Trtnaprtnjača o starom, remižanskom kraju

Prošao sam jučer starim, remižanskim krajem. Onim voljenim krajem kojeg nekako teško zaboravljam, u kojem često stajem, i u kojeg se možda nikada neću vratiti. Kako to shvatiti i prihvatiti?... Život ide dalje, nekako se slažem s time kao i s tvrdnjom da je neke knjige bolje i mudrije ostaviti zatvorene i ne tragati za riječima koje nisu niti će biti izgovorene. Mnogo nas je s ljubavlju pisalo priču zajedničkog djetinjstva i mnogi od njih više nisu ovdje, već su poput mene okrenuli neki novi list, ušli u tramvaj na Remizi, udobno se smjestili u prvi slobodni stolac i otišli. Neke sam otpratio, a za neke sam saznao onda kad bi svratio. Neki su se javili i rekli da odlaze, popili smo piće, nakratko stali i popričali, dok su neki otišli bez riječi. Vjerojatno tužni, spuštenog pogleda, po prilici iznenada, uz dva teška uzdaha. Neki se, poput mene, još uvijek mogu vratiti, no neki su otišli zauvijek. I znam da se neće vratiti. Nikada. Razmišljam o njima: gdje su, što rade, pomisle li koji put na stari kraj i na nas koji jesmo i nismo ovdje, prolaze li ponekad ovim ulicama, ovim šetalištem, pored ovih zgrada. Nedostaje li im hlad topola, ‘prebacivanje’ preko velikog gola, gringo s dlana na stepenicama, hladni gelender mostića, škripa ljuljačka i šaptanje na drvenim klupicama originalnog parkića - obilježja jednog neponovljivog odrastanja? Koračam nasipom od Baštijanove do Okretišta, u ruci ne držim kišobran, dok dosadna kasnojesenjska kišica zaljeva novu betonsku stazicu. Volio sam tu dionicu, a tek sada sam shvatio da je po svemu osobita, iako ćemo samo mi primjetiti tu njenu osobitost koju zbog finog sloja nezaboravnih uspomena gledam drugim očima. Da može govoriti, ta dionica bi ispričala jednu lijepu priču, dotakla neke već zaboravljene stvari, oživjela san koji smo tada sanjali - iz dana u dan…