Trtnaprtnjača u sjeni ružmarina, bez po muke i bez buke, a sa dvije ruke slistio sam pola kutije pite od jabuke

Ostavio sam dragu Remizu da cvrči na +preko trideset u hladu, pustio bradu da radi što hoće, može i želi te se otisnuo u daljinu juga, preko pruga, tamo gdje vodi autocesta duga... "Vidijo sam kroz šofersku šajbu brojna čuda i čudesa: reš janjce pored ceste, automobile u petoj koji streme, tunele duge i kratke, ovakve i onakve, bankomate uvijek pri ruci u luci, šlepere koji trepere u prvoj, kolone i morone, Čehinje - duge i kratke, grbave i slatke!"... Tamo daleko na toj i takvoj otisnutoj daljini spoznao sam da je more je*eno slano i to preko prosjeka, pa sam taj fenomen povezao sa slanim srdelama, da je sve manje teta u toplesu i da je jutrom još uvijek prisutna oseka, da mi je pogled u daljinu ostao iznimno jak i da ima onu dubinsku karakteristiku, da se makedonsko suho stolno ističe okusom, hokus-pokusom-prevarandumom, prihvatljivom sumom "do dvadeset" i da se slaže sa organizmom kao crveni luk sa tunom... Kasnije te promili kao po dogovoru uvode u mistiku gdje se mogu vidjeti krivudavi putevi, bandere kojih istina nema, ali koje bi se sigurno izmicale da mogu, mrak ko u rogu. "Uzbrdica, zanimljivo, tada postaje teško savladiva, a nizbrdica se pretvara u kamel-trofi!"... Treba napomenuti i to da je Poli još uvijek bolji od šunke u ovitku i da je hladna Žuja još uvijek u mom srcu... "Uh, što se crnog vina popilo, uh što se mediteranskog grmlja uriniranjem poškropilo, uh kol'ko se palaca zapišalo i uh što je teško to riječ'ma opisat!... Uh..."