Trtnaprtnjača o tome kako se tamo desno, na Istoku, nešto opasno klima zbog Krima

Iako smo već dobrano ugazili u novo tisućljeće, neke stvari se ne mijenjaju. Niti neće. Ljudi su još uvijek opasni, čak i opasniji nego prije. Unatoč tome što se planet grije i što svakim danom saznajemo da se nešto novo ne smije, demokratski svijet pokušava promijenti one druge, drugačije nacije, one koji nikada neće shvatiti što je zapravo bit demokracije. Neki pak pod parolom demokracije čine stvari koje nebi smjeli, a sve samo zato da bi dobili nešto što su zapravo oduvijek htjeli. Kao što npr. Rusija ovih dana Ukrajinu cima zbog Krima. Na kraju će ga uzeti pod svoje, zastave će tamo promijeniti boje uz tvrdnju da se Rusi koji tamo žive boje za svoje. Stigla je vojska, s one strane ruske, stigle su puške i neke dobropoznate njuške s razlozima i objašnjenjima zašto je tako kako oni kažu i zašto oni drugi lažu. Što se krije iza te predratne igre Ukrajine i Rusije, teško je dokučiti. I jedni i drugi nešto žele poručiti - i očito je da se ne mogu dogovoriti. Priča je počela s Krimom, a možda se nastavi s plinom... Dolazimo do paradoksa da u vrijeme kada se pomalo brišu granice na drugom mjestu na snazi je glupost koja ne poznaje granice.

Fuzbekistanska misao kako bi je ja opisao

"...Gle, napravili smo mi dosta toga. Samo je Žitarac vrijedan divljenja. Naše malo remek-djelo. U pravilu određena količina ljudi, njih nikad manje od 30, već deset godina dabrolovi u kontinuitetu... Pazi 30 ljudi u kontinuitetu - nije to mala stvar... E sad, istina je da u tome svemu nema novaca, ali sjećaš se da smo jednom prilikom razgovarali na tu temu i mislili staviti kotizaciju od 5 kuna za svaku prijavu pa bi taj novac pošteno 'pretočili' za majice, klopu, cugu i druge žlajverske tričarije, ali smo zaključili da bi upravo taj novac mogao narušiti idilu koja svo to vrijeme vlada u Žitarcu pa smo ubrzo odustali. Jednostavno nismo bili spremni žrtvovati ono što imamo, a što je esencijalno, za nešto tako prozaično kao što je novac... Možda da smo takvo što sproveli u djelo par godina ranije, vjerojatno bi sada okretali neke novce, ne osobite, ali je pitanje da li bi i dalje u Žitarcu bilo 30 ljudi u kontinuitetu... Ovako smo svojom kreativnošću ljudima dali nešto drugo - malu dnevnu zanimaciju koja nas je dovela do toga da smo organizirali nekoliko žlajvova, a na tim žlajvovima su se upoznali ljudi koji se vjerojatno nikada nebi upoznali niti sreli niti bi ih mi upoznali i sreli... A to je nešto što se novcem ne može ostvariti. Slična se stvar dogodila sa svime što smo do sada radili. Posebno se to odnosi na Fuzbekistan. Naime, dolazim s vremenom na Remizu i mogu ti reći da mi se čini da Remiza, barem onaj komad kojeg smo mi 'držali', kao da umire bez nas. Na Kortu rijetko koga viđam, iako Kort nikad bolje nije izgledao (novi golovi, mreža na svim stranama, iscrtane linije, hladovina na sve strane), zatvorili su Hram cvijeća i kratke loze, nema više Strele i njegovog Vinotočja, Mostić propada, a sve to su bila mjesta koja su spajala ljude, one obične ljude kojima je stalo do Remize... Zapravo, kao da nema više kvalitetne misli i ideje, onog nečeg što smo mi imali kad smo podizali Fuzbekistan. Sada kada gledam na Fuzbekistan, čini mi se da su naša prisutnost i onaj obavezan fuz od 10-12 na Kortu na neki način privlačili ljude, zaokupljali smo njihovu pažnju (sjeti se onog ćelavog tipa u trenirki koji je skoro svaki dan pratio naše mečeve, sjeti se Mona Remize koja je gotovo svaki dan šetala pesa kad smo mi igrali - u jednom trenutku smo na Kortu okupili nekoliko generacija), jer su vidjeli da se nešto događa. Ljudi se uglavnom vole zadržavati tamo gdje se nešto događa, a vrlo rijetko su tamo gdje se ništa ne događa. Kao recimo sada... Možda smo se sami sebi činili dosadnima, ali ljudima smo čini se bili dragi i zanimljivi. Nismo bili divljaci, bili smo pristojni, ali uz određenu dozu ludosti. Sada svaki put protrnem kad prođem kvartom. Neki žmarci me prođu, jer osjećam da mi je tu ostalo srce, ali kao da sve slavije otkucava. Nije to više to, moj prijatelju, kao da nešto nedostaje. Možda ne mi koliko nedostaje fuzbekistanska misao... Iako, Fuzbekistan je još uvijek u svima nama, živi u virtualnom svijetu, a to je zapravo Remiza kakvu pamtim i kakvu bih opet volio vidjeti... Zato ti kažem, neke se stvari ne mogu mjeriti novcem, jer da se mogu mi bi bili bogati gadovi s jedrilicama i prebivalištem na Djevičanskim otocima. No, i ovako, bez tih tričarija, bogatiji smo od mnogih... Kako izgleda, već sada smo, skoro u četrdesetima, ostavili jasan trag. Svoja dijela. Ljudi kojima smo bili zanimljivim sigurno nas nisu zaboravili i svi oni moće će uspoređivati onda sa sada i shvatiti što smo željeli i što smo tada nastojali izgraditi. Stoga mi je drago da smo bili i ostali kreativni i da na neki način i dalje utječemo na ljude i svojim ih djelima uveseljavamo. Otišli smo s Remize, napustili Fuzbekistan, ali smo fuzbekistansku misao nastavili sijati diljem grada. I što je najbolje - prima se. Evo, Gajbice su izgrađene na fuzbekistanskim temeljima (uz tvoju i moju pomoć), a i na jednom drugom dijelu grada se održava tradicija remižanskog fuza... Fuzbekistanska misao živi. I to je dobro."

Trtnaprtnjača o događajima na početku 2013.

Nije me bilo dugo na blogu. Istina, malo u zadnje vrijeme bacam na skuhanu nogu. Nemam želje, pisanje mi ne predstavlja ono istinsko veselje. Nekad bi sjeo i opleo, a danas sjednem, pa gledam u prazan dokument... i gledam i onda se predam. Položim oružje i podignem ruke u zrak. Onak... Sad su tu Maša i Mak i njihov je svaki moj slobodni trenutak... Inače, Zagreb je cijeli tjedan bio bijeli, onako bijeli kako djecu najviše veseli. Snijeg je padao jedan dan i dvije noći, onako ozbiljno i obilno. Bilo ga je na lopate da se ralice pate. I zatrpao sve ulice, parkinge javne i privatne, nogostupe, tramvajske tračnice, parkove i klupe. Naravno, uskoro su građani napali zimsku službu i ostalu družbu da ne rade svoj posao kako treba, da ih uvijek iznenade te nesretne pahulje s neba, a dio javnosti je ošinuo po niskopodnim tramvajima kojima su tijekom oluje otpadali dijelovi po gradu, a čija je cijena milijunska – po komadu. I onda kad sve stane, jednom se smrači, a drugom svane. Taksisti su izgleda zakopali ratne sjekire, zaboravili na svađe i prepirke i kao da su shvatili da posla ima za sve. Toliko ga ima da su, kad ih zovete, zauzete sve linije. Prije samo nekoliko godina, taksi je bio luksuz koji nitko ne želi, a danas je to usluga kojoj se svatko veseli. U pozadini svega vodio se općenarodni boj za zdravstveni odgoj. Što će djeca učiti u školi – da li o homoseksualcima, masturbaciji i prevenciji ili o tome kako je spas duše i tijela u apstinenciji. S jedne strane Crkva i konzervativni tradicionalisti, a s druge komunisti iz Vlade i raznorazni aktivisti. Očito je da ova zemlja ne može bez podjela i listi – nekad su to bili partizani i ustaše, pa Hrvati i Srbi, pa demokrati i komunisti, a danas su to 'oni koji su protiv zdravstvenog odgoja i idu na misu' i oni koji to nisu.

Umjesto sprejem na fasadu pišem skrnavku Senju gradu

O Senju, grade gordi, što pod Nehajom si

još malo i doći će ti će ti gajbnički uskoci...

Napaljena je to horda priprostih momaka

dugih jezika i zaobljenih stomaka.

Nemaju cilj, jednostavno idu tamo gdje ih zovu

kako bi pojeli fino, popili puno i proćerdali lovu.

Ne boj se Senju, nisu opasni i ne grizu,

bez straha ih se može dragati i prilaziti im blizu.

Oni su ono što svaka majka ne želi za zeta -

štovatelji masnoća, alkohola i cigareta

Nemaju cilj, jednostavno idu tamo gdje ih zovu

kako bi pojeli fino, popili puno i proćerdali lovu.

Skrnavka o vapaju 'Šerloče, gdje li je!'

Nisam znao što ću, kako dalje,

sjedio sam u fotelji, mrk i fokusiran na detalje.

Pretražio sam ormare, ladice i police,

mjesta na kojima je bila i okolne ulice.

Nema dvojbe, izgubio sam je.

Nema dvojbe, nestala je.

Nema je.

Šerloče, pronađi je, jer ako ti nećeš - tko će!

Omamljen ljutim viskijem i šakom antidepresiva

okrenuo sam broj slavnog detektiva.

