Trtnaprtnjača o Tatekovoj kolibi

Pronašli smo se oko podneva u birtiji u Starigrad-Paklenica, a preko ceste tip u bugarki za tezgom sa gomilom lubenica. Hladna voda u krigli, hlad na terasi i kavica. Bez pljuga, ali to je priča duga koja se temelji na pojmovima kao što su zvizdan, svijetloplavi Drum i filteri za duhan. I šetnja tim mjestom od kioska do kioska, a ima ih dva... Ubrzo smo se svi okupili, na brzinu popili to što smo imali, platili, pa svratili do manjeg dućana po hranu i piće, utrpali se u dva auta prema Tribanj Kruščici, gdje se skreće u selo Ljubotiće, iz kojeg se onda kreće prema Stapu, livadi na 960 metara nadmorske visine gdje se nalazi sklonište za maksimalno dvanaest osoba kojeg planinari zovu Tatekova koliba. Prije samog uspona svratili smo do Mirila, fascinantnog posmrtnog znamenja od kamenja koje su služile ovdašnjim ljudima tijekom pogrebnih povorka. Na tim mjestima su naime 'izmjerili' pokojnika i to je postalo počivalište njegove duše… Uspon je nenadano počeo u četrnaest sati kada je zapravo najbolje stati u neki hlad, prakticirati nerad, disati polako i čekati šest kao neku dobru vijest. Međutim, nismo imali previše izbora, samo činjenicu da nam je – istina samo nekima - ostalo još dva dana starog godišnjeg odmora. Čekanje nije dolazilo u obzir – na glavu kapu ili šešir, na kožu neki zaštitni faktor, ruksak na leđa i dosta vode da se ne žeđa pa gore po strmoj kosini i po najvećoj vrućini. Shodno tome izabrali smo markiranu stazu koja nije slutila na laganu šetnju već na opasnu prijetnju lišenu hladovine, ali sa zagarantiranom količinom prave pustolovine. Kako drugačije nazvati teren po kojem se bez obzira na prognoze kreću samo koze i poneki planinari, prekaljeni i stari. Napredujemo po principu 'kamen na kamenu, korak pa skok, majčina dušica i poskok'. Nakon uspona od gotovo četiri sata stigli smo do tog nikadprijeviđenog Stapa, uglavnom ne vjerujući svojim očima da zaista postoji livada između tih nevjerojatnih vrhova, kukova... Na nebu iznad nas nema oblaka. S jedne strane stijena nalik kocki šećera, a s druge Ćućavac koji je teško opisati i nemoguće izbrisati iz pamćenja. Dolazimo pred Tatekovu kolibu i time ostvarujemo definirani cilj. Ispred kolibe zatičemo družinu starijih planinara koji spremaju roštilj. Uobičajeni pozdravi, planinarska priča o tome od kuda, kako i gdje, dok raspremamo stvari i pripremamo vreće za spavanje svaki u svome kutku te male kolibe. Prolaze nas žmarci od svega što smo danas prošli dok nas komarci nesmiljeno bodu. I plaćamo danak četverosatnom hodu. Dvoje nešto iskusnijih Nas, a da među njima nisam ja, priprema grah sa ričetom na butanpropan kuhalu, dok se ostatak nas, ovdje jesam ja, krijepi na hladnom izvoru nedaleko kolibe gdje je pametno obratiti pažnju na poskoke, zmije i ostale beštije… Predvečer za stolom uz tu čudnu građevinu polako ispijamo ohlađenu Iločku graševinu i kujemo mudre planove o povratku do auta parkiranih u Ljubotiću. I sve to uz planinarsku priču… (30.6.2008.)

