Trtnaprtnjača o odlasku iz jedne kreativne organizacije u kojoj se dosta toga temelji na luminoznosti

Ne znam što da vam kažem nakon svega, kako početi i od čega... Pod ‘svega’ mislim na gotovo pa punih godinu dana suradnje tijekom kojih smo se družili i surađivali, strijepili i snivali... Ne bih želio ispasti patetičan, već više nekako autentičan... Ne bih želio zvučati razočarano, njom, njime, nečime ili sa svime, isto tako ne bih želio da u ovom tekstu lišenom dubine pronađete elemente gorčine, ljutnje, nekakve slutnje... Jednostavno, žao mi je što odlazim, posebno zato što sam vas konačno sve upoznao kako treba. U smislu da sam u svako doba noći i dana mogao napamet nabrojati lumigamije po sobama i to imenom i prezimenom, gdje sjede i što svaki od njih jede – dal kotlete ili sushi, da li pije energetska pića i da li puši... No, što je tu je, s vremenom dođe vrijeme (zgodna konstrukcija, pomalo opstrukcija) da se čovjek spakuje i krene dalje, tu bi sad dobro došlo napisati ‘u neizvjesne životne ralje’, jer sve nekako po logici stvari ide dalje. Na žalost, ne mogu vidjeti što se nalazi u budućnosti, ali imam dovoljno odlučnosti da ne posustanem ili odustanem. Želim vam svima mnogo uspjeha u svim aspektima, želim vam sreću na nekim budućim projektima, kreativne pobjede i ideje koje vrijeEDE. Iskreno se nadam i vjerujem da ćemo se sretati, onako doslovno – možda privatno, a možda poslovno. Budućnost je nepredvidljiva kao što je bila i prošle godine, kada me je prst sudbine doveo do vas. Nemojte ništa zamjeriti, trudio sam se biti pošten, iskren, odvažan, napredan, istrajan i radin. Visitor koji želi biti kreativan... Nije išlo! Sve pet. Na svemu, hvala vam!

Trtnaprtnjača o tome kako se nekad geteelom išlo na more

Sjedim na stražnjem sjedalu crvenog Škodilaka Fabije i razmišljam intenzivno o vremenu nešto prije nego što će u ovom predbalkanskom gnijezdu crvenobijele 'kockice' zamijeniti petokračnu zvijezdu uz svečane taktove 'Lijepa naša... domovino'. Ispred nas krivuda ona jedna jedina 'stara', a u susret nam svako malo dolaze pa prolaze po dva fara... Vidim sebe osnovnoškolca, skoro pa odlikaša, novopečenog osmaša, kako sjedim na stražnjem sicu ozaren u licu, na nogama nosim nove pume koje na sebi imaju i malo teniskonarančaste boje i ostatke kaugume... 'Ražnirane naravno, jer to se sada tako nosi... dok su drugi bosi'... Stari daje gas do daske dok prolazimo pored Jaske. Jurimo brzinom od 60 km/h. U gepeku imamo neizostavni tatin alat, pa pribor, trokut, lampice, zatim sve bitno i nebitno, luftići, plinski rešo, rajngle, putni frižider, neseser, beštek, kava, paštete razne, posude pune i prazne, kobaje i špek, roštilj, lopta za nogomet i još dosta toga spretno uguranog u ne odveć veliku zastavu gtl55. Iza nas na kuki umjesto ćelave tenis loptice zakačena je brako prikolica s polukružnim krajem, rabljena, ne baš sitna lova, ali ko nova, trokutići mačje oči da je se bolje uoči, kapaciteta četiri osobe, u njoj nešto robe za hladnije dane i još nešto po sistemu 'stavi ak stane'... 'Znaš kakvo je ljeto? Misliš sunčano, a kad ono kiša i eto...' Uglavnom, vozili smo se 'po staroj' i vraćali 'po staroj'. Bez problema smo trpili neudobnost, zastoj i znoj. Stari je svaki put kad bi prolazili tamo, iako o tom sve znamo, pričao o Krbavskom polju gdje su se Osmanlije i naši velikaši junački potukli do zadnje kapi krvi, a mama o tome da dok jedem ne mrvim... Velebit nam nije bio bauk, a serpentine neki poseban nauk. Išlo se polako... Pamtim tatine riječi 'more nam nikam neće pobjeći!'... Zastava gtl55 nije stenjala dok se penjala. Doživljaj je bio proći ispod plave cijevi fi milijon i po i pitati: 'čemu služi to?', dočekati prvi pogled na more od tamo gore i pustit uzdah: 'možda se stignemo i okupati kad dođemo', samo da prođemo Benkovac, Obrovac pa dolje pa skrenemo pa sim pa tam pa dva manja sela pa grad pa Biograd, tu smo, samo što nismo, prolazimo Tisno...

