Fuzbekistanska misao kako bi je ja opisao

"...Gle, napravili smo mi dosta toga. Samo je Žitarac vrijedan divljenja. Naše malo remek-djelo. U pravilu određena količina ljudi, njih nikad manje od 30, već deset godina dabrolovi u kontinuitetu... Pazi 30 ljudi u kontinuitetu - nije to mala stvar... E sad, istina je da u tome svemu nema novaca, ali sjećaš se da smo jednom prilikom razgovarali na tu temu i mislili staviti kotizaciju od 5 kuna za svaku prijavu pa bi taj novac pošteno 'pretočili' za majice, klopu, cugu i druge žlajverske tričarije, ali smo zaključili da bi upravo taj novac mogao narušiti idilu koja svo to vrijeme vlada u Žitarcu pa smo ubrzo odustali. Jednostavno nismo bili spremni žrtvovati ono što imamo, a što je esencijalno, za nešto tako prozaično kao što je novac... Možda da smo takvo što sproveli u djelo par godina ranije, vjerojatno bi sada okretali neke novce, ne osobite, ali je pitanje da li bi i dalje u Žitarcu bilo 30 ljudi u kontinuitetu... Ovako smo svojom kreativnošću ljudima dali nešto drugo - malu dnevnu zanimaciju koja nas je dovela do toga da smo organizirali nekoliko žlajvova, a na tim žlajvovima su se upoznali ljudi koji se vjerojatno nikada nebi upoznali niti sreli niti bi ih mi upoznali i sreli... A to je nešto što se novcem ne može ostvariti. Slična se stvar dogodila sa svime što smo do sada radili. Posebno se to odnosi na Fuzbekistan. Naime, dolazim s vremenom na Remizu i mogu ti reći da mi se čini da Remiza, barem onaj komad kojeg smo mi 'držali', kao da umire bez nas. Na Kortu rijetko koga viđam, iako Kort nikad bolje nije izgledao (novi golovi, mreža na svim stranama, iscrtane linije, hladovina na sve strane), zatvorili su Hram cvijeća i kratke loze, nema više Strele i njegovog Vinotočja, Mostić propada, a sve to su bila mjesta koja su spajala ljude, one obične ljude kojima je stalo do Remize... Zapravo, kao da nema više kvalitetne misli i ideje, onog nečeg što smo mi imali kad smo podizali Fuzbekistan. Sada kada gledam na Fuzbekistan, čini mi se da su naša prisutnost i onaj obavezan fuz od 10-12 na Kortu na neki način privlačili ljude, zaokupljali smo njihovu pažnju (sjeti se onog ćelavog tipa u trenirki koji je skoro svaki dan pratio naše mečeve, sjeti se Mona Remize koja je gotovo svaki dan šetala pesa kad smo mi igrali - u jednom trenutku smo na Kortu okupili nekoliko generacija), jer su vidjeli da se nešto događa. Ljudi se uglavnom vole zadržavati tamo gdje se nešto događa, a vrlo rijetko su tamo gdje se ništa ne događa. Kao recimo sada... Možda smo se sami sebi činili dosadnima, ali ljudima smo čini se bili dragi i zanimljivi. Nismo bili divljaci, bili smo pristojni, ali uz određenu dozu ludosti. Sada svaki put protrnem kad prođem kvartom. Neki žmarci me prođu, jer osjećam da mi je tu ostalo srce, ali kao da sve slavije otkucava. Nije to više to, moj prijatelju, kao da nešto nedostaje. Možda ne mi koliko nedostaje fuzbekistanska misao... Iako, Fuzbekistan je još uvijek u svima nama, živi u virtualnom svijetu, a to je zapravo Remiza kakvu pamtim i kakvu bih opet volio vidjeti... Zato ti kažem, neke se stvari ne mogu mjeriti novcem, jer da se mogu mi bi bili bogati gadovi s jedrilicama i prebivalištem na Djevičanskim otocima. No, i ovako, bez tih tričarija, bogatiji smo od mnogih... Kako izgleda, već sada smo, skoro u četrdesetima, ostavili jasan trag. Svoja dijela. Ljudi kojima smo bili zanimljivim sigurno nas nisu zaboravili i svi oni moće će uspoređivati onda sa sada i shvatiti što smo željeli i što smo tada nastojali izgraditi. Stoga mi je drago da smo bili i ostali kreativni i da na neki način i dalje utječemo na ljude i svojim ih djelima uveseljavamo. Otišli smo s Remize, napustili Fuzbekistan, ali smo fuzbekistansku misao nastavili sijati diljem grada. I što je najbolje - prima se. Evo, Gajbice su izgrađene na fuzbekistanskim temeljima (uz tvoju i moju pomoć), a i na jednom drugom dijelu grada se održava tradicija remižanskog fuza... Fuzbekistanska misao živi. I to je dobro."