Trtnaprtnjača o kestenjalu koji je opet na uglu i zbog kojeg se sve dimi i o tome da nitko ništa ne daluje, a jesen svejedno caluje

Pritislo je skoro pa netremice u bližoj okolici ništice "negdje oko minusa i hladno oko sinusa" na poluispravnom je*ivjetru termometru: vidi se to dabome na svakome centimetru, vidi se da više nitko nije dovoljno neobuzdan i lud za kratke rukave, da mnogi stavljaju kape na glave, da su proradila centralna, da su drva "na metar" složena tamo gdje je peć još uvijek drvetom ložena. Dapače, puste su ulice, "čuju" se friški mlinci i purice, vrijeme je bundeva, kolinja i martinja... "Ajdontrimembr kad mi je zadnji put slapić one vodice grunuo iz lijeve nosnice iliti nosne duplje i kad sam zadnji put kihnuo tako u šuplje!"... Iznenada se, trtne mu, futrani kaput prometnuo u prvi plan, kapa uhopoklapuša je u pogonu cijeli dan koji je uzgred kraći što znači da su sve bliže božićni kolači - u talonu su rukavice, pljoska sa dva deci šljivovice u nutarnjem je đepu za okrijepu, cipele koje imaju svoju težinu i kod uspona bitno utječu na svježinu, a koje po defoltu odmjenjuju mokasine. I sve to zbog nadolazeće zime, a samim time i zbog rime... naravno i vodoravno. (4.11.2003.)

Trtnaprtnjača o 'Zdravo, druže kapetane, mislite li da je pretoplo za fazane?'

Nakon brojnih zapleta u proteklih nekoliko tisuća dana, nakon okončane više škole s puno sreće... "kako to boli kako to peče!"..., nakon svega ostalog pod nešto treće, pitanje se samo nameće: što sa vojskom, balabane, misliš ti to rješit jednom nekad?... "Eh, svikojipitate, odgovor je skriven iza sedam mora i sedam gora, pa onda na drugom pravom križanju desno ispod bora, i to nije fora - malo više noćna mora"... I onda se čelni ljudi korpusa, brigade, bataljona, oblasti il' čega već dosjete razvezat' gordijski čvor novaka i predočit nama odgovor: slušajte pozorno... oslovio bi on mene sa dešamp da zna al' ne zna, i onda bi rekao da sam nesposoban za šestomjeseeno duženje domovini s puškom na ramenu, sa ponekim pleterom na epoleti, sa isteklim datumom na pašteti, ali isto tako i za osmomjesečno duženje domovini u civilu - ne može to tvoje zašarafljeno koljeno izdržat tu vojničku silu. Srećom, pukovniče, generale, majore, bridagiru il' štogod, još uvijek se osjećam dovoljno dobro za prodor po lijevom krilu, za igru u navali ak' treba i na silu… (27.10.2003.)

Trtnaprtnjača o drndanju sa Rozendorfom, kojeg mnogi ne znaju, u tramvaju i o slušanju njegovih priča

Duga je povijest naporne gluposti, to zna svaki kid in taun, svaki klaun koji je malokad daun, no rijetki su koji imaju prilku slušati izvornog kralja naporne gluposti kako trabunja o tome kako mu je danas izjutra čuna... (svaka prava mačka bi rekla igračka) ili kako je ona mala komad do daske i ko rođena za male noćne praske ili o tome kako mu radi klima dok prebire po prašnjavoj polici sa pornićima... "Rozarijo, majstore bez gela, a da spustiš priču za nekoliko decibela - nama fuzerima je neugodno!"... Vrstan je to govornik, za one koji ga ne znaju, koji i kad šuti zapravo laprda, jer ipak je to glava tvrda koja gleda gdje prolazi/gibase/njišese/luta kakva dobra prda iz kakvog kvalitetnog parfemiranog "krda". I zaista, bez njega bi tamo gdje smo mi (a to locirajte proizvoljno) sve bilo u banani, pa je za dobrobit svih od iznimne važnosti da ne bude tih... "Kakav bi to Hram bio da nema tog remižanskog sina - k'o pivo bez hmelja, ko gemišt bez vina!" (10.10.2003.)

Trtnaprtnjača o tome kako jedem stiropor i zalijevam isti jogurtom

Ide vrijeme, leti, vidim to po mrljama na tapeti, a i po nekakvim tragovima na pašteti koji obično dolaze s tjednima, nekad čak i sa danima, ali rijeđe, mnogo rijeđe, rijeđe je i od juhe u studentskoj menzi... Vidim to po jednažbi rupa na remenu u vremenu i po konfekcijskom broju i po kroju... "teta Silueta, pa vi mene mislite zaje*at', ha? Nije ovo, nemre bit'! 36/34 je moja veličina, ja sam tanji, broj manji...", pa onda po onoj tvorevini iznad remena, drugoj reinkarnaciji Sljemena koja kad si da maha skuplja sve ono dobro od pive, graha... "Grah je dbest kad odstoji kojih dan do dva... Znate već, tu odlazi ona kora... pa onda uz špek i luk podivljaju osjetila sva bez pardona uz vino, kontrolirano, iz demižona..." No da, prokletstvo pive i graha, pizze i ćevapa donosi i niz dilema, pa i problema koji se mogu uočiti kao očiti: povećana masa utječe na ubrzanje, ali i na opće zdravstveno stanje... "Je*iga, moram zažmirit kad su mi čingaćevapi u dometu, kada me mami tamna strana bureka, samo da mi je reći -ne!- kad je u pitanju horok lazanje i naravno... - Jedi manje!"... Ide, ide, sve nekak' kao da ide, a ja sam jedreno spor - eto da zato sam prešao na šnekope stiropor. (2.10.2003.)