Trtnaprtnjača o cvrčcima koji cvrče

Cvrčci cvrče. Iza kuće, ispred kuće, pored kuće... Stvarno je vruće... Ali pazi foru - ja sam na moru, imam masku, bacam se 'na dasku' s mola i cvilim od bola kako me peče, izgledam kao da me netko ofurio bacačem plamena, pa onda navečer jogurt na ramena... Odlazim do frižidera brzinom jednog prosječnog proletera i uzimam hladnu Žuju... Gledam je, onako nekako kako se gledaju Čehinje u rozim tangama ili dagnje u rajnglama, čini se kao da bogovi je kuju, boca orošena, etiketa nakošena... Hladna, temperatura radna... Nedaleko prizor strave, rascvjetane agave za koje kažu da kad procvjetaju umiru, romantično, fantastično, motam još jednu, dobar duhan, loš plan, još jedna piva, Pejaković... Neću sok! Pusabok... (24.6.2008.)

Trtnaprtnjača o 'nema uzmaka sve do Risnjaka'

Kišni dani, stani pani i ni sam ne znam koliko milimetra kiše po kvadratu trudili su se spriječiti nas u poduhvatu – uspentrati se do Risnjaka, jednog od viših državnih vrhova. Krenuli smo, iako to možda nitko nije očekivao jer je još dan prije cijeli grad plivao nakon što se spustilo iz oblačnog neba, s ciljem da se svi okupimo na benzinskoj pumpi 6 km udaljenoj od Zagreba. Na pumpi smo popili kavu, otišli u nabavu neophodnih stvari, utrpali se u dva auta - par momaka i nekoliko dama – i krenuli prema Delnicama. Prije Delnica ili poslije, ne znam više, skrenuli smo prema mjestu Čabar, pa onda sim' pa tam' do nekog motela gdje nema svrhe od mobitela. Duboko smo uzdahnuli, malo predahnuli, te škicnuli na drvenu tablu prošaranu stazama da vidimo gdje trebamo doći i što sve trebamo proći. Bilo je jasno da će to biti pravi uspon koji traje satima i da ćemo biti svojski umorni kad se nađemo na Medvjeđim vratima. A od tih 'vrata' do Šloserovog doma i njegovih štokova i vrata ima manje od jednog sata. Izabrali smo 'Horvatovu stazu' za koju kažu, nadajući se da ne lažu, da nije toliko zahtjevna, relativno je prohodna i sasvim sigurno te vodi do vrha - do pročelja Šloserovom doma gdje nude krasnu kombinaciju graha, kobase i zelja. Do vrha smo se nekako dokopali za cirka četiri sata laganog, ali i napornog hoda, srećom bez većih nezgoda i problema s obzirom da je bilo blata i do koljena. Mnogima će se svidjeti sve to što će putem čuti i vidjeti, pritom mislim na ptice kukavice i strme litice. U jednom trenutku kad pogledaš oko sebe pomisliš da si negdje daleko u snovima i da sa hobitima Samom i Frodom, uspinjući se laganim hodom, razmišljaš o čarobnim prstenovima. Samo, oni nisu imali markacije i bila je malo drugačija šuma, no imali su Goluma... U Šloserovom domu smo predahnuli uz kvalitetnu i nešto skuplju mezu i uz pomoć graha s kobasom i žganaca odradili fotosintezu za drvenim stolom, pored kamina sa svima onima koji blaguju na vrhu planina, nakon čega smo krenuli uz strmu stazicu prema vrhu, ono baš Vrhu, nebi li i ovih nekoliko sati uspona imalo svrhu. I onda te taj pogled s vrha prema svuda uvjeri da sva ova muka nije bila uzaludna. I ono 'crno' što stiže i sve je bliže i bliže i misliš neće, ali ipak hoće, pa te kišne kapi smoče do kože, a pod nogama blato i to sve zato što hodamo 'u oblaku' iz kojeg pada...

Trtnaprtnjača o 'sporednom'

'Samo je jednooo u mom životu vrijednooo!', mislim na Euro, očigledno. Ispratili smo trupe u pakao 'B' grupe i živimo u nadi da napadački tandem Petrić-Olić proradi i da nadomjesti sve ono što je do sada radio uglavnom Dudu. Efektno zabiti i ostaviti nas u čudu! Šteta je što ga nema – dobili bi i Švabe i Poljake i domaćine bez problema. Ovako će biti daleko teže doći do protivničke mreže... Austrija i Švica, domaćini svih utakmica, postale su pretijesne za sve navijačke horde, koje uz hektolitre hladnog pifkana bodre svoje na tribinama, predviđenim okupljalištima gdje su instalirani golemi video volovi na kojima se onda gledaju golovi, gdje se slavi i plače, gdje se grizu nokti, pije pivo i gdje se skače. Začudo, prema onome što se dalo vidjeti ima tamo i gro ženske čeljadi u zamamnim kombinacijama, originalnim kreacijama i raznim formacijama. Preko 150.000 obojanih svakojakih hrvatskih lica preplavilo je većinu austrijskih ulica, odlučno održati instrukcije 'kazališnoj publici' kako se navija iz birtija. Nailaziš na 'Kockice' na svakom ćošku koji u svom trošku prevaljuju daljine da bi predstavljali naciju i bili uz reprezantaciju. U hrvatskim domaćinstvima je opet zavladao momački režim, svaki pravi muž se poput pravog navijača dohvatio daljinskog upravljača i ne pušta ga od šest do deset sati. U tom periodu će zdušno navijati, gubiti živce, tražiti 'krivce', držati fige, kleti se u 'onog malog koji igra u trećoj momčadi bundeslige', skakati, plakati... Zapravo, svi, i oni i mi, čekamo onu jednu čudesnu pobjedu, jedan čudesni moment koji potom stvara ambijent sveopćeg narodnog veselja, kad se ustaju i oni iz udobnih fotelja i otvaraju par butelja i kad svi oni koji inače nikada nebi dva dana ne dolaze k sebi.

Trtnaprtnjača o 'savskoj skeli'

Otisnuli smo se u subotnje jutro, doduše bez kave i onih svađa 'opet zbog tebe kasnimo' u daljinu zapadnog predgrađa, zvučalo je fora krenuti biciklima iz Samobora, prema Bregani, pa negdje tamo skrenuti ne prema šengenskoj grani, fulati skretanje umjesto desno otići lijevo pa se vratiti, pogledom ispratiti nekoliko kolona biciklističkih kaciga koje su se kretale u smjeru 'Stojdraga', pronaći pravi put kod žutog znaka koji vodi do nadvožnjaka, preći autoput i krenuti prema Savskoj skeli o kojoj se, kako se u narodu veli i što se toga tiče, mogu pričati priče. Plaćamo dedi koji tamo sjedi pet kuna za dva kotača i gledamo sve to kao da gledamo sedmo svjetsko čudo... Sve škripi i sve je staro i dotrajalo, a ambijent onako pomalo podsjeća na onaj iz serije 'Kuda idu divlje svinje'. Čini se da je skela zapravo trajekt istinske sirotinje, ali nije... Skela nas usporeno prebacuje na drugu stranu, nakon čega pogrešno skrećemo desno, a trebali smo lijevo, pa po drumu kroz šumu, pored nas neka šoderica, polja pšenica, fazani koji bezbrižno šeću i silan broj kukaca koji nas salijeću. Tražimo izlaz iz tog labirinta, susrećemo kombi, možda furgon, koji nam daje smjernice kamo treba ići da bi došli do mjesta gdje je Plivin pogon. Potom dolazimo do Savskog Marofa i skrećemo ka uzbrdici koja vodi prema Mariji Gorici... Puf-pant, što bih sad dao za jedan Trabanjt!... Prolazimo kroz taj kraj, prvo uspon, ma daj, pa spust, pa uspon, pa dalje u Zagorske ralje, uzdišem sve češće i tako sve do Pušće, gdje nas dočekuje ravnica, koja izgleda kao neka slikovnica, pa tu rutu vozimo na trećem kolutu. Predosjećamo da je i ova staza gotova priča, još samo grobnica od bana Jelačića koja se nalazi u parku prije samog centra Zaprešića. U Zaprešiću prelazimo prugu kod kapelice pa prema jugu ili jugozapadu, češkam bradu, i pratimo cestu koja vijuga kroz polja i sela do rijeke Save gdje se nalazi druga skela. Fotografiramo se na skeli sa skelađijom u bijeloj 'bugarki' i s traktorom, nevažnim faktorom, i žurimo dalje prema Svršćaku, tako piše na znaku, pa onda prema nadvožnjaku koji spaja dva kraja Celine i Gradnu. Nakon svega, pređenih 50 kilometara, krećemo se u pravcu samoborskog Mercatora... i srećom nema više gora do centra Samobora.

