Trtnaprtnjača o 'nema uzmaka sve do Risnjaka'

Kišni dani, stani pani i ni sam ne znam koliko milimetra kiše po kvadratu trudili su se spriječiti nas u poduhvatu – uspentrati se do Risnjaka, jednog od viših državnih vrhova. Krenuli smo, iako to možda nitko nije očekivao jer je još dan prije cijeli grad plivao nakon što se spustilo iz oblačnog neba, s ciljem da se svi okupimo na benzinskoj pumpi 6 km udaljenoj od Zagreba. Na pumpi smo popili kavu, otišli u nabavu neophodnih stvari, utrpali se u dva auta - par momaka i nekoliko dama – i krenuli prema Delnicama. Prije Delnica ili poslije, ne znam više, skrenuli smo prema mjestu Čabar, pa onda sim' pa tam' do nekog motela gdje nema svrhe od mobitela. Duboko smo uzdahnuli, malo predahnuli, te škicnuli na drvenu tablu prošaranu stazama da vidimo gdje trebamo doći i što sve trebamo proći. Bilo je jasno da će to biti pravi uspon koji traje satima i da ćemo biti svojski umorni kad se nađemo na Medvjeđim vratima. A od tih 'vrata' do Šloserovog doma i njegovih štokova i vrata ima manje od jednog sata. Izabrali smo 'Horvatovu stazu' za koju kažu, nadajući se da ne lažu, da nije toliko zahtjevna, relativno je prohodna i sasvim sigurno te vodi do vrha - do pročelja Šloserovom doma gdje nude krasnu kombinaciju graha, kobase i zelja. Do vrha smo se nekako dokopali za cirka četiri sata laganog, ali i napornog hoda, srećom bez većih nezgoda i problema s obzirom da je bilo blata i do koljena. Mnogima će se svidjeti sve to što će putem čuti i vidjeti, pritom mislim na ptice kukavice i strme litice. U jednom trenutku kad pogledaš oko sebe pomisliš da si negdje daleko u snovima i da sa hobitima Samom i Frodom, uspinjući se laganim hodom, razmišljaš o čarobnim prstenovima. Samo, oni nisu imali markacije i bila je malo drugačija šuma, no imali su Goluma... U Šloserovom domu smo predahnuli uz kvalitetnu i nešto skuplju mezu i uz pomoć graha s kobasom i žganaca odradili fotosintezu za drvenim stolom, pored kamina sa svima onima koji blaguju na vrhu planina, nakon čega smo krenuli uz strmu stazicu prema vrhu, ono baš Vrhu, nebi li i ovih nekoliko sati uspona imalo svrhu. I onda te taj pogled s vrha prema svuda uvjeri da sva ova muka nije bila uzaludna. I ono 'crno' što stiže i sve je bliže i bliže i misliš neće, ali ipak hoće, pa te kišne kapi smoče do kože, a pod nogama blato i to sve zato što hodamo 'u oblaku' iz kojeg pada...