Trtnaptnjača o tome kako je ipak za sve kriv Pauerpojnt!

Čitam i ne vjerujem da je to stvarnost, da je to sada, da takvo što može ispalit netko tko vlada nad nama i da mu nakon svega nije blama. Kako? Kako se, dovragaaibestraga, održe tamo, to me strašno golica, u tim velikim kabinetima prepunim knjiških polica i udobnih stolica... Ili bolje, što se dogodi kolektivnoj svijesti na dan parlamentarnih izbora. Glasa li većina samo zato što je to fora, bez razmišljanja, bez volje, nekako bržebolje da što prije završim s time?... 'Zaokružiš nečije ime, smotaš šareni papirić, precizno pazeći da se vrhovi ne uviju i onda taj dokaz svoje gluposti ubaciš u kutiju!'... I onda netko otvori tu Pandorinu kutiju punu poznatih lica, sve redom teških lijenčina i neznalica, kriminalaca i varalica kojima taj netko, zacijelo svirep i kitnjast, u ruke da vlast da vladaju nad nama kojima je tama u stvari normalno stanje stvari. I onda stvari postanu sve gore, narod puši raznorazne fore, taj koji je gore zna da je narod ne baš mala, ali hrpa potpunih budala, koji guta sranja, nekad veća, nekad manja, i malo po malo tone sve dublje i dublje uz udarce sve grublje i grublje. Sve se manje ima, a sve se više otima. Ovi gore tvrde da razmišljaju i da rade, tvrde da se više ne krade, jer da je vlast satkana od poštenih Hrvata, tipa seks i Mosor, koji sve čine da nas izvuku iz živog blata. No, bez obzira na sve te velike Hrvate život je uglavnom crn i nejestiv i nema naznaka da će biti barem siv, sve dok će za probleme u državi Pauerpojnt biti kriv!

Trtnaprtnjača na koju neću biti ponosan, već možda prije žalostan

Da ne duljim, sjedim i buljim u ekran ejplovog meka, malo nagnutog prema natrag, i pitam se, onako ne baš optimističkim tonom: 'kamo ću i što me tamo čeka?'... Kriza nema milosti, to je sad sasvim jasno... Mislio sam je zaustaviti, onako na cesti, priči joj sa strane i pitati je par pitanja, no čini se da je sada kasno. A i što bije pitao???... 'Hej krizo, jepenti pas, pa o'š ti već jednom otić od nas i pustit nas malo na miru, da možemo krajem sedmog stat u Ziru, reć' onako zadovoljno: 'evo goišnjeg, dva tjedna sunca i mora bez ovomorabitsutragotovo, tražimposao, burzahirajkam i stani-pani fora.' Ali ne! Ona ide dalje, raste svakim danom, uzima nas i ždere dok u ruci drži bejzbol palicu i trga žardinjere. Nitko je ne može zauzdati, jer ne postoji šeširnati kauboj s takvim lasom koji bi zaustavio kriznocrnog konja s takvim kasom. Gledam je kroz sunčane, tako krijem krmelje, suzne naznake i podočnjake, svakim danom je sve jača i svakim danom sve je više plača, a sve manje plaća... I tako s navlaš istog položaja kao i prije 365 dana, s ratom kredita od uređenja ex-stana, ali s malo više toga na ramenima u ovim tužnotragičnim vremenima, promatram svijet kojeg mora gledat moj najdraži suncokret. Ipak, bez obzira na sve te neugodne detalje, jedino što preostaje je već izlizano: 'život ide dalje'!

Trtnaprtnjača, pa pogledaj ti to tko je to na teve...

Čekček, pa to je, pa to je... Ma kaj mi je, to se samo striček i teta igraju ševe ispred skrivene kamere po uzoru na neke Amere... Prebacit ću na drugi program, da vidim, sad je oko osamnostiposran, sigurno ona teta frčkavo Eksplozivna ima neku reportažu o pustinji Kalahari ili o Sahari, tko zapravo mari... zapravo... Brijem da bi tu mogao vidjeti i dvogrbe deve ili neke zanimljive crtice u dekolteu od stvarnosti do sna, gdje je roza majca u ve pa se vidi skoro pa sve: dobre dude. Uostalom, sad će još malo i vremenska prognoza: možda teta Cicona sa dva balona otkrije gdje će sutra harati ciklona, dok su u fokusu ona dva bombona ili kako sam već rekao: balona i ona od glave do pete - razorna poput komete... "Mislim, nema smisla od buhe raditi slona, ali ako sutra ne uzmem kišobran mogla bi biti pušiona..." Bladihel, ali ne razumijem baš svu tu gužvu oko jedne istina popularne djeve - nije lijepo da toj - onoj iz tog jednog razgrabljenog avija - gledamo u znoj ili u epidermu dok guta... šampanju u tom stanju!

