Trtnaprtnjača o Juniorima na putu i pitanje 'putuju li oni to brzo ili smo mi spori?'

Generacija sea'mpetse'amšest je jednom negdje, sjećam se, na špici slavne Remize cugala 'žujsko pivo i - kad bolje razmislim - sve živo i neživo, pitko i nepitko. Okej neki su i ondak ko i sadabaš tankali samo gušće sokove, dok su oni intelektualni giganti uz sve to ganjali i neke faksualne rokove. Bilo je to uglavnom neslavno (kakokome, dabome) i nedavno; vrijeme vatrenih iz svojih najboljih dana: 3:1 protiv Jamajke, 1:0 protiv Japana. U Ribici na Špici tada još nije bilo akvarija, tropskih riba i ekskluziv fotelja, tek petšest osušenih žardinjera, par lakatuša za šankom sa neš' užicanih mrkih, tuna i slavuja i ispred svakog po 'žuja. I nas podosta butragenjosa drukera koji smo tada cugali za Bobana, Ladaru i Šukera... "Skupili bi se ćuku vremena prije, nacugali se ko deve - a u bekgraudu Seve, djevojka sa sela, pa onda feštali do sitnih sati negdje drugdje, uglavnom svugdje." Nekako tada niti uz najbolju volju nitko od nas nije mogao zamisliti nekoga od nas - proslavljenih zgubidana - kako se sa zlatnim prstenom u ruci na laganim valovima ljulja ka bračnoj luci i kako sa primjetnim ponosom objavljuje sretnu vijest: "postat ću otac, omladinac je na putu, izvolite sjest', plaćam rundu za sekundu!"... Dođe ti da zastaneš zbog trenutka ko lutka i zamisliš na neku foru sebe, djevu i jednu malu Noru u jednoj slastičarnici negdje na moru... (13.3.2004.)