Trtnaprtnjača o nedjelji kad dućani ne rade, kad sve odjednom stade, kad ljudi puštaju brade, kad nema nade...

Ustajem polako kao da mi nije do toga, gledam na to da ovoga puta stajna izkrevetna bude desna noga, ne bez razloga, pa odlazim istrest mistera guštera nebi li se riješio tereta iz mjehura. "Hura, hura, ispustio sam impresivni mlaz na keramiku, uzdišući glasno i pazeći na dinamiku promašivanja! Mislim da je to od jučerašnje pive, bubreg radi za razliku od dućana nadomak stana gdje radi spora prodavačica otimačica dragocjenog vremena"... Mogu osjetiti da ćevapi od jučer i piva politrenjača postaju neizdrživa stranka u crijevima, jača i od gaća - teško da će 100%pamuk izdržat te meke prdeke. Bistrim ideju o tome da li da ispustim braunjahtu prema šahtu od kud će onda daleko od izvora, možda do Crnog mora, a možda i neće biti braunjahta, pazi ti dilemu, jer možda se radi o tekućem problemu?!... E, a sad bi, nakon žešće borbe s drekom, legla jedna kava s mlijekom i jedne novine, kruh, pašteta, kajmak, salama... Štanga, nedjelja je i nema otvorenih dućana! "Kako nema?"... Ima, al se do tamo ne može u kućnim šlapama: vidio sam kako prolaze ljudi sa kapama umotani u šalove oko ćuba i cvokotavih zuba, nose vrećice i cekere, krekere, štekere... Čoham se jednom rukom po grbi jer tamo negdje svrbi. Ne smijem to radit. Ne smijem radit uopće. Nedjelja je. (24.1.2004.)