Trtnaprtnjača o dugom pogledu kroz bocu u prazno i to netom iz jutra, ali ni to nije, ne, kao kruh sa tankim slojem putra

Obraćam vam se, klokani grbavi, iz ponosnog vokativa, jerbo takav je danas dan - malko/mlako drugačiji od jučer ili prekjučer kada se uz grgljavo pivo i poznate senduističko-rosendorfske teze sjedilo na klupi podno breze, ali svakako je dan ko i drugi ili treći, peti, sedmi, stoti... "Ma, u klinac i sve: umjesto da lovim ribe iz konzerve i pijem gembase iz pletera nasred terase, evo sjedim i radim - vindous se pale gase ko semafor na Puljskoj ili kao t10 sa softverom od t18 nakon nekoliko godina!"... Neki od izabranih giganata kvrgavih potkoljenica sada sigurno kafenišu u umagljenoj daljini gdje tende su od prave trske, a piva u sekundi prelazi put od tekućeg do leda i natrag, te po logici stvari dobro sjeda u ambijentu zrikavaca i teške fjake - tol'ko teške da i laktovima čak i teške glavurde izgledaju stvarno lake - i to bez beda... "Jel' tako deda?" "Seveda, seveda!"... Stoga i uzgred, sjedio ja ovako il' onako u anatomskoj stolici sa sestrama Hidrom i Ulikom ne mogu a da ne svisnem i ne pomislim na to kako sam baš sada 'međ' prsatim štanga-tanga mediterankama sa egzotičnim japankama. Tu je negdje i fino vino, lepinja rasna masna, ćevapčići sa ajvarom i lukom, karirani stolnjak u daljini kao barjak na buri... "E, zakaj nisam negdje na molu sa palcom debelo u moru, plivam leđno, gledam dobre tete oko sebe i živo mi se je..."