Trtnaprtnjača o radnom mjestu (skoro kao ep, samo nije tako lijep)

Sjedim za stolom svijetlosive boje. Velik je, skoro pa za dvoje, a na njemu sve je moje... Zatrpan je papirima, ali i onime što nosim po džepovima... Tu su moje figurice iz Kinder jaja, noj, fićo Luigi i Panacea, plavojka iz Asterixa, a odmah do drvene bojice i prigodna piksa... Tu su i četiri merkata koji gledaju u daljinu, a zapravo gledaju u broj 74 popaljen s nekoga artikla iz dućana i u neznamtočnočiju kovanicu od 1 Yuana. Tu je i telefon, špijunski, Cisco, koji rijetko zvoni, tu su i grožđanošećerni bomboni... Tu je i podloga za miša, a gdje je ona tu je i miš, a gdje je miš tu je onda i moja ruka, par postita, zatim vjerni MacJabooka, hrpa papira, moleskin i više niš’...

Trtnaprtnjača o bradatoj ženi iz cirkusa u Kopenhagenu

Dogodilo se i to. Oksimoron ili čudo? Zapravo, niti jedno niti drugo. Na Eurosongu, čiji logo ima srce umjesto o, pobijedila je crnokosa žena s bradom ili našminkani muškarac odjeven u haljinu sa ženskom frizurom. Ništa tu nije čudno za Euroviziju, jer to natjecanje je na televiziju uvijek donosilo neku posebnu viziju. U sjeni plesnog popa i nametljivog kiča svake godina iskočila bi neka posebna eurovizijska priča – jednom bi pobjedili Finci sa strašnim maskama koje su izgledale kao neukusna šala i s pjesmom na tragu teškog metala, a jednom Izraelka Dana International koja je zapravo Izraelac koji također tada nije krio što je sada, a što je prije bio. Ima ih još i sve ih se može staviti u isti koš. Što šarenije tim bolje, što otkačenije tim bolje, što šokantnije – najbolje! Da bi pobjedili svi su spremni su na sve. I oni, ali i države iz kojih dolaze. Un pua, du pua... Tvelf pojinc je sveudilj jedini krajnji cilj. Mi vama, vi nama pa onda teška drama... Što je onda čudno u tome da je Austrija na natjecanje poslala transvestita koji se zove se Conchita. Možda jedino prezime Wurst, što u prijevodu znači kobasica. Je li možda mislio na onu koju krije šljokičasta haljinica ili mu je osobni frizer predložio da u ime svakako stavi parizer?

Trtnaprtnjača o tome kako se tamo desno, na Istoku, nešto opasno klima zbog Krima

Iako smo već dobrano ugazili u novo tisućljeće, neke stvari se ne mijenjaju. Niti neće. Ljudi su još uvijek opasni, čak i opasniji nego prije. Unatoč tome što se planet grije i što svakim danom saznajemo da se nešto novo ne smije, demokratski svijet pokušava promijenti one druge, drugačije nacije, one koji nikada neće shvatiti što je zapravo bit demokracije. Neki pak pod parolom demokracije čine stvari koje nebi smjeli, a sve samo zato da bi dobili nešto što su zapravo oduvijek htjeli. Kao što npr. Rusija ovih dana Ukrajinu cima zbog Krima. Na kraju će ga uzeti pod svoje, zastave će tamo promijeniti boje uz tvrdnju da se Rusi koji tamo žive boje za svoje. Stigla je vojska, s one strane ruske, stigle su puške i neke dobropoznate njuške s razlozima i objašnjenjima zašto je tako kako oni kažu i zašto oni drugi lažu. Što se krije iza te predratne igre Ukrajine i Rusije, teško je dokučiti. I jedni i drugi nešto žele poručiti - i očito je da se ne mogu dogovoriti. Priča je počela s Krimom, a možda se nastavi s plinom... Dolazimo do paradoksa da u vrijeme kada se pomalo brišu granice na drugom mjestu na snazi je glupost koja ne poznaje granice.