Trtnaprtnjača o Čingać ćevapima i o čak nekoliko pivskih kapi za kojima organizam vapi

Čudesni ćevapi iz čarobne ćevapćinice Čingać čekali su nas četvoricu iz "Lige Ćevapa" da otklonimo čemer čudljivog česnim zalogajčićem + uz nas je ćevape čekao i jedan čestiti čikara (član dičnog Katanača i mogući ćevapćion) čije čvalje će se u nadolazećem periodu "Lige Ćevapa" časno omastiti ćevapima, al' na čiji račun - čut' će se... "Ćutim: ćevapi čovjeku, češer češljugaru, čičak Ćućerju, češalj raščupanoj, a češnjak čiči!"... Četverac "sa" plus čikara dično su se uz piće (ne iz čokanjčića, nit' plodom čokota, već iz kriglečaše) počastili u čumezu čime je okončana još jedna sezona... "Često se čuškam po čubama u nevjerici, doočim čevapčići u Čingaču bivaju sve veći!".. Čak devet ćevapćiča ćuškalo je umoćenu, dok je čestitoj čikari jedan od članova predočavao čačkalicom da Leče neće izbjeć' slijedeće čašćenje, ali da će biti čupavo četvorici... "Obože, tko će uz Leče častit predveče?" (21.9.2003.)

Trtnaprtnjača o smrzavanju na -17, kratka uputstva za preživjeti jedan tjedan - uz uvjet da se subotom ne smije biti žedan

Neugodnih -17 izmjerenih neispravnim uređajem za mjerenje difita na Kortu u nedeljno jutro doveli su u pitanje opstojanje nožnih palaca i onog crnog pod noktima što priča nekoliko svjetskih jezika, ruga se grickalici i draga je uspomena na ljeto '97e... "E da, još uvijek ajdontbilif da se u jednom eminentnom lokalu u samoj koštici metropole može popit' pol' litre pifkana/provjereno kvalitetnog za tričavih 12 kuna!... Možda je to bila samo fatanajorganu! Možda je...? A možda su u šumi! Takvo što te izbezumi - ne vjeruješ pronicljivom oku, a ne vjeruješ ni sumi!"... Nego, da se vratimo na minus, bitno je dozvoliti totalno tupom, ali baš tupom pogledu da bude uprt u minus dok ne otupi do najvišeg stupnja tuposti - na tragu gluposti dugo gledati uzdignutih obrva u isti onaj minus kako bi bili potpuno ziher da je statika u redu a ako nije onda joj treba reći da bi trebala stati u red, ak joj nije bed, da je glupost neuništiva pogotovo onda kada pod utjecajem piva skočite u grm kopriva, da štange na štokrlu ne služe za sjedenje i panoramsko promatranje koka s potoka, da u fuzu pobjeđuje momčad koja više trči, koja se grči, koja kontrolira igru i koja izgleda uigranije, te pronaći u tom minusu nešto što je u plusu, a ako treba prokopati i u kosinusu/sinusu, baciti pod korijen, derivirati, eksperimentirati, implementirati... Brojka uz minus ne mora biti 17, može biti i 9, 8, sve više od 5 prolazi pod nazivom "je*eni porazi", jerbo nema prevelike razlike... A uvjet da se subotom ne smije biti žedan, vrijedi l' to i za sljedeći tjedan?... "Svakako, nego kako. Ukoliko mislite da ste u krivu - popijte pivu." (15.9.2003.)

Trtnaprtnjača o mrskoj misli na čarape, duge rukave i kragne koje dave

Zamislio sam se, onako ruka na bradi, drugom se često čudesno češkam iza lijevog uha k'o muha kad se kuha juha na plinskom rešou u predjelu gdje ima komaraca... "Vidim li ja to jesen i kesten, Hajncharaldfrencen? Ili je to samo dobar povod za provod da se popije Žuja u Hramu i ferkorektno izmlati praznu slamu?..." Hrabro, gotovo viteški bez mača, oteo sam krmeljavom lijevom kapku slobodan dan, dok je desni nešto prije iskoristio svoj i to ziher k'o kad je ziher kad loptu ima Mostovoj u šansi. Promijenio sam plan i program za danas i sutra, pogledao u kran u sivoj daljini i odbio povjerovati crnoj kavi, crnoj ko zgoreni ostanjci u tavi, koja me je lukavo uvjeravala da je kišni dan bastardan, pomalo i balaban i da mi treba kišobran. "Pogle' puževe-golaće i gliste tamo na asfaltu kod Remizove biste!"... "Teta crnakafa, možda imam impregnirane tihotapkalice i boli me klinac za te iste gliste pored biste..." Zamislim se ko žaba na lopoču, puštam tekstualne oblačiće iz glave ko Zagor i Čiko tijekom diskusije, onda mislim i mislim ko Baltazar, a kad mislim onda me u lijevoj nosnici prene nešto u bojama kiselih krastavaca što katkad treba iskihati, jer svakako treba disati... "Imam rješenje za vas neuke: malim prstom po nosnici zagrebati nježno u smjeru gore dolje, osjećat ćete se bolje, a poslije je sve lako... to zna svako." (13.9.2003.)