Skrnavka, zar ne?

Gledam u teške kapke, a na njima slike krenu pa stanu,
ništa mi nije jasno, prepoznajem špicu Eksploziva
i nju pristalu koju kao da nosim na svom žuljavom dlanu,
pritom joj tepam na uho da mi iz dana u dan sve draža biva.

'Ništa', rekoh joj nježno i neizbježno, 'vrijeme je da se bolje upoznamo,
da jedno o drugome što više toga doznamo.'
I krenem, onako po prioritetima, od vrha pa po redu:
'Volim treća poluvremena na Gajbicama, pivo, žene i plišanog medu.'

Ona se prene na spomen žene ili pak na sam spomen Gajbica,
veli mi 'da se boji, da je čula da Gajbničani imaju kvrgava koljena,
da puno piju, a malo pričaju i da su dugom obojana zajednica.
'Lijepa ženo, nemaj straha, mi smo strejt, a ti si naša voljena!'

'Joj, kak je to lijepo od vas', tad sjetno uzdahne ta njena slika:
'Divno je to što sam subjekt u vašim stihovima i što potičem snove.
Malo je na svijetu tako pristalih momaka i još k tome pjesnika
koji biranim riječima stvaraju rime ne bi li zaslužili moje cjelove.'

Što sam joj tada mogao reći, osim: 'hvala ti za pusu!
Znam da su i drugi pripremili birane riječi namjenjene vama,
znam da su ih pisali na poslu, tribini ili u autobusu,
ali nitko od njih se nije bolje izrazio od mene, zar ne Tatjana?