Sabrana nedjela don Remigia: Trtnaprtnjače i skrnavke

Moje Timberlenke su prošle...

2011-11-18T16:29:00.029+01:00

Bilo je ljeto. Vrijeme godišnjih odmora i velikih, nesnošljivih vrućina. Kratili smo vrijeme u hladu masline na koju je susjed Š. osobito pazio. Susjed Š. znao je ponavljati ‘tako je to s maslinama, ne sadiš je za sebe, već da u njenim plodovima uživaju oni koji će doći nakon tebe’. Usput smo ispijali bevandu od domaćeg vina i hladne vode iz vodovoda i razgovarali kako se i inače razgovara tijekom vrućih ljetnih popodneva. Susjed Š., osim što je dobar maslinar, ujedno je bio i još uvijek jest strastveni planinar. U njegovom slučaju ona fraza ‘penjem se od kad znam za sebe’ prilično je upotrebljiva, jer je tijekom života prošao sva značajnija brda u okolici i osvojio gotovo sve vrhove, unatoč tome što osvajanje vrhova nije ono zbog čega je on volio uspone i planine.

Nakon što smo popili nekoliko čaša bevande, susjed Š. se zagledao u velebitske vrhove, koji su se s naše terase savršeno dobro vidjeli. Velebit mu je bio posebna ljubav i tu je ljubav nekako pokušavao prenijeti na nas sugovornike. Za mene je planinarenje oduvijek bila samo zgodna fizička aktivnost, ništa drugo. Srećom, nemam ništa protiv toga da s vremena na vrijeme s dobrim društvom odem na neku planinu i uspnem se do mjesta gdje smo zamislili doći. Srećom, još uvijek mogu izdržati napore bez nekih ozbiljnijih posljedica. Srećom, to još uvijek znači i to da sam mlad. I priznajem još nešto, pogled u daljinu s tih vrhova je fantastičan, vrijedan svakog truda i kapljice znoja.

Kako to već ide s bevandama i ležernim ljetnim razgovorima, susjed Š. me uspio nagovoriti da s njim i s još jednim prijateljem krenem u neočekivanu ljetnu avanturu – uspon na Sv. Brdo, drugi po visini vrh Velebita. I to usred ljeta, što je taj uspon činilo zanimljivim i izazovnim. Do sada sam se samo jednom penjao na Velebit, ali uspon do Stapa, koliko god bio zahtjevan, nije bio baš toliko zahtjevan kao ovaj na koji smo se spremali. Ovo je bilo nešto drugo. Ovaj vrh smo cijelo vrijeme imali na oku. Gdje god stajali, on je bio tu. Nekako nedostižan.

Prijatelj I. krenuo je iz Zagreba odmah nakon posla. Trebao je doći do Otoka kako bi ‘u troje’ utanačili sve detalje vezane za uspon i usput mi donijeti opremu za planinarenje, budući da sam na Otoku imao samo ono nužno za preživljavanje godišnjeg – majice krakih rukava, kratke hlače i natikače. O Timbama nisam niti razmišljao, ostale su u ormaru, visoko gore na zadnjoj polici. Imali smo prešutni dogovor da ih preko ljeta neću uznemiravati.

Krenuli smo rano ujutro. Odmah nakon jutarnje kave na kojoj sam baš ja inzistirao. Zavezao sam Timbe za ranac. Nježno. Imali smo taj neki mali ritual prije svake ovakve avanture. Da izdržimo. Oboje. S vremenom se čovjek veže za stvari, posebno za one dugotrajnije i korisnije u koje ima golemo povjerenje. Susjed Š. je vozio 'tri dijamanta' i pričao nam o Velebitu, o njegovim iskustvima i o tome ‘da se s Velebitom nije za šaliti, jer Velebit ne oprašta krivi korak’. Prijatelj I. je iskusan planinar, on je to dobro znao. I ja sam znao. Ne toliko dobro, ali srećom, još uvijek vjerujem u svoj korak. Djelomično i zbog Timbi, jer u njima uvijek znam što mogu, a što ne.

Negdje prije podneva smo stigli u Starigrad Paklenicu. Prije toga smo stali u trgovinu mješovitom robom kako bi se opskrbili, odnosno popunili praznine u rancima. Mislim, nema smisla ići gore s napola punim rancem... Iz prozračnog ljetnog outfita uskočio smo u onaj planinarski. Kratke hlače zamijenile su duge, a japanke i bosu nogu čarape i Timbe. Desetak minuta kasnije bili smo spremni. Svo troje smo pogledali u Anića Kuk i na ono što se nalazi iza njega te krenuli. Ako je netko od nas mislio odustati, sad je bilo pravo vrijeme za to. Zagledani u vrhove cipela polagano smo krenuli prema Sv. Brdu. Zapravo prema skloništu Vlaški grad koje se nalazilo podno Sv. Brda da bi u zoru drugog dana krenuli prema krajnjem cilju...

Teren po kojem smo se kretali mijenjao se kako smo napredovali prema vrhu. U početku su to bile klizave stijene koje su turisti tijekom godina toliko izgladili da su na nekim mjestima bile klizave poput ledene površine. Potom je uslijedila staza na kojoj je prevladavalo sitno i oštro kamenje, a nakon što smo prošli PD ‘Paklenica’ dočekala nas je uobičajena, uska planinarska staza koja je svako malo nudila poneku nepredvidljivu zamku poput korijenja drveća, tepiha od lišća, panjeva, rupa, kamenja ili ledenog planinskog potoka. U tim trenucima mi je bilo posebno drago što su Timbe na mojim nogama, a ne u ormaru za najvišoj polici.

Negdje predvečer stigli smo do skloništa Ivine vodice. Iza sebe smo ostavili veći dio puta, a ispred nas je bio još jedan sat hoda. Barem je tako pisalo na oznaki koju smo prošli prije sat vremena. