Trtnaprtnjača o difitu koji je teško pao npr. kao kamen na bolni palac uz krik i dve do tri kontre za udžbenik

Izgledalo je da dan ne može biti loš i da će čak i onih naših dvanajst viših od "190" napunit' osmanski koš, da će nekoliko fuzera (sa rezervama) tempom slomit' rivale "u letu", bar dvaput pogodit' metu i za milimetar se više približit' fuzettu, ali... "Kak' da se smirim i kak' da se ne žifciram kad prosipamo pobjedu zbog gluposti! Treblo bi pustit' gorkog Peju (nesretnik sam...) ili neke srcedrapateljne cigane na violini (cmiiicmiii, cmaacmaaa) ili barem sastav mužikaša od zanata, te razbit set čaša poput dokonih birtijaša!"... Misliš, ide to - nema beda, nije greda osim kad je fakat greda - imamo kontrolu uz parolu "svako svog", dobivamo ziher, gazimo, a onda dvaput' zalutali špriher sjebe koncepciju, pobrka lončiće, baci sjenu... i fuševi krenu k'o po traci, serijski k'o ubojice... "Gdje sam i tko sam?... Kol'ko!!? Osam!!!... To je fora... Ne, možda onako od oka - noćna mora!... Pa kol'ko je, al' sad bez zajebancije... trebalo bi bit' šest... Ne, ne, zeko: četri je (dovoljno) za osam... Nos ti posran!"

Trtnaprtnjača o tome kako sam kamenom ogulio pete, suzama zaljepio tapete, razmislio o neodređenom i ostavio sam cigarete

Prošlo je... "Ih, 'bem ti kol'ko je prošlo od tada, paperje je postalo brada, više nijedan fuzer - sada - nije na burzi rada..." kad me jedna samotakva sila (jadna nebila) nagovorila da se ostavim bijelog ronhila. Potom je vidno uzspemtembrana, ono grč, žila i to, Zadnja Pljuga upala u Plinsku (ambijent k'o u Hramu u podne kad se uz konjak u afektu raspravlja o nogometu, prometu i krizi svijetu) i to negdje oko tri popodne, fakatlakat, dok su Pohano pile, Umak od gljiva i Hladna piva stremili ka hedonizmu u mom gladnom organizmu. Zadnja Pljuga mi veli prijateljski uz grč, al' iskreno ko Houllier Bišćanu: "i da znaš da nemre to tak' dalje i pljuga i cuga - samo jedno od toga!"... "Što???!!! Pa kak' nemre emre, a išlo je do sad... I to k'o grom?..." "E, da. Do sad je išlo, al' sad organizam diže revoluciju, neda slom: traži neke stvari koje mi kao pljuga i cuga ne možemo garantirat' i sve to prolongirat', dirat', razmontirat'!"... "Ma nemoj, pljugo, to se revolucija diže bez da me se pitalo može l' se il' ne može. Fino... Znači li to da trebam birat': pljuga il' vino, dvije, tri kapi ili ćevapi?"

Trtnaprtnjača o slavnom Remiza's Kortu na prvim stranama tjednih novina i WBT velikim slovima kako me svojski grize - otkud to na tlu Remize?

Mostić s kojeg pogled u perspektivi više ne živi u koprivi kao nekad prije kada smo brojali kocke i izbjegavali nagazit' na liniju... "Nije? Sjetim se mostića onda, drvenog poda i razmaka između dasaka kroz koje se vidjelo tamo gdje se nije smjelo, ali je to onda bilo smjelo, to da - a ispod mulj i voda!"... Sada je nekako olfo noviji, nema hrđe, sve je tvrđe: tu je i beton embe45, armatura fi14, nova boja, dva sloja... Međutua, ništa od one fallerovske/fuzerske kemije - nije dosta zabrijat' i evo je, a nema je - izgubila se s vremenom negdje pod Sljemenom kao i veći dio kvarta +zadnji sloj asfalta, što zbog novogradnja sa zelenim krovovima koje niču ko gljive poslije kiše sve više i više, što zbog ovog ili onog, što -k kola i alkohola pa sve do bola, što zbog klinaca bez kvalitetnog protoka ideja, što zbog crnog spreja po zgradama i fasadama, što zbog visokih marta, koje prije ne baš puno/dugo/onda/tada/nekad/ne sada/jučer/ nisu došle u modu da bi udarale tako nisko u bubrege - na podu... "Marte bi prije petkom raspalile po pivi i to do visokog sjaja u očima i tako noćima do sloma - pa doma!"...

Trtnaprtnjača u sjeni ružmarina, bez po muke i bez buke, a sa dvije ruke slistio sam pola kutije pite od jabuke

Ostavio sam dragu Remizu da cvrči na +preko trideset u hladu, pustio bradu da radi što hoće, može i želi te se otisnuo u daljinu juga, preko pruga, tamo gdje vodi autocesta duga... "Vidijo sam kroz šofersku šajbu brojna čuda i čudesa: reš janjce pored ceste, automobile u petoj koji streme, tunele duge i kratke, ovakve i onakve, bankomate uvijek pri ruci u luci, šlepere koji trepere u prvoj, kolone i morone, Čehinje - duge i kratke, grbave i slatke!"... Tamo daleko na toj i takvoj otisnutoj daljini spoznao sam da je more je*eno slano i to preko prosjeka, pa sam taj fenomen povezao sa slanim srdelama, da je sve manje teta u toplesu i da je jutrom još uvijek prisutna oseka, da mi je pogled u daljinu ostao iznimno jak i da ima onu dubinsku karakteristiku, da se makedonsko suho stolno ističe okusom, hokus-pokusom-prevarandumom, prihvatljivom sumom "do dvadeset" i da se slaže sa organizmom kao crveni luk sa tunom... Kasnije te promili kao po dogovoru uvode u mistiku gdje se mogu vidjeti krivudavi putevi, bandere kojih istina nema, ali koje bi se sigurno izmicale da mogu, mrak ko u rogu. "Uzbrdica, zanimljivo, tada postaje teško savladiva, a nizbrdica se pretvara u kamel-trofi!"... Treba napomenuti i to da je Poli još uvijek bolji od šunke u ovitku i da je hladna Žuja još uvijek u mom srcu... "Uh, što se crnog vina popilo, uh što se mediteranskog grmlja uriniranjem poškropilo, uh kol'ko se palaca zapišalo i uh što je teško to riječ'ma opisat!... Uh..."

Fuzerska

Nedjelja, krmelji u oku i kafa u Hramu,
okupljeni butragenji, događaj prerasta u dramu.
Plivadonka u zanosu i njena guza.
Pučko veselje za sljedbenike fuza.

REF:
Štokrl na ramenu, sunce na istoku,
Remiza's Kort i babe na potoku!

Nedjelja u 11, asfalt i misao,
gdje je bitak i gdje da nađem smisao?
Šljuca po štokrlu, fuš, suza.
Pučko veselje za sljedbenike fuza.

REF:
Štokrl na ramenu, sunce na istoku,
Remiza's Kort i babe na potoku!

Jamnica kroz grlo, Merkant, sudbina,
znojni dres i duboka hladovina.
Mona Remiza u prolazu i njena guza kao muza.
Pučko veselje za sljedbenike fuza.

REF:
Štokrl na ramenu, sunce na istoku,
Remiza's Kort i babe na potoku!

Trtnaprtnjača kao zaključak: dobro, dobili ste Kranjce - sad fino doma po salvete sa cvijetićima i beštek, pa u Zdihovo na janjce

Nemereš bolivit kol'ko te može zagnjavit masa je*ivjetrova sa kastrolom u kosi od cirka 15 antitalenata, 4 potencijala i 3 za koje se isplati reć' da su ko s drugog planeta - i svi odreda u soknama, neki i sa loknama, podijeljeni u one koji nose plave kute i one druge koji nose, reklo bi se žute... "Još mi je onda ili sada malo docnije teže zbog popijenog ledenog piva, zbog tune iz konzerve, kiselih krastavaca iz rezerve, pojedenih kikirikija u ljuski za smirit nerve i utrošenog znoja za, zbog rime, prokljuvit' sve ostale -erve!"... I tv ekran je vidio da tu nešt' ne štima, da nema vatre, al' da ima dima, da se optimizam klima, da ove na tribinama neko cima i da se, zapravo, samo dimi na sjevernoj tribini - i nekako kao da je tv prijemnik teško valjao pokretne slike i tražio po zelenoj plahti pobjednike ili bar iskusnjare koje, da bar, mogu zarolat' ko Car... "Neka se javi onaj koji je bez pitanja iskorjenio fantaziste - i neka pod hitno vrati iste!"

Trtnaprtnjača o dugom pogledu kroz bocu u prazno i to netom iz jutra, ali ni to nije, ne, kao kruh sa tankim slojem putra

Obraćam vam se, klokani grbavi, iz ponosnog vokativa, jerbo takav je danas dan - malko/mlako drugačiji od jučer ili prekjučer kada se uz grgljavo pivo i poznate senduističko-rosendorfske teze sjedilo na klupi podno breze, ali svakako je dan ko i drugi ili treći, peti, sedmi, stoti... "Ma, u klinac i sve: umjesto da lovim ribe iz konzerve i pijem gembase iz pletera nasred terase, evo sjedim i radim - vindous se pale gase ko semafor na Puljskoj ili kao t10 sa softverom od t18 nakon nekoliko godina!"... Neki od izabranih giganata kvrgavih potkoljenica sada sigurno kafenišu u umagljenoj daljini gdje tende su od prave trske, a piva u sekundi prelazi put od tekućeg do leda i natrag, te po logici stvari dobro sjeda u ambijentu zrikavaca i teške fjake - tol'ko teške da i laktovima čak i teške glavurde izgledaju stvarno lake - i to bez beda... "Jel' tako deda?" "Seveda, seveda!"... Stoga i uzgred, sjedio ja ovako il' onako u anatomskoj stolici sa sestrama Hidrom i Ulikom ne mogu a da ne svisnem i ne pomislim na to kako sam baš sada 'međ' prsatim štanga-tanga mediterankama sa egzotičnim japankama. Tu je negdje i fino vino, lepinja rasna masna, ćevapčići sa ajvarom i lukom, karirani stolnjak u daljini kao barjak na buri... "E, zakaj nisam negdje na molu sa palcom debelo u moru, plivam leđno, gledam dobre tete oko sebe i živo mi se je..."