Skrnavka o tj, tj, tj...

Tmurim se jer takav je dan, nikakav i siv
palim telku i okrećem na Eksploziv...
I tada ugledam nju,
omiljenu voditeljicu.

Možda ova pjesma na neki način prati liniju njenog tijela,
no ja bih prije rekao da je nježna kao špica erteela.

Iščem tišinu, a izbjegavam galamu,
palim telku i čekam Garnije reklamu...
I tada u kadru ugledam nju,
omiljenu voditeljicu.

Možda ova pjesma prati liniju njenog tijela,
no ja bih prije rekao da je nježna kao špica erteela.

Sjedim u bircu i kroz kafanski dim
spazim da na šanku netko lista Elle magazin...
I tada na naslovnici ugledam nju,
omiljenu voditeljicu.

Možda ova pjesma prati liniju njenog tijela,
no ja bih prije rekao da je nježna kao špica erteela

Trtnaprtnjača o tome kako ćeš ziher nešto naći ako tražiš putem guglerta

Doslovno svake godine, kao po nekom pravilu, pronađu je u nekom kutku oceana, jasno vidljivu i nestalu, čuvenu i nikad do kraja razjašnjenu, da li zauvijek izgubljenu, magičnu i zacijelo naprednu Atlantidu. Da onu jednu jedinu koje već neko vrijeme, 9600 p.k. i kusur, nema na zemljovidu! A sve je počelo još tamo u vrijeme Platona filozofa, koji je napisao u onim svojim slavnim dijalozima Timaeus and Critias da ju je jednom nekad satrala prirodna katastrofa. No, nije sigurno što je tada točno mislio iako je jasno da je mislio, pa neki tu Platonovu otočnu Atlantidu smatraju pravim mitom, svojevrsnom slikom društva toga vremena, silnih političkih promjena. Nešto bogato i lijepo, prepuno zlata i ćupova što se nalazilo negdje tamo, s one strane Heraklovih stupova. Atlantida je zapravo predstavljala tek čistu naraciju, koju su kasnije, u srednjem vijeku, uzeli kao sinonim za izgubljenu civilizaciju. I onda odjednom, već pomalo i na živac idu, svako malo netko vikne: 'pronašli smo Atlantidu, pronašli smo Atlantidu!'. A ovo zadnje otkriće gotovo da prerasta u ruglo, jer, naime, jedan ju je pronašao dok je guglo. Pazite, dok je guglo! Očito je bitno da je pod morem, da su dva kamena na jednom zidu, da je sve pod pravim kutem i nema sumnje - pronašli smo Atlantidu. Do sada su je i bez Guglerta pronalazili mnogi na raznim dijelovima svijeta. Nekima se ukazivala na Atlantiku, nekima je zaklanjala Afriku, ima onih koji se kunu da je dolje na Antartiku, Skandinaviji, Bliskom istoku ili negdje gdje more oplahuje Ameriku. Moguće je da je tamo jer sve je moguće. Moguće je i to da je Atlantida u parkiću iza kuće. Zašto ne?! Treba guglati i naći ćeš svašta, upravo toliko koliko ti omogućuje bujna mašta. Na primjer, popio si jučer deset piva i poslije drmao po žestici, potom si čvrsto zaspao na drvenoj klupici s naslonom. Probudio si se grimasom bolnom i crnom rupom bez slike i tona sa kakvom se nisu susreli u 'Zvjezdanim stazama' već deset sezona? Gdje sam? Ne znam... Proguglaj, možda ti mogu reći gdje si točno... Hej gugl, pokriven sam novinama, ležim bočno i gledam u piramidu. Zapravo, mislim da sam pronašao Atlantidu!

Trtnaprtnjača o trećem hrvatskom predsjedniku kojem je srednje ime PravDA

Poznati pjezaž Gornjeg grada: granitnim kockama popločen trg na kojem stoluje Vlada i svetomarkova crkva krova prošaranog šarenim crijepovima. Ovaj put je tu i pozornica, preko stotinu stolica, osiguranje, protokoli, prava okupacija. Inauguracija. Svud uokolo narodna masa zaglavljena u bezbrojnim prometnim čepovima, primjerice krkljanac koji vodi na Tuškanac, na svakom ćošku i ulici, najviše na Ilici, promet reguliraju plavi redarstvenici, a u masi brojni uzvanici, ulaštene crne limuzine, dame otmjene i fine, fotografi koji rade za ključne magazine, političari sijedih glava i nadmenog stava premazani svim mastima od kojih su neki na vlasti, a neki slizani s vlastima. Osim onih iz stranaka bilo je tu i ljudi iz banaka i iz ostalih poslovnih sfera, pa niz bivših premijera. Sve je to jedna ogromna nukusna kaša sazdana od raznoraznih glavonja iz nadzornih odbora, selebritija, spletkaroša i mutikaša, ponekog sportaša i jasno neizbježnih mafijaša. Nije bilo, recimo, naših istočnih susjeda, onih gdje pas ne grize već ujeda, jer smo priznali nešto što po njima nismo smjeli i to je za njih sada velika uvreda. U prvim redovima oni iz državnog vrha, jer to im je očito jedina svrha uz vlast, najuža obitelj svaka čast i strani dužnosnici kao neki bajkoviti vjesnici europskog proljeća, kraja svih dosadašnjih nedaća. Napokon, začuo se ding-don, ding-don, zazvonila su zvona i Grički top je opalio, a to svi znaju, po starom običaju, kako bi označio podne, pa je treći hrvatski predsjednik u pratnji supruge i kćeri, prilično zgodne, stupio na plavu pozornicu odkud se maše, pa su potom dva zbora, dječji i akademski, zapjevali uz taktove 'lijepenaše'. Treći hrvatski predsjednik je tada, onako ozbiljan sav u duhu crven-bijel-plav, položio ruku na Ustav i prisegnuo da će se držati zakona i Ustava, da će bdijeti nad svime što je zapravo uredna i pravedna država, nad ustavnopravnosti poretka, čuvati nezavisnost, opstojnost i još dosta toga na -snost. Ženski glas, sudac neki, tada je rekao ono što je nužnost: 'Objavljujem da treći hrvatski predsjednik stupa na dužnost predsjednika Republike u ponoć 19. veljače...' (18.2.2010.)

Trtnaprtnjača o šahistima koji voze dobra kola i znaju a...

U prvi mah mi se činilo da igraju šah. Karpov i Kasparov novog doba, parkiralište, a ne soba. Posumnjao sam i na belu, no od toga ništa, jer nema bele bez dva tri gemišta. A oni voze, prevoze... Bio je to jedan od onih dana bez kraja, kada rješavate birokraciju, tražite papire po cijelom gradu, dok se oni koji to mogu igraju u hladu. A zapravo rade, na sve načine bježe od dosade, češkaju brade. Naravno, to se tako radi svugdje u svijetu, reći će ako ih se pita, iako jedan drijema, drugi i treći puše, a četvrti čita... novine ili štogod stigne nakon što se podrigne po mortadeli i steli. Računica je jasna i vrijedi, samo sjedi jer konkurencije nema, nema računa za tih parsto kuna, nema problema. Čekaj i dočekat ćeš žrtvu od radnog dana 'mrtvu' koja neće imati izbora, koja će skapavat od umora s četiri vrećice u rukama, koja će onako u agoniji i mukama doći će do njih, do onoga prvog koji čeka otvorenog gepeka i suvozačkih vrata svjesna da će tih nekoliko ključnih kilometara platiti s 'pola kile zlata'. Uzgred, svatko od njih ima solidnu pilu, a ne bih se čudio da je netko od njih digao bajnu vilu ili barem dve deke tamo negdje kod Ivanje Rijeke, ne one konkurentske Rijeke, te je povodom betoniranja prisutne počastio janjetinom ispod peke uz fanfare, tamburaše i sviranje 'Lijepe naše'. Ne sjećam se da u drugim metropolama taksiji toliko stoje, da taksimetri toliko izbroje od, recimo, doma do ajrodroma, da se toliko roje i da se toliki, pa i gradski oci, toliko boje 'čačkalica u ustima s prijetnjama pustima'. Očito je ova naša sasvim mala metropola stvorena za poticanje monopola, stvorena za muljatore, svojevrsne aligatore, predatore, koji ne cijene grad i rad već isključivo hlad i koji se boje konkurencije jer tada najčešće dolaze u pitanje nečije kompetencije. Normalno da tad nastupa strah, jer onaj koji je takav najčešće je plah, barem tako kaže bajka, pa se zapjeni, pa se digne hajka s elementima štrajka, prijeti se blokadom ulica s brojem auta od nešto više nulica, jer ako mogu seljaci vilama i grabljama onda mogu i divljaci palicama i sabljama... I što sada? Kao i uvijek treba čekati odgovor grada koji ne želi zabiti autogol, okrenuti leđa skupom taxiju koji stoji i čeka da ih ne nadmaši konkurencija iz Taxi Rijeka... A i mislim da im je vuna, ovima gore naravno, da ne bi foteljicu meku zamijenili tvrdim limom u gepeku... (11.2.2010.)

Trtnaprtnjača o tome da smo svi jednom bili munvokeri

Bilo je to davno, jednom onda kad nam pare još uvijek nisu ništa značile, a simpatije kao nešto što se šapće sve su nas više privlačile. Bilo je to vrijeme kad si mogao stati, pronaći malo vremena za lutanje, za plutanje između svega. Viši razredi osnovne škole, lincer u pekari na uglu i limenke kokakole. I upravo tada kada smo svi gledali emtivi, kada su nam Rokset govorili Lisen tu jor hart, kada smo počeli naslućivati što je to kvart, kad smo počeli izlaziti van na sok i one nešto starije pozdravljati sa bok, u kina je stigao Majkl Đekson i njegov munvok. Na svakom ćošku i samostojećem panuo bio je poster Michael Jackson: 'Moonwalker'. Sjećam se histerije, pa čak i kod onih koji su čitali Dilandoga i Martimisterije ili slušali ko fol pablikenemi rep, siemsi, soltusol... Film je bio neka teška svemirsko-kriminalna zbrka. Mislim da je Majklđekson bio neki smut kriminalac bez brka koji pleše kad je najveća frka. Menindmiror koji ne poštuje red, kao on je zbog albuma bed, ali rekao bih prije da je pokušavao biti nešto što nije. Uglavnom, nije bilo bitno što glumi, posebno curicama koje igraju gumigumi, jer on je smutljivac, spiddemon, koji ne poznaje bijes već isključivo ples. Munvok. Zapravo, činilo se da ne dodiruje tlo, da lebdi, da je negdje u zraku. Mislio sam, dok sam gledao, da je neki specijalni efekt u pitanju, da je vješto skriven iza dima ili u mraku. Međutim, nije bio. Majklđekson je tada bio netko na kog se fura, mit i pop kultura, sinonim... On diše, mi dišemo s njim, on munvoka, mi munvokamo... ali kamo? (25.6.2009.)

Skrnavka o Ćevapćions League

Bogata trpeza na stolu opskurnog lokala,
krigle pune hladne pive što se pjeni,
jedan pored drugog sjede pet rivala
masnih brada i ruku, ali opušteni.

Prošlo je dosta od zadnje 'Ćevapćions Lige'
kada smo tovarili u 'Čingaču' bez pameti i brige!
A, ali, nego, već ponovno se budi ideja o tome da se jede i pije
na istovjetan način kao i prije.

Ne pričaju mnogo, koncentrirani su na jelo,
prstima trgaju lepinju, dave se u šiš ćevapima,
pa čačkaju zube čačkalicom i podriguju se veselo,
i tako svake godine ovisno o rezultatima.

Prošlo je dosta od zadnje 'Ćevapćions Lige'
kada smo tovarili u 'Čingaču' bez pameti i brige!
A, ali, nego, već ponovno se budi ideja o tome da se jede i pije
na istovjetan način kao i prije.

Skrnavka o sjemenkama cvjetova mimoze

Mislio sam da su droge produkti modernog doba,
da su za tu pošast krive neke tajne službe, smutljivci i mutikaše,
jer je poznato da se ljudima nešto loše uvijek lako proda.
Posebno se to odnosi na trendsetere, estradu i na nogometaše.

Mislio sam da su drogu konzumirali vračevi da bi imali vizije,
neki luđaci koji su postali još luđi i neki isključivo zbog provizije.

Saznao sam, danas, da je problem s drogama star kao i ljudska rasa,
da su se halucinogenim 'sladili' još u vrijeme kamenog doba
i to uglavnom da bi se olakšali teški uvjeti rada i bol od išijasa.
Boli te nešto ili misliš da si potplaćen? Ne očajavaj, jer tu je cohoba!

Mislio sam da su drogu konzumirali vračevi da bi imali vizije,
neki luđaci koji su postali još luđi i neki isključivo zbog provizije.

Nevjerojatno je to u kojim se sve biljkama droga skriva.
Za neke bi tvrdio da su samo lijepe bez nekog razloga,
za neke da su zdrave, a neke da su isključivo preventiva.
Zamislite vi to, sjemenke cvjetova mimoze su halucinogena droga!