Trtnaprtnjača prije raspašoja kad smo ne baš bez bez problema smjestili svu tu našu silnu masu po pikasu...

Mjesto se doimalo ko ideališe za spavat, pa se probudit, pa nešt' perverznoskupo pojest u nekom hajklas restaču gdje su cifre "takve da se brojka na dnu papirića samo šapuće, dok su konobari nenadje*ivo lijeni da to jednostavno plijeni", pa onda ostavit' papuće ispod kreveta i jasno ko bezdan odvest' djevusvoju u nepopravljivo romantičnu šetnju uz more i stijenje na Lungo mare - to je uostalom i mjesto gdje se koke fino bare (bar tak' pričaju oni koji to jesu - barili neku svoju ribu il' pak' neku hostesu)... Mislim si dok mislim na djevusvoju: vjetar joj mrsi kose, a neveliko kamenje masira noge bose - idila, mnim si da je došlo pravo vrijeme da nas sudba na tren pusti same, daleko od galame da mi se galeb pokenja na rame, da pustim pijetlu krv il' gušteru sok, da kažem svim pizdarijama "bok, di si kaj ima!", al' ne... Odjednom nasta neka pomutnja, oblak misli koji je do tad bezbrigeipameti lebdio rasplinuo se: stvoriše se dva "sajkokiler" kamijona od sto tona i nas par za istovar... Nesta uto idila kao 90-60-90 iz sna, djevamoja se izgubila u masi k'o bugar u kasi, a ivicakičmanović pod neočekivanom tlakom kartonskih škatulja od 30 kila je sve više glumila debila... "Vilo Anđolino, mače, što svi ovi ljudi znače, tko su oni - neki šampijoni!?"... Ali ne, to se gomila nastrojenih ajnštajna u kariranim šuljama i cvikeršajbabuljama (plus/pod mus nekoliko zgubidana) susrelo na par dana diljem šatora na terasi kako bi se propili i proveselili - dodajmo i prodebelili. EdoMaajke mi da je bilo baš tako... "Opatija, apatija... bolje da se vratim ja... oy! Remiza... oy!"

Trtnaprtnjača o Gospodaru prstenova - Strücoglu, Tamuda i pijana momčad koja vrluda...

Dešamp je u sjubotu drito na dan rada preuzeo odgovornost... "idemo fuzeri, čvor je na kravati, apšisani barjak je na koplju, al' di je mlada?"... baš kao što i priliči toj poziciji čovjeka od poteza kojem je na drugom mjestu burečna meza i teza da je burek sa sirom u stvari onaj pravi. Navukao je oko jedan nebaš konfekcijsko odjelo, kravatnu sa glagoljicom i na žuljava kopita "friško" zglancane picolovke - ko pravi dabar iz žita. Nekolicina nas probranih fuzera stacioniralo se podalje od frižidera, zbegecani za popizdit'... "osim šofera ostali smo drmnuli po nekoliko jegera za snagu, a potom i za čagu koja će neminovno uslijedit'!"... Napetost se mogla osjetiti posvuda pomalo k'o molim nakon halo, ko pazi prije je palo, vrijeme koda je stalo... "ajd' dabrovi, nema nitko da mrdne: kulen je tu, i podravec - ček da prdnem... uh, prot, ah... gdje sam ono stao prije neg' je prdec pao???"... Docnije smo u poludjeloj kumovljevoj ksari krenuli po mladu u - pa reklo bi se bratbratu - susjednu zgradu... "Ha, pazi ti tog agu kako je samo brcnuo brlju - za snagu, ofkors... nek' je proba pa još i iz zgloba!"... Strücoglu plus Tamuda su se ondak odvažno zadadakali pred olatarom, razmjenili ono okruglo što je Strücoglu dobio nakon dila sa zlatarom, poljubili se nakon avemarija bez vokala i - tu je oficijalna priča zapravo stala! Poslije toga dolaze uglavnom fuzerska posla i gemovi (prst vina prst vode), saund iz zvjezdanih staza kao bekgraund, kravate oko čela, odjela, razna jela, žmarci i komarci... "Neka vam je mirna bračka luka - evo ruka, da uspije... a kad će zatrebat, Tami i Žare, računajte da ćemo vam nosit ormare!" (1.5.2004.)