Trtnaprtnjača o manijaku od kojeg prave slona

Vraćam se na trenutak u one 'godine ponosa i slave', tako ih zovem jer su tada glave bile usijane, tulumarili smo na sve strane, pili uglavnom bambuse i od tuđih stanova radili cirkuse ili je bolje reći džumbuse. Slušali smo tada sve i svašta, pola od toga što smo živjeli izgledalo je kao mašta, životne radosti te prošle mladosti sada se najčešće pamte po dvije ili tri 'stvari' koje su tada bili barjaktari jedne cijele generacije sa dovoljnom količinom inspiracije. Danas kada čujem tu 'stvar', taj magični repertoar jednog prošlog vremena istog trena postajem nostalgičar koji još uvijek nikome neće priznati da je star. Jučer je jedna od perjanica toga doba preminuo zbog zdravstvenih tegoba. Usnio i više se nije probudio. I dok slušam vijesti od tom nesretnom događaju, slike onog prošlog vremena pred mojim očima prolaze pa staju, sve je kao u kinu, to je ona večer kad smo svi skupa 'išli na Dinu'… I vidim sebe u jednom dalmatinskom otočkom mjestu kako se spremam na feštu, druga slika je ona u birtiji na pivi kad smo podlegli naivi i imali taj peh da platimo dvaput isti ceh, pa onda slika kako stojim svega nekoliko metara od njega dok pjeva 'ti si mi u mislima' i usput nešto beštima. Tu noć smo svi mi, neodređeni, ostali do ranih jutarnjih sati i tražili ga da se nekoliko puta vrati na bis kako bi zaokružili još jedan morski ljetopis. Tog istog jutra smo se autobusom vratili u zagrebačko sutra. Mnogo godina kasnije puno toga je jasnije, život uglavnom nije ono što je trebao biti, ono što smo tada imali sada nam je počelo faliti i sve više shvaćamo da nam je vrijeme počelo curiti i da ga ne možemo kontrolirati. Možemo samo birati što će nam svirati i vratiti se u vrijeme tih slika – biti jedan od mnogih na koncertu Dine Dvornika R.I.P. (8.9.2008.)