Rekao sam mu jedvačujno „Šerloče, pomozi mi, ona mi je sve,

shvatio sam, konačno, da ne mogu živjeti bez nje.“

Šerloče, pronađi je, jer ako ti nećeš - tko će!

Još je jučer bila tu, na uobičajenom mjestu...

Skrivala se u svakoj mojoj riječi i osmijehu.

Sad je nema, sve je postalo prazno i besmisleno.

Šerloče, pronađi je, ti si jedini koji to može.

Nema dvojbe, naći će je.

Nema dvojbe, hoće.

Vratit će je.

Šerlok me spasio, pronašao je ono što sam izgubio...

Da nije visok i s lulom, odmah bi ga poljubio.

Trtnaprtnjača o Maku, neoremižanskom junaku

Neki dan sam dobio sina! Nakon toga je bilo ovako nekako 'red pive, red nečeg drugog pa red nečeg trećeg pa red vina'. Dobar je to osjećaj, onak hujahaj, mozak baj baj... I prvo što ti padne na pamet, dok se još ništa nije sleglo, to je ona spontana misao u trenu – rodio se moj nasljednik na fuzerskom terenu!... Mislim, da se razumijemo, nisam Maradona ili Prosinečki, nisam im niti blizu – u stvari, ja sam samo prosječni fuzbekistanski fuzer 'na male' koji u duši nosi Remizu. Gledam tako svog sina baš onako kao kad se promatra daljina i mislim si skoro pa na glas 'hoće li jednog dana imati dobar pregled igre kao Prosinečki te dug i precizan pas, hoćemo li on i ja biti redoviti posjetitelji Zagrebova stadiona, tko zna tko će mu biti draži - Real ili Barcelona?...' Bilo bi to divno jednog dana dovesti ga podno Trinsa na velebni remižanski Kort među (tad i doslovno) staro društvo i reć': 'ovo je moj sin, Mak, no znate ga već, pili smo u njegovo ime onog ljeta dvije i dvanaeste... i tak.'

p.s. prije tri godine dobio sam kćer i moram biti fer pa reći da 'tad nije bilo kraja mojoj sreći', jer bio je to dan kad mi se ispunio san...

Trtnaprtnjača o jednom brdu na jugu grada koje nikada nije bilo vulkan, ali bi moglo eruptirati svaki dan

Prije nekoliko dana nekolicina zagrebačkih građana, Jakuševčana, oni stariji i mlađi, oni obrijani i oni sjedih brada sjeli su u svoje traktore krenuli put odlagališta otpada. To je ono brdo koje se vidi sa zagrebačke zaobilaznice, sa vidikovca tisućuotridesetipetmetara visoke Medvednice i koje nikad nije bilo dio panorame sa razglednice – to je ono brdo za koje isprva ne bi rekli da je to što zapravo je. Jedno obično, najobičnije smetlište! A oni ljudi s traktorima žive tamo pored smetlišta. Neki od njih na udaljenosti petsto metara. Neki od njih su živjeli tamo i prije njega, prije tog famoznog smrdljivog brijega, dok su neki došli poslije i, unatoč smradu, nastanili se u glavnome gradu. I tamo izgradili nešto svoje, ilegalno ili ne, svejedno je, jer postoje oni na vlasti koji zaobilaze zakone. Stavili su na to svoje jeftine crijepove i zastavu, pa ispekli janjca, dva ako treba, potočili vino i sve to što već ide da drugi vide da im je ovdje sasvim fino. Neki tamo su već imali kokice, drugi su doveli svinje i još neke domaće životinje. Oni od prije su tamo još iz doba komunizma, dok ovi novi su tu iz doba nacionalizma i kvazi urbanizma. Priča se da je za sve kriv rat - čak i za onu okućnicu, garažu, drugu deku i treći kat. Poslije je grad, pazi sad, i to onaj famozni odjel za ispitivanje ruda..., obećavao čuda. Između ostalog i to da će smetlište jednog dana biti samo brijeg kojeg će barem jednom godišnje zatrpati snijega, ali nikad više smeće. Neće više biti smetlarskih kamiona i plastičnih vrećica s logom raznih Konzuma, Billa i Diona. Samo brijeg kao uspomena na neka zaboravljena vremena... No, stvari su od tada, barem što se tiče obećanja od strane grada, prilično promijenila... Zapravo nisu, obećanja su još uvijek obećanja, a šansa da se nešto promijeni postaje sve manja i manja. Jedni se kunu da će se sve srediti, dok ovi drugi dižu bunu. I sve bi to bilo sjajno i bajno kada bi buna bila usmjerena na to da se smetlište zatvori trajno, ali ne... Ljudi koji se bune rade to da bi dobili kune koje im grad godinama isplaćuje kao rentu na entu zato što ih je pogodila ta nesreća da žive pokraj smeća. E sad ili sam ja gad ili mi se čini da ovdje nisu bitni smrad i smeće, već ono treće – kune. Pravi razlog bune.