Fuzbekistanska misao kako bi je ja opisao

"...Gle, napravili smo mi dosta toga. Samo je Žitarac vrijedan divljenja. Naše malo remek-djelo. U pravilu određena količina ljudi, njih nikad manje od 30, već deset godina dabrolovi u kontinuitetu... Pazi 30 ljudi u kontinuitetu - nije to mala stvar... E sad, istina je da u tome svemu nema novaca, ali sjećaš se da smo jednom prilikom razgovarali na tu temu i mislili staviti kotizaciju od 5 kuna za svaku prijavu pa bi taj novac pošteno 'pretočili' za majice, klopu, cugu i druge žlajverske tričarije, ali smo zaključili da bi upravo taj novac mogao narušiti idilu koja svo to vrijeme vlada u Žitarcu pa smo ubrzo odustali. Jednostavno nismo bili spremni žrtvovati ono što imamo, a što je esencijalno, za nešto tako prozaično kao što je novac... Možda da smo takvo što sproveli u djelo par godina ranije, vjerojatno bi sada okretali neke novce, ne osobite, ali je pitanje da li bi i dalje u Žitarcu bilo 30 ljudi u kontinuitetu... Ovako smo svojom kreativnošću ljudima dali nešto drugo - malu dnevnu zanimaciju koja nas je dovela do toga da smo organizirali nekoliko žlajvova, a na tim žlajvovima su se upoznali ljudi koji se vjerojatno nikada nebi upoznali niti sreli niti bi ih mi upoznali i sreli... A to je nešto što se novcem ne može ostvariti. Slična se stvar dogodila sa svime što smo do sada radili. Posebno se to odnosi na Fuzbekistan. Naime, dolazim s vremenom na Remizu i mogu ti reći da mi se čini da Remiza, barem onaj komad kojeg smo mi 'držali', kao da umire bez nas. Na Kortu rijetko koga viđam, iako Kort nikad bolje nije izgledao (novi golovi, mreža na svim stranama, iscrtane linije, hladovina na sve strane), zatvorili su Hram cvijeća i kratke loze, nema više Strele i njegovog Vinotočja, Mostić propada, a sve to su bila mjesta koja su spajala ljude, one obične ljude kojima je stalo do Remize... Zapravo, kao da nema više kvalitetne misli i ideje, onog nečeg što smo mi imali kad smo podizali Fuzbekistan. Sada kada gledam na Fuzbekistan, čini mi se da su naša prisutnost i onaj obavezan fuz od 10-12 na Kortu na neki način privlačili ljude, zaokupljali smo njihovu pažnju (sjeti se onog ćelavog tipa u trenirki koji je skoro svaki dan pratio naše mečeve, sjeti se Mona Remize koja je gotovo svaki dan šetala pesa kad smo mi igrali - u jednom trenutku smo na Kortu okupili nekoliko generacija), jer su vidjeli da se nešto događa. Ljudi se uglavnom vole zadržavati tamo gdje se nešto događa, a vrlo rijetko su tamo gdje se ništa ne događa. Kao recimo sada... Možda smo se sami sebi činili dosadnima, ali ljudima smo čini se bili dragi i zanimljivi. Nismo bili divljaci, bili smo pristojni, ali uz određenu dozu ludosti. Sada svaki put protrnem kad prođem kvartom. Neki žmarci me prođu, jer osjećam da mi je tu ostalo srce, ali kao da sve slavije otkucava. Nije to više to, moj prijatelju, kao da nešto nedostaje. Možda ne mi koliko nedostaje fuzbekistanska misao... Iako, Fuzbekistan je još uvijek u svima nama, živi u virtualnom svijetu, a to je zapravo Remiza kakvu pamtim i kakvu bih opet volio vidjeti... Zato ti kažem, neke se stvari ne mogu mjeriti novcem, jer da se mogu mi bi bili bogati gadovi s jedrilicama i prebivalištem na Djevičanskim otocima. No, i ovako, bez tih tričarija, bogatiji smo od mnogih... Kako izgleda, već sada smo, skoro u četrdesetima, ostavili jasan trag. Svoja dijela. Ljudi kojima smo bili zanimljivim sigurno nas nisu zaboravili i svi oni moće će uspoređivati onda sa sada i shvatiti što smo željeli i što smo tada nastojali izgraditi. Stoga mi je drago da smo bili i ostali kreativni i da na neki način i dalje utječemo na ljude i svojim ih djelima uveseljavamo. Otišli smo s Remize, napustili Fuzbekistan, ali smo fuzbekistansku misao nastavili sijati diljem grada. I što je najbolje - prima se. Evo, Gajbice su izgrađene na fuzbekistanskim temeljima (uz tvoju i moju pomoć), a i na jednom drugom dijelu grada se održava tradicija remižanskog fuza... Fuzbekistanska misao živi. I to je dobro."

Trtnaprtnjača o događajima na početku 2013.

Nije me bilo dugo na blogu. Istina, malo u zadnje vrijeme bacam na skuhanu nogu. Nemam želje, pisanje mi ne predstavlja ono istinsko veselje. Nekad bi sjeo i opleo, a danas sjednem, pa gledam u prazan dokument... i gledam i onda se predam. Položim oružje i podignem ruke u zrak. Onak... Sad su tu Maša i Mak i njihov je svaki moj slobodni trenutak... Inače, Zagreb je cijeli tjedan bio bijeli, onako bijeli kako djecu najviše veseli. Snijeg je padao jedan dan i dvije noći, onako ozbiljno i obilno. Bilo ga je na lopate da se ralice pate. I zatrpao sve ulice, parkinge javne i privatne, nogostupe, tramvajske tračnice, parkove i klupe. Naravno, uskoro su građani napali zimsku službu i ostalu družbu da ne rade svoj posao kako treba, da ih uvijek iznenade te nesretne pahulje s neba, a dio javnosti je ošinuo po niskopodnim tramvajima kojima su tijekom oluje otpadali dijelovi po gradu, a čija je cijena milijunska – po komadu. I onda kad sve stane, jednom se smrači, a drugom svane. Taksisti su izgleda zakopali ratne sjekire, zaboravili na svađe i prepirke i kao da su shvatili da posla ima za sve. Toliko ga ima da su, kad ih zovete, zauzete sve linije. Prije samo nekoliko godina, taksi je bio luksuz koji nitko ne želi, a danas je to usluga kojoj se svatko veseli. U pozadini svega vodio se općenarodni boj za zdravstveni odgoj. Što će djeca učiti u školi – da li o homoseksualcima, masturbaciji i prevenciji ili o tome kako je spas duše i tijela u apstinenciji. S jedne strane Crkva i konzervativni tradicionalisti, a s druge komunisti iz Vlade i raznorazni aktivisti. Očito je da ova zemlja ne može bez podjela i listi – nekad su to bili partizani i ustaše, pa Hrvati i Srbi, pa demokrati i komunisti, a danas su to 'oni koji su protiv zdravstvenog odgoja i idu na misu' i oni koji to nisu.

Umjesto sprejem na fasadu pišem skrnavku Senju gradu

O Senju, grade gordi, što pod Nehajom si

još malo i doći će ti će ti gajbnički uskoci...

Napaljena je to horda priprostih momaka

dugih jezika i zaobljenih stomaka.

Nemaju cilj, jednostavno idu tamo gdje ih zovu

kako bi pojeli fino, popili puno i proćerdali lovu.

Ne boj se Senju, nisu opasni i ne grizu,

bez straha ih se može dragati i prilaziti im blizu.

Oni su ono što svaka majka ne želi za zeta -

štovatelji masnoća, alkohola i cigareta

Nemaju cilj, jednostavno idu tamo gdje ih zovu

kako bi pojeli fino, popili puno i proćerdali lovu.

Skrnavka o vapaju 'Šerloče, gdje li je!'

Nisam znao što ću, kako dalje,

sjedio sam u fotelji, mrk i fokusiran na detalje.

Pretražio sam ormare, ladice i police,

mjesta na kojima je bila i okolne ulice.

Nema dvojbe, izgubio sam je.

Nema dvojbe, nestala je.

Nema je.

Šerloče, pronađi je, jer ako ti nećeš - tko će!

Omamljen ljutim viskijem i šakom antidepresiva

okrenuo sam broj slavnog detektiva.

Rekao sam mu jedvačujno „Šerloče, pomozi mi, ona mi je sve,

shvatio sam, konačno, da ne mogu živjeti bez nje.“

Šerloče, pronađi je, jer ako ti nećeš - tko će!

Još je jučer bila tu, na uobičajenom mjestu...

Skrivala se u svakoj mojoj riječi i osmijehu.

Sad je nema, sve je postalo prazno i besmisleno.

Šerloče, pronađi je, ti si jedini koji to može.

Nema dvojbe, naći će je.

Nema dvojbe, hoće.

Vratit će je.

Šerlok me spasio, pronašao je ono što sam izgubio...

Da nije visok i s lulom, odmah bi ga poljubio.

Trtnaprtnjača o Maku, neoremižanskom junaku

Neki dan sam dobio sina! Nakon toga je bilo ovako nekako 'red pive, red nečeg drugog pa red nečeg trećeg pa red vina'. Dobar je to osjećaj, onak hujahaj, mozak baj baj... I prvo što ti padne na pamet, dok se još ništa nije sleglo, to je ona spontana misao u trenu – rodio se moj nasljednik na fuzerskom terenu!... Mislim, da se razumijemo, nisam Maradona ili Prosinečki, nisam im niti blizu – u stvari, ja sam samo prosječni fuzbekistanski fuzer 'na male' koji u duši nosi Remizu. Gledam tako svog sina baš onako kao kad se promatra daljina i mislim si skoro pa na glas 'hoće li jednog dana imati dobar pregled igre kao Prosinečki te dug i precizan pas, hoćemo li on i ja biti redoviti posjetitelji Zagrebova stadiona, tko zna tko će mu biti draži - Real ili Barcelona?...' Bilo bi to divno jednog dana dovesti ga podno Trinsa na velebni remižanski Kort među (tad i doslovno) staro društvo i reć': 'ovo je moj sin, Mak, no znate ga već, pili smo u njegovo ime onog ljeta dvije i dvanaeste... i tak.'

p.s. prije tri godine dobio sam kćer i moram biti fer pa reći da 'tad nije bilo kraja mojoj sreći', jer bio je to dan kad mi se ispunio san...

Trtnaprtnjača o jednom brdu na jugu grada koje nikada nije bilo vulkan, ali bi moglo eruptirati svaki dan

Prije nekoliko dana nekolicina zagrebačkih građana, Jakuševčana, oni stariji i mlađi, oni obrijani i oni sjedih brada sjeli su u svoje traktore krenuli put odlagališta otpada. To je ono brdo koje se vidi sa zagrebačke zaobilaznice, sa vidikovca tisućuotridesetipetmetara visoke Medvednice i koje nikad nije bilo dio panorame sa razglednice – to je ono brdo za koje isprva ne bi rekli da je to što zapravo je. Jedno obično, najobičnije smetlište! A oni ljudi s traktorima žive tamo pored smetlišta. Neki od njih na udaljenosti petsto metara. Neki od njih su živjeli tamo i prije njega, prije tog famoznog smrdljivog brijega, dok su neki došli poslije i, unatoč smradu, nastanili se u glavnome gradu. I tamo izgradili nešto svoje, ilegalno ili ne, svejedno je, jer postoje oni na vlasti koji zaobilaze zakone. Stavili su na to svoje jeftine crijepove i zastavu, pa ispekli janjca, dva ako treba, potočili vino i sve to što već ide da drugi vide da im je ovdje sasvim fino. Neki tamo su već imali kokice, drugi su doveli svinje i još neke domaće životinje. Oni od prije su tamo još iz doba komunizma, dok ovi novi su tu iz doba nacionalizma i kvazi urbanizma. Priča se da je za sve kriv rat - čak i za onu okućnicu, garažu, drugu deku i treći kat. Poslije je grad, pazi sad, i to onaj famozni odjel za ispitivanje ruda..., obećavao čuda. Između ostalog i to da će smetlište jednog dana biti samo brijeg kojeg će barem jednom godišnje zatrpati snijega, ali nikad više smeće. Neće više biti smetlarskih kamiona i plastičnih vrećica s logom raznih Konzuma, Billa i Diona. Samo brijeg kao uspomena na neka zaboravljena vremena... No, stvari su od tada, barem što se tiče obećanja od strane grada, prilično promijenila... Zapravo nisu, obećanja su još uvijek obećanja, a šansa da se nešto promijeni postaje sve manja i manja. Jedni se kunu da će se sve srediti, dok ovi drugi dižu bunu. I sve bi to bilo sjajno i bajno kada bi buna bila usmjerena na to da se smetlište zatvori trajno, ali ne... Ljudi koji se bune rade to da bi dobili kune koje im grad godinama isplaćuje kao rentu na entu zato što ih je pogodila ta nesreća da žive pokraj smeća. E sad ili sam ja gad ili mi se čini da ovdje nisu bitni smrad i smeće, već ono treće – kune. Pravi razlog bune.

Trtnaprtnjača o Modriću veznom...

