Trtnaprtnjača o 'plavoj kuti, bijeloj kosi i crvenom licu'

Jučer sam svratio u kvart vidjeti što ima pa sam pomislio kako bi bilo dobro javiti se svima da se okupimo u 'Hramu cvijeća i kratke loze' i da bez nervoze popijemo kavu i razmijenimo dijagnoze o tome 'gdje je tko i što radi?' s ciljem da se nadoknadi vrijeme od onda kada smo zadnji put bili tu u separeu pričali o malim golovima, Žmegelemegele kupu i idućem skupu. Međutim, nisam im se stigao javiti ili još bolje najaviti da dolazim, pa da barem netko nađe koju minutu za cugu i pljugu. Stao sam ispred ulaza gdje sam stajao bezbroj puta, nasuprot bandere, i pogledao u Fallerove nebodere. Nikada ih nisam proučavao kao što to činim sada iako sam živio u njihovoj sjeni u jednoj od okolnih zgrada. Primijetio sam da fasada više nije kao nekada, da otpada… Zamišljam kvart bez njih, kako li je samo izgledao kvart tih ranih sedamdesetih? Sigurno prazno, pomalo nakazno... Na ulazu u haustor zalijepljena je obavijest o smrti jednog od zaštitnih znakova zgrade - domara Vlade. Mi klinci iz zgrade smo ga znali samo po prezimenu, nosio je plavu kutu i imao sijedu kosu, znao je popiti koju rakijicu i uvijek je bio crven u licu. Znali smo i to da plava kuta uvijek negdje oko zgrade luta i prepoznali bi ga po glasu kada bi nas uhvatio kako ilegalno 'ulazimo na terasu'. Bio je i ostao jedna draga navika, zapravo jedna jaka karika koja će nam svima nedostajati. Pogotovo našoj zgradi, jer kad se pojavio nekakav problem uvijek smo se javljali Vladi. Još neko vrijeme sam buljio u slova na tom crnobijelom papiru. Gospon Vlado, počivali u miru! (8.7.2008.)