Trtnaprtnjača o 'debelom prasetu'

Zapravo su to bili genijalni dečki – Maradona, Slišković, Gascoigne, Kantona, Romario, Prosinečki... Udarali su loptu na jedan poseban način, davali su igri svojim potezima jedan 'poseban' začin. Najčešće niti jedan od njih nije bio baš atleta, nije tu bilo snage i mišića, ali je svaki od njih u svoje vrijeme bio 'ekstra kvaliteta'. I zgodna meta britkih bekova sa izvrsnim znanjem rada sklekova... Sve što su radili na terenu radili su sa lakoćom, njihovi dodiri s loptom odisali su nekom posebnom mekoćom. Nije ih bilo lako čuvati unatoč tome što su na terenu trčali najmanje od svih, govorili bi im da previše puše, da su debeli, devijantni, ali na svakoj utakmici bi u jednom trenutku došli 'na štih', najčešće bi se radilo o odealnom pasu kojim bi samo dokazali klasu. Svatko od njih je u svakom trenutku mogao prelomiti utakmicu samo jednim lucidnim dodavanjem, driblingom, tehnikom, znanjem... Svaki od njih se borio sa nekim svojim porokom i svakog od njih su u svojim zemljama nazivali prorokom, spasiteljem nacije, kluba, posrnule reprezentacije... Navijači su uglavnom zbog njih dolazili na stadione i u njima vidjeli šampione, uglavnom se njima skandiralo, a 'njihove' iskrivljene izjave u novinama se interpretiralo velikim naslovom i slikom. Znali su se nositi sa pritiskom, ali i proglasiti medijsku šutnju. I na taj način pokazati ljutnju, neslaganje sa onime što o njemu misle 'oni koji ne misle'. Uvijek se za njih vezala neka predrasuda kao plod nečijih zabluda i to je na neki način bila njihova presuda. Srećom, svatko od njih je nakon svih tih zavrzlama, problema i galama izlazio još jači i ostali su heroji tribina, čuvari sudbina klubova čiji su ugled stvorili i na kraju se umorili... Čini mi se da je Luka Modrić zbilja kompletan nogometaš i da ima poseban dar, ali da je ono što su bili 'Oni' danas ipak Niko Kranjčar.

Skrnavka o Periferalnom (Evro)vižnu

Dogodilo se i to da nakon toliko godina opiranja
popratim taj događaj gdje ima i pjevanja i sviranja
i gdje se može vidjeti uglavnom ono što se rijetko viđa.
Fascinantno je i to da postoje ljudi kojima se sve to sviđa...

Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.

Od početka je bilo jasno da se puno ulupalo u interijer,
a neki od izvođača, gusari iz Latvije, na primjer
su dokazali da je ono što su nekad zvali 'Evrovizija'
danas jedna ne pretjerano zanimljiva hipokrizija.

Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.

Ipak i unatoč, pod utjecajem i nošen na krilima navijačkog gena
primjetio sam kako mi se u uglovima ustiju pojavljuje pjena
i kako žiriju spominjem sestre i rodbinu i još neke ustanove
jer moj favorit, neki bradonja Francuz, ne dobiva zaslužene bodove.

Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.

Na kraju zapravo shvatiš ono što znaš da je sve to skupa i u stvari
samo još jedno natjecanje gdje se prije svega lobira i mešetari,
trguje bodovima, tijelima i spolovima i gdje nema nikakvih kriterija,
jer sve je u rukama skandinavskih, ekseseseserovih i balkanskih imperija.