Prošao je još jedan dan, za neke od nas običan, a za neke poput Modrića, centralnog veznog, za neke odličnog, a za neke bezveznog - beskrajan. Priča koja traje već danima i koja, čini se nema kraja, jer eto u Tottenhamu 'vlada' neki moćni Židov, kažu baja, koji je tvrd poput monolitne stijene i ne prodaje ispod cijene. Ponavlja se prošla sezona kada je već s jednom rukom bio u dresu 'Plavih bluza' iz sjevernog Londona. Samo što ovaj put u pitanju nije londonska plava nego madridski kraljevi, dakle ugled, moć, pobjede i slava. U cijelom tom medijskom mesu nije jasno da li to Real ne želi 'odriješiti kesu', da li Tottenham traži previše ili jednostavno nastoje provjeriti kako kraljevska uprava diše. Ispipati bilo da ne bi bilo... Sve se to, čini se, lomi na Modriću, kojeg sav taj stres oko toga hoće li ili neće u kraljevski dres potiče na sve veći bijes. Puno se živcira, a sve manje trenira. Zapravo, ne trenira, a to pak živcira vlasnike koji onda šalju glasnike i poruke tipa 'hej mali, nije mjesto šali, obuci kopačke i pravac teren, još si ti prezelen za ovu igru velikih uloga i velikih uloga'. A njegova plava glava je već tamo. U trening kamp Reala dolazi u svojem skupom vozilu, dodaje lopte Ronaldu, Benzemi i Ozilu, sluša Mourihna i upija njegove riječi... No, na putu ka sreći, ispriječio mu se taj mrski Tottenham koji ga kao još uvijek svog igrača poprilično masno plaća. Cifra je to da ti pamet stane i s kojom teško možeš na prosjačke grane. Da tu svega ima i da tu nešto ne štima novi je produženi ugovor i sve što ide s time koji je Modrić potpisao još prošle godine. I nakon svega, pitam se, da li je riječ o zabuni ili se Modrić zaista buni, a nema pravo – i zdravo!

Moje Timberlenke su prošle...

Bilo je ljeto. Vrijeme godišnjih odmora i velikih, nesnošljivih vrućina. Kratili smo vrijeme u hladu masline na koju je susjed Š. osobito pazio. Susjed Š. znao je ponavljati ‘tako je to s maslinama, ne sadiš je za sebe, već da u njenim plodovima uživaju oni koji će doći nakon tebe’. Usput smo ispijali bevandu od domaćeg vina i hladne vode iz vodovoda i razgovarali kako se i inače razgovara tijekom vrućih ljetnih popodneva. Susjed Š., osim što je dobar maslinar, ujedno je bio i još uvijek jest strastveni planinar. U njegovom slučaju ona fraza ‘penjem se od kad znam za sebe’ prilično je upotrebljiva, jer je tijekom života prošao sva značajnija brda u okolici i osvojio gotovo sve vrhove, unatoč tome što osvajanje vrhova nije ono zbog čega je on volio uspone i planine.

Nakon što smo popili nekoliko čaša bevande, susjed Š. se zagledao u velebitske vrhove, koji su se s naše terase savršeno dobro vidjeli. Velebit mu je bio posebna ljubav i tu je ljubav nekako pokušavao prenijeti na nas sugovornike. Za mene je planinarenje oduvijek bila samo zgodna fizička aktivnost, ništa drugo. Srećom, nemam ništa protiv toga da s vremena na vrijeme s dobrim društvom odem na neku planinu i uspnem se do mjesta gdje smo zamislili doći. Srećom, još uvijek mogu izdržati napore bez nekih ozbiljnijih posljedica. Srećom, to još uvijek znači i to da sam mlad. I priznajem još nešto, pogled u daljinu s tih vrhova je fantastičan, vrijedan svakog truda i kapljice znoja.

Kako to već ide s bevandama i ležernim ljetnim razgovorima, susjed Š. me uspio nagovoriti da s njim i s još jednim prijateljem krenem u neočekivanu ljetnu avanturu – uspon na Sv. Brdo, drugi po visini vrh Velebita. I to usred ljeta, što je taj uspon činilo zanimljivim i izazovnim. Do sada sam se samo jednom penjao na Velebit, ali uspon do Stapa, koliko god bio zahtjevan, nije bio baš toliko zahtjevan kao ovaj na koji smo se spremali. Ovo je bilo nešto drugo. Ovaj vrh smo cijelo vrijeme imali na oku. Gdje god stajali, on je bio tu. Nekako nedostižan.

Prijatelj I. krenuo je iz Zagreba odmah nakon posla. Trebao je doći do Otoka kako bi ‘u troje’ utanačili sve detalje vezane za uspon i usput mi donijeti opremu za planinarenje, budući da sam na Otoku imao samo ono nužno za preživljavanje godišnjeg – majice krakih rukava, kratke hlače i natikače. O Timbama nisam niti razmišljao, ostale su u ormaru, visoko gore na zadnjoj polici. Imali smo prešutni dogovor da ih preko ljeta neću uznemiravati.

Krenuli smo rano ujutro. Odmah nakon jutarnje kave na kojoj sam baš ja inzistirao. Zavezao sam Timbe za ranac. Nježno. Imali smo taj neki mali ritual prije svake ovakve avanture. Da izdržimo. Oboje. S vremenom se čovjek veže za stvari, posebno za one dugotrajnije i korisnije u koje ima golemo povjerenje. Susjed Š. je vozio 'tri dijamanta' i pričao nam o Velebitu, o njegovim iskustvima i o tome ‘da se s Velebitom nije za šaliti, jer Velebit ne oprašta krivi korak’. Prijatelj I. je iskusan planinar, on je to dobro znao. I ja sam znao. Ne toliko dobro, ali srećom, još uvijek vjerujem u svoj korak. Djelomično i zbog Timbi, jer u njima uvijek znam što mogu, a što ne.

