada smo haklali 'na male' u dvorani preko Save. A ono 'Viole' na dane iz osnovne škole. Već u početku je bilo jasno tko će napadati, zabadati, a tko će se grčevito braniti, panično izbijati, nabijati. Sve je to unaprijed određeno taktikom, a potkrepljeno statistikom koja kaže da i koja uvijek sve zna. Domaćin je uvijek domaćin, ne smije podbaciti, a i huk s tribina nije za odbaciti. Možda će i glavni sudac diskretno navlačiti, koje se zaleđe možda neće označiti dok će domaćin gostujuće redove sve više razvlačiti. Gosti će zavlačiti dok se ne snađu i ne pronađu neku svoju igru, stvore dvije, tri polušanse, upute dva nerezonska udarca na gol, kao ono napadaju, ali 'k'o fol', da sve to malo publiku stiša, da ne izgleda kao igra mačke i miša. Ne može se samo tako dobiti jer kad Škot stavi lokot teško ih je probiti. I tako, gledam kao da ne gledam, nakon 120 minuta te na trenutke užasno dosadne utakmice, nogomet je ponovno pokazao ono svoje prevrtljivo lice prokletog gada. Da ništa nije sigurna oklada. Dopustio je 'onima koji nisu igrali' da pobjede 'one koji jesu' na penale. I da uđu u finale jednog kontinentalnog kupa. Nije važno što si rupa, važno je pobjediti, reći će uglavnom sve pametne glave koje se time bave. I moram priznati da se slažem, jer kad u momčadi nemaš niti jednog umjetnika 'katenačo' je jedina ispravna taktika.