Trtnaprtnjača o Tatekovoj kolibi

Pronašli smo se oko podneva u birtiji u Starigrad-Paklenica, a preko ceste tip u bugarki za tezgom sa gomilom lubenica. Hladna voda u krigli, hlad na terasi i kavica. Bez pljuga, ali to je priča duga koja se temelji na pojmovima kao što su zvizdan, svijetloplavi Drum i filteri za duhan. I šetnja tim mjestom od kioska do kioska, a ima ih dva... Ubrzo smo se svi okupili, na brzinu popili to što smo imali, platili, pa svratili do manjeg dućana po hranu i piće, utrpali se u dva auta prema Tribanj Kruščici, gdje se skreće u selo Ljubotiće, iz kojeg se onda kreće prema Stapu, livadi na 960 metara nadmorske visine gdje se nalazi sklonište za maksimalno dvanaest osoba kojeg planinari zovu Tatekova koliba. Prije samog uspona svratili smo do Mirila, fascinantnog posmrtnog znamenja od kamenja koje su služile ovdašnjim ljudima tijekom pogrebnih povorka. Na tim mjestima su naime 'izmjerili' pokojnika i to je postalo počivalište njegove duše… Uspon je nenadano počeo u četrnaest sati kada je zapravo najbolje stati u neki hlad, prakticirati nerad, disati polako i čekati šest kao neku dobru vijest. Međutim, nismo imali previše izbora, samo činjenicu da nam je – istina samo nekima - ostalo još dva dana starog godišnjeg odmora. Čekanje nije dolazilo u obzir – na glavu kapu ili šešir, na kožu neki zaštitni faktor, ruksak na leđa i dosta vode da se ne žeđa pa gore po strmoj kosini i po najvećoj vrućini. Shodno tome izabrali smo markiranu stazu koja nije slutila na laganu šetnju već na opasnu prijetnju lišenu hladovine, ali sa zagarantiranom količinom prave pustolovine. Kako drugačije nazvati teren po kojem se bez obzira na prognoze kreću samo koze i poneki planinari, prekaljeni i stari. Napredujemo po principu 'kamen na kamenu, korak pa skok, majčina dušica i poskok'. Nakon uspona od gotovo četiri sata stigli smo do tog nikadprijeviđenog Stapa, uglavnom ne vjerujući svojim očima da zaista postoji livada između tih nevjerojatnih vrhova, kukova... Na nebu iznad nas nema oblaka. S jedne strane stijena nalik kocki šećera, a s druge Ćućavac koji je teško opisati i nemoguće izbrisati iz pamćenja. Dolazimo pred Tatekovu kolibu i time ostvarujemo definirani cilj. Ispred kolibe zatičemo družinu starijih planinara koji spremaju roštilj. Uobičajeni pozdravi, planinarska priča o tome od kuda, kako i gdje, dok raspremamo stvari i pripremamo vreće za spavanje svaki u svome kutku te male kolibe. Prolaze nas žmarci od svega što smo danas prošli dok nas komarci nesmiljeno bodu. I plaćamo danak četverosatnom hodu. Dvoje nešto iskusnijih Nas, a da među njima nisam ja, priprema grah sa ričetom na butanpropan kuhalu, dok se ostatak nas, ovdje jesam ja, krijepi na hladnom izvoru nedaleko kolibe gdje je pametno obratiti pažnju na poskoke, zmije i ostale beštije… Predvečer za stolom uz tu čudnu građevinu polako ispijamo ohlađenu Iločku graševinu i kujemo mudre planove o povratku do auta parkiranih u Ljubotiću. I sve to uz planinarsku priču… (30.6.2008.)