Negdje prije podneva smo stigli u Starigrad Paklenicu. Prije toga smo stali u trgovinu mješovitom robom kako bi se opskrbili, odnosno popunili praznine u rancima. Mislim, nema smisla ići gore s napola punim rancem... Iz prozračnog ljetnog outfita uskočio smo u onaj planinarski. Kratke hlače zamijenile su duge, a japanke i bosu nogu čarape i Timbe. Desetak minuta kasnije bili smo spremni. Svo troje smo pogledali u Anića Kuk i na ono što se nalazi iza njega te krenuli. Ako je netko od nas mislio odustati, sad je bilo pravo vrijeme za to. Zagledani u vrhove cipela polagano smo krenuli prema Sv. Brdu. Zapravo prema skloništu Vlaški grad koje se nalazilo podno Sv. Brda da bi u zoru drugog dana krenuli prema krajnjem cilju...

Teren po kojem smo se kretali mijenjao se kako smo napredovali prema vrhu. U početku su to bile klizave stijene koje su turisti tijekom godina toliko izgladili da su na nekim mjestima bile klizave poput ledene površine. Potom je uslijedila staza na kojoj je prevladavalo sitno i oštro kamenje, a nakon što smo prošli PD ‘Paklenica’ dočekala nas je uobičajena, uska planinarska staza koja je svako malo nudila poneku nepredvidljivu zamku poput korijenja drveća, tepiha od lišća, panjeva, rupa, kamenja ili ledenog planinskog potoka. U tim trenucima mi je bilo posebno drago što su Timbe na mojim nogama, a ne u ormaru za najvišoj polici.

Negdje predvečer stigli smo do skloništa Ivine vodice. Iza sebe smo ostavili veći dio puta, a ispred nas je bio još jedan sat hoda. Barem je tako pisalo na oznaki koju smo prošli prije sat vremena. Uspon do Ivinih vodica bio je po svemu najteži dio uspona, jer smo već umorni, morali savladati zahtjevnu strminu koja je posebno bila opasna zbog sitnog kamenja koje je proklizavalo pod nogama. U tim trenucima sam se sjetio onog ‘krivog koraka’ i u potpunosti se prepustio Timbama. ‘Ako ovo izvučete, kad dođemo do Ivinih vodica skidam vas i luftam na prvom slobodnom panju’. I bilo je tako. Dok smo se mi osvježavali preostalom i užeglom vodom iz boca, jer je improvizirani bunar na Ivinim vodicama bio zatrovan sapunom, moje Timbe su se sunčale. Zasluženo.

Dva sata kasnije, dakle sat više nego što je pisalo na oznaci kod Ivinih vodica, stigli smo do skloništa Vlaški grad. Pojeli smo ono što smo ponijeli u rancima, a susjed Š. je u to sve dodao vrganj kojeg je ubrao usput dok smo se kretali obećavajućom kraticom obraslom visokom travom. Nakon simbolične okrijepe crnim vinom, skinuli smo cipele i utrpali se u tople vreće. Timbe sam ostavio na terasi izvan skloništa ‘da malo dođu do daha’. Neka se proluftaju, pomislio sam, jer ih sutra u ranu zoru očekuje najteži dio uspona – zahtjevni kameni put i završni uspon na sam vrh koji je vodio preko planinske livade i visoke trave. Ako to izdržimo, izdržali smo, iako je to bio samo prvi dio zajedničke avanture, jer nas je čekalo i cjelodnevno spuštanje koje će za Timbe i moja koljena biti pravo iskušenje.

Ovo svjedočanstvo je samo potvrda da smo Timbe i ja zajedničkim snagama izdržali i taj spust. Još jedan u nizu, rekao bih, ali do sada najzahtjevniji. Timbe, hvala vam za još jednu čaroliju, još jednu u nizu!

p.s. Timbe su u međuvremenu poklekle, kako to već ide sa stvarima koje vam prirastu srcu, na jednom izletničkom usponu na Risnjak koje nikako ne može stati u istu rečenicu s ljetnim velebitskim avanturama. Tješim se da je to bilo neminovno, da im je presudio zub vremena, onaj isti koji svima i svemu kad tad presudi... No još i danas se pitam da li bi se to dogodilo da smo prije tog fatalnog uspona na Risnjak odradili onaj naš mali ritual. Da izdržimo...

Trtnaprtnjača o po ničemu posebnim birtijama

Baš sam jučer prošao pored jedne male i po ničemu posebne birtije koja se nalazi na uglu dvije nebitne ulice u kvartu kroz koji se samo prolazi i u koji se dolazi na piće samo slučajno. Ponekad je u pitanju namjera, kao u slučaju dvoje gostiju skrivenih iza jefitnih žardinjera koji gotovo šapuću u ovom urbanom, ali zaboravljenom bespuću. Što takva mjesta nude i čime impresioniraju obične ljude? Šanse da ti se netko sjedne za stol i prekine tvoje male rituale gotovo da ne postoje. Traže li ljudi na ovakvim mjestima toliko potreban mir koji u zadnje vrijeme toliko nedostaje? Bježe li u izolaciju kako bi imali dovoljno vremena za kontemplaciju? Vjerojatno da, jer svima zapravo nedostaju samoća i tišina, društvo vlastitih misli i ona sve potrebnija ‘instant’ praznina, tijekom koje misli nisu pod pritiskom problema jer u tim trenucima njih zapravo nema. Nema ih zato što se rasplinu na terasi prilikom zveckanja tanjurića, staklenih čaša, krigla i šuštanja mjehurića. Te po ničemu posebne male birtije zapravo ne nude ništa posebno, samo ono osobno – komad prilično jeftinijeg hlada nego što je onaj u centru grada.

Par cica iz Českih Budějovica

Crikva - pola pet, svi spavaju, samo rijetki se bude
rijetki nam se prolaznici - pijana đubrad i voajeri - olfo čude
Dlan moje istetovirane desnice na sisama je neznanke,
dok su mi pod glavom kao jastuk složene japanke.

Ona je neznanka, njena cica je čista petica,
priča jezikom Pavela Ploca i kaže da je iz Českih Budějovica.

