Trtnaprtnjača o tome kako sam kamenom ogulio pete, suzama zaljepio tapete, razmislio o neodređenom i ostavio sam cigarete

Prošlo je... "Ih, 'bem ti kol'ko je prošlo od tada, paperje je postalo brada, više nijedan fuzer - sada - nije na burzi rada..." kad me jedna samotakva sila (jadna nebila) nagovorila da se ostavim bijelog ronhila. Potom je vidno uzspemtembrana, ono grč, žila i to, Zadnja Pljuga upala u Plinsku (ambijent k'o u Hramu u podne kad se uz konjak u afektu raspravlja o nogometu, prometu i krizi svijetu) i to negdje oko tri popodne, fakatlakat, dok su Pohano pile, Umak od gljiva i Hladna piva stremili ka hedonizmu u mom gladnom organizmu. Zadnja Pljuga mi veli prijateljski uz grč, al' iskreno ko Houllier Bišćanu: "i da znaš da nemre to tak' dalje i pljuga i cuga - samo jedno od toga!"... "Što???!!! Pa kak' nemre emre, a išlo je do sad... I to k'o grom?..." "E, da. Do sad je išlo, al' sad organizam diže revoluciju, neda slom: traži neke stvari koje mi kao pljuga i cuga ne možemo garantirat' i sve to prolongirat', dirat', razmontirat'!"... "Ma nemoj, pljugo, to se revolucija diže bez da me se pitalo može l' se il' ne može. Fino... Znači li to da trebam birat': pljuga il' vino, dvije, tri kapi ili ćevapi?"