Trtnaprtnjača o događajima na početku 2013.

Nije me bilo dugo na blogu. Istina, malo u zadnje vrijeme bacam na skuhanu nogu. Nemam želje, pisanje mi ne predstavlja ono istinsko veselje. Nekad bi sjeo i opleo, a danas sjednem, pa gledam u prazan dokument... i gledam i onda se predam. Položim oružje i podignem ruke u zrak. Onak... Sad su tu Maša i Mak i njihov je svaki moj slobodni trenutak... Inače, Zagreb je cijeli tjedan bio bijeli, onako bijeli kako djecu najviše veseli. Snijeg je padao jedan dan i dvije noći, onako ozbiljno i obilno. Bilo ga je na lopate da se ralice pate. I zatrpao sve ulice, parkinge javne i privatne, nogostupe, tramvajske tračnice, parkove i klupe. Naravno, uskoro su građani napali zimsku službu i ostalu družbu da ne rade svoj posao kako treba, da ih uvijek iznenade te nesretne pahulje s neba, a dio javnosti je ošinuo po niskopodnim tramvajima kojima su tijekom oluje otpadali dijelovi po gradu, a čija je cijena milijunska – po komadu. I onda kad sve stane, jednom se smrači, a drugom svane. Taksisti su izgleda zakopali ratne sjekire, zaboravili na svađe i prepirke i kao da su shvatili da posla ima za sve. Toliko ga ima da su, kad ih zovete, zauzete sve linije. Prije samo nekoliko godina, taksi je bio luksuz koji nitko ne želi, a danas je to usluga kojoj se svatko veseli. U pozadini svega vodio se općenarodni boj za zdravstveni odgoj. Što će djeca učiti u školi – da li o homoseksualcima, masturbaciji i prevenciji ili o tome kako je spas duše i tijela u apstinenciji. S jedne strane Crkva i konzervativni tradicionalisti, a s druge komunisti iz Vlade i raznorazni aktivisti. Očito je da ova zemlja ne može bez podjela i listi – nekad su to bili partizani i ustaše, pa Hrvati i Srbi, pa demokrati i komunisti, a danas su to 'oni koji su protiv zdravstvenog odgoja i idu na misu' i oni koji to nisu.