Umoran sam od vođenja ljubavi, ali kao i uvijek želim još,
želim joj pucati na gol, ubaciti prvi servis, zabiti koš.
Bicepsi, tricepsi i ljubavni mišić procvjetali su kad je neznanka otvorila oči,
sad slijedi sedma runda finalne borbe u toj vrućoj ljetnoj noći.

Ona je neznanka, njena cica je čista petica,
priča jezikom Pavela Ploca i kaže da je iz Českih Budějovica.

Trtnaprtnjača o zemlji gdje sunce izlazi, a tuga zalazi

Prije nekoliko dana Zemlju izlazećeg sunca pogodio je snažan potres. Majka Zemlja na različite načine pokazuje svoj bijes, šalje upozorenja, da može rekla bi nam da je bilo dosta, da nije lijepo od jednog gosta da se tako ponaša, da joj ruje po utrobi, razara i drobi. Ali mi je ne čujemo, njenu kriku i viku, zauzeti smo, nema nas, ne čujemo njen glas i ne razmišljamo o tome da bi nas moglo zateći krš-lom-bum-tras! Čupamo iz nje naftu, krademo joj zlato, zalud trošimo resurse i radimo od nje blato. Nitko nije izuzetak, jer ljudi žele više, žele napredak u svakom smjeru žrtvujući pritom prirodu i atmosferu. Žele svijet iz snova, kuću bez krova, da bez obzira na cijenu uživaju u njemu. Cilj su napuštene savane, platforme na otvorenom moru, divovske brane, tankeri koji voze naftu i nuklearne elektrane. Ona nam svaki dan daruje sve što može, dok je mi zauzvrat gulimo do gole kože… Bože, o Bože, s nama treba strože, treba nas naučiti cijeniti ono što imamo, jer malo dajemo, a puno primamo… I onda se mnogo ljudi začudi kada majka Zemlja poludi, kada u samo nekoliko dana uništi pola Japana. Donese more suza i golemu tugu na istoku, zapadu, sjeveru i jugu. Na žalost, kad joj ne damo mira majka Zemlja ne bira gdje će udariti i poslati razorni tsunami. Za nju tada ne postoje Kine, Iraci, Australije, Rusije ili Japani. Ona se zapravo samo brani. Do sada je pružala ruku, ali nitko nije shvatio poruku, sada je svjesnija da je ne želimo čuti pa je sve bijesnija. Japan, taj mali veliki div, možda i najmanje kriv, jer su ljudi tamo drugačiji. Brižniji i bolji. Odani i svoji. Ali baš poput ljudi i majka Zemlja ima sto čudi i kada nanosi boli tada to obično čini onima koje najviše voli. Sada nastupa vrijeme kada će ljudi morati pokazati da su ljudi, a ne ludi. Da imaju srce koje može vidati tisuće rana svih onih nesretnih stanovnika porušenog Japana.

Puna šaka kokica

Ostavljam iza sebe brige i probleme,
pitanja bez odgovora, konfuzije i dileme.
Bježim od njih, ne želim ih blizu,
jer cijele me noći čupaju i grizu.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

Oni su tamne sjene preko moga lica,
rane koje peku, totalna besmislica.
Šapuću mi riječi koje dobro znam,
znaju da me muče i da sam nesretan.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

Čujem ih jasno, još uvijek vrište,
bauljaju oko mene svi ti problemi koji tište.
Gledam u daljinu, mračna je i pusta,
grabim ih, grabim i trpam u usta.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

Trtnaprtnjača o sranju u državi i prosvjedima protiv tog istog sranja

Nešto se čudno događa, konačno su ljudi zaključili da ih pogađa to što se godinama događa, a što se može staviti pod nazivnik – slika jednog beznađa. Situacija nije sjajna niti bajna, a previše je trajna u državi koja je lijepa i koja je naša. Sve je više sakupljača flaša, gladnih umirovljenika i nezaposlenih ljudi, stoga ne čudi da se narod budi, da nezadovoljstvo klija ponajviše zbog svih tih korumpiranih zmija s vlasti koje kao da pripadaju nekoj višoj kasti i koje kao da se ne tiče što se ‘dolje’ zbiva, što je perspektiva siva, baš poput ekonomije o kojoj skrbe… Kad zaškripi, retorika je uvijek ista – krivnju svaliti na komuniste, masone, jugonostalgičare i Srbe… Bilo je pitanje kad će narod napokon progledati i shvatiti, da ovako dalje neće ići i da ovi s vlasti neće sići milom, već isključivo silom… Dosta je bilo tlake!... Ulice su pune ljudske bujice koja se buni, transparenti i parole, priprost puk i oni koji su završili neke škole zajedno traže samo jedno – promjene i smjene. Složni su da ne može biti gore i da je vrijeme za izbore. Bilo desni, bilo lijevi, bilo da ima Mercedes ili da jaše na devi, samo da ima jasan plan kako izvući zemlju iz ovog dreka… E, takve se čeka!... No, mislim da takvih nema na vidiku, jer jedan će pasti s vlasti, a drugi drugačiji, a navlas isti, će doći na izvor moći i opet će određeno vrijeme proći, reći će da rade najbolje što znaju, dignuti medijsku graju da su ovi prije zaribali gadno i da je zato 80% gladno, 90% neradno i da je teško, da su rane još sviježe i da će biti još teže, sve nešto u tom stilu, dok će oni koji to još nisu, negdje na sljemenskim obroncima dizati vilu, grabiti i zlorabiti, pretakati na tajne račune i govoriti ‘pustite ih nek se bune’…

Trtnaprtnjača o pjesmama koje uđu, a nitko ih nije tražio da uđu

Čuo sam na radiju Cher. Nije da je volim i da bih volio da mi kćer jednog dana izgleda kao ona, zategnuta, utegnuta i puna silikona. Ne slušam je, iako znam neke njene pjesme, htio ne htio, onako uz put moraš ih čut. Na primjer, Shoop shoop song je bio hit kojeg su znali svi. Pa čak i potajno pjevušili. Izgleda mi kao da je netko gura, možda je razlog ta njena figura, njen stas, solidan glas... I tako, svira ta njena stvar ‘Strong enough’, melodija lagano ulazi u uši i ne izlazi iz njih tako lako. Pjevušim, zapravo mrmljam da zvuči kao da znam. Naravno, vozim, ali nisam sam. Ko za vraga, pjevuši se i odostraga. Ni ona nije fan. Pjevušimo istu pjesmu cijeli dan. Onako iz gušta. Ne možeš je izbaciti iz glave, jednostavno se primila i ne pušta. Borim se rukama i nogama. Radije bi pjevušio nešto od Casha, Van Morrison ili Dylana. Da bar, ali nije u tome stvar. Jednostavno, postoje pjesme kojima baš ne možeš pobjeći, koje čuješ i kad ne slušaš. Nema pravila, može to biti punk, reagge, hiphop, triphop, dance, tehno, narodnjak, heavy metal, tamburice ili trance. Ako ih pokušaš iščupati ponovno će propupati, jer te pjesme ne vole muk, uvijek se vrate na vrh jezika da bi postale zvuk. Dakle, That I'm strong enough to live without you / Strong enough and I quit crying / Long enough, now I'm strong enough / To know you gotta go… Ne brinite, ako brinete, primit će se ona, ako ne sad, onda će kad tad…

Skrnavka, zar ne?

Gledam u teške kapke, a na njima slike krenu pa stanu,
ništa mi nije jasno, prepoznajem špicu Eksploziva
i nju pristalu koju kao da nosim na svom žuljavom dlanu,
pritom joj tepam na uho da mi iz dana u dan sve draža biva.

'Ništa', rekoh joj nježno i neizbježno, 'vrijeme je da se bolje upoznamo,
da jedno o drugome što više toga doznamo.'
I krenem, onako po prioritetima, od vrha pa po redu:
'Volim treća poluvremena na Gajbicama, pivo, žene i plišanog medu.'

Ona se prene na spomen žene ili pak na sam spomen Gajbica,
veli mi 'da se boji, da je čula da Gajbničani imaju kvrgava koljena,
da puno piju, a malo pričaju i da su dugom obojana zajednica.
'Lijepa ženo, nemaj straha, mi smo strejt, a ti si naša voljena!'

'Joj, kak je to lijepo od vas', tad sjetno uzdahne ta njena slika:
'Divno je to što sam subjekt u vašim stihovima i što potičem snove.
Malo je na svijetu tako pristalih momaka i još k tome pjesnika
koji biranim riječima stvaraju rime ne bi li zaslužili moje cjelove.'

Što sam joj tada mogao reći, osim: 'hvala ti za pusu!
Znam da su i drugi pripremili birane riječi namjenjene vama,
znam da su ih pisali na poslu, tribini ili u autobusu,
ali nitko od njih se nije bolje izrazio od mene, zar ne Tatjana?

Trtnaprtnjača o starom, remižanskom kraju

Prošao sam jučer starim, remižanskim krajem. Onim voljenim krajem kojeg nekako teško zaboravljam, u kojem često stajem, i u kojeg se možda nikada neću vratiti. Kako to shvatiti i prihvatiti?... Život ide dalje, nekako se slažem s time kao i s tvrdnjom da je neke knjige bolje i mudrije ostaviti zatvorene i ne tragati za riječima koje nisu niti će biti izgovorene. Mnogo nas je s ljubavlju pisalo priču zajedničkog djetinjstva i mnogi od njih više nisu ovdje, već su poput mene okrenuli neki novi list, ušli u tramvaj na Remizi, udobno se smjestili u prvi slobodni stolac i otišli. Neke sam otpratio, a za neke sam saznao onda kad bi svratio. Neki su se javili i rekli da odlaze, popili smo piće, nakratko stali i popričali, dok su neki otišli bez riječi. Vjerojatno tužni, spuštenog pogleda, po prilici iznenada, uz dva teška uzdaha. Neki se, poput mene, još uvijek mogu vratiti, no neki su otišli zauvijek. I znam da se neće vratiti. Nikada. Razmišljam o njima: gdje su, što rade, pomisle li koji put na stari kraj i na nas koji jesmo i nismo ovdje, prolaze li ponekad ovim ulicama, ovim šetalištem, pored ovih zgrada. Nedostaje li im hlad topola, ‘prebacivanje’ preko velikog gola, gringo s dlana na stepenicama, hladni gelender mostića, škripa ljuljačka i šaptanje na drvenim klupicama originalnog parkića - obilježja jednog neponovljivog odrastanja? Koračam nasipom od Baštijanove do Okretišta, u ruci ne držim kišobran, dok dosadna kasnojesenjska kišica zaljeva novu betonsku stazicu. Volio sam tu dionicu, a tek sada sam shvatio da je po svemu osobita, iako ćemo samo mi primjetiti tu njenu osobitost koju zbog finog sloja nezaboravnih uspomena gledam drugim očima. Da može govoriti, ta dionica bi ispričala jednu lijepu priču, dotakla neke već zaboravljene stvari, oživjela san koji smo tada sanjali - iz dana u dan…

Primjer mjesečnog fuzoskopa baziranog na fuzoskopskom oktogonu

Fusisivač (21.3. – 21.6.)
Ljubav: Ušli ste u ledenu sjenu planeta Fusrana koji je na taj način u potpunosti zaklonio utjecaj seksualno orijentiranog planeta Fuzgoja. Planet Fustinjak se sramežljivo ukazuje kao žuta fleka na padobrankama i za očekivati je da će uskoro suzbiti utjecaj planeta Fusrana što slobodnim Fusisivačima može značiti samo jedno – daljina skriva razloge vaših mokrih snova. Potražite stoga daljinu. Fusisivače u vezi očekuje stabilan period s lošim predznakom za što je kriv već spomenuti planet Fusran u kombinaciji sa utjecajem 2. fustracije na 5. fustraciju u kojoj se vaš znak trenutno nalazi. Voljena osoba neće u potpunosti shvatiti vaše potrebe pa po potrebi učinite nešto lijepo – uzmite sauger u ruke, sredstvo za čišćenje sanitarija ili nešto tome slično.
Posao: Pokušajte se skoncentrirati na ono bitno. Igranje na zicere uz male uloge vam je isplativo jedino ako nemate za kavu. Proučite lige iz egzotičnih zemalja i igrajte na favorite. Planet Fuzlak je daleko stoga ne očekujte previše.
Zdravlje: U zadnje vrijeme ne vidite prste na nogama. Pripazite stoga na unos elemenata u tragovima. Češljajte se češće.
Savjet dana: Ruke ponekad mogu poslužiti i za nešto više od onog za što ih vi koristite.

Fuzgavac (22.6. – 22.9.)
Ljubav: S obzirom da ste u 7. fustraciji sa sekundarnim utjecajem 3. fustracije za očekivati je da ćete imati pune ruke posla. Slobodni Fuzgavci će zbog snažnog utjecaja planeta Fuzgoja biti izrazito omiljeni među suprotnim spolom i predlažemo da to iskoristite za svoje dobro jer planet Fuzgoj je rijetko u tako dobroj korelaciji sa 7. fustracijom. Kod vezanih Fuzgavaca doći će do obnavljanja već zaboravljene romanse, tu i tamo ćete skrenuti pogled sa ekrana i shvatiti da pored vas netko lakira nokte jer ćete osjetiti agresivan miris laka. Pripremite voljenoj osobi ukusnu večeru i fokusirajte se na nju. Vi to možete!
Posao: Zbog solidnog utjecaja planeta Fuzlaka odigrajte nekoliko izuzetno rizičnih parova egzotičnih liga. Posebno se to odnosi na parove u kojima je favorit domaćin. Koeficijent između 9 i 10 je izvanredan izbor u kombinaciji sa pet zicera.
Zdravlje: Pojavit će se problem sa zanokticama, ali ćete to riješiti zubima. Vrijeme je da napokon sanirate karijes na šestici. Pripazite da preko vikenda jedete više gomoljastog ploda.
Savjet dana: Potražite dućan u kojem prodaju pregače i kupite onu koja na sebi ima otisnute ženske noge sa halterima i crnim donjim rubljem.

Fuzdovan (23.9. – 21.12.)
Ljubav: Kada su te stvari u pitanju svaki Fuzdovan će reći da je taj osjećaj precijenjen, ali kada je u pitanju tijelo žene savršenih proporcija onda se stvari mijenjaju. Planet Fuzgoj je iza vas, a u provm planu je planet Fustinjak što znači da ćete se morati daleko više potruditi oko nekih stvari da bi se ostvarilo ono što želite. Promijenite način češljanja jer frizura je u nekim religijama ogledalo duše. Žene koje vam nisu zanimljive pronaći će u vama ono što su tražile u propalim vezama i to će vas zaplašiti. Trenutačno na vas utječe planet Fuzlak koji se nalazi u 8. fustraciji sa tendencijom ulaska u Fuzište pa zaklanja planet Fuzgoj koji polagano prilazi vašoj četvrtoj fustraciji. Slobodni Fuzgavci neka ne očekuju ništa na ljubavnom planu, a oni u vezi još manje jer će im voljena osoba prigovarati zbog nekih drugih stvari.
Posao: Budući da je planet Fuzlak blizu Fuzišta vrijeme je da se pomnije posvetite klađenju. Sve što ćete izabrati biti će puni pogodak. Naravno, budite lucidni u procjenama i nemojte izazivati sreću. Nemojte se petljati u Škotsku 3. nogometnu ligu i brazilsku odbojku na pijesku.
Zdravlje: Utjecaj planeta Fusprkosa utjecat će na vaš neodređeni stav prema zdravlju. Krećite se više.
Savjet: Obiđite nekoliko kladionica i time ćete 'ubiti nekoliko muha jednim udarcem'. Kretat ćete se, a i povećati šanse za dobitak.

Fustolov (22.12. – 20.3.)
Ljubav: Već neko vrijeme nemate nikakvih kriterija kada je u pitanju suprotni spol. Slobodni Fustolovi uglavnom suprotni spol koriste po potrebi i ne razmišljaju o osjećajima s kojima druga strana ulazi i te odnose. Već neko vrijeme ste pod jakim utjecajem planeta Fustinjaka koji se iznenađujuće dugo kreće oko samog Fuzišta i dodiruje fuzdanicom. Također, planet Fuzgoj je zaklonjen dvama planetima, gotovo je neprimjetan i nalazi se u 2. fustraciji što definitivno nije dobar znak za zaljubljene i one koji to žele postati. U perspektivi se vide pomaci koji će se kasnije pokazati kao vrlo važni i odlučujući. Fustolovi u vezi će češće putovati što će voljenoj osobi dati pregršt prilika da bude još sretnija, a vam još više prilika da degustirate pivo.
Posao: Još uvijek su ziceri za vas najbolji izbor. Na žalost, planet Fuzlak je daleko, a planet Fusprkos u 6. fustraciji što znači da je neodređenost neminovna. Morat ćete pokušavati stoga pokušajte sa stranom košarkom i ženskim tenisom i to onim koji se održava na kontinentima lijevo od nultog meridijana. Podignite ulog jer ćete tako nadoknaditi gubitke iz prošlih vremena.
Zdravlje: Pamtite i bolje dane. Obratite pažnju na lijevi lakat koji zbog vašeg aktivnog života sve više trpi. Masirajte stopala kremom svaku večer i smanjit će vam se apetit.
Savjet dana: U šoping centru na kraju dana kupite digitalnu vagu da vas vrati u stvarnost. Nemojte se vagati dok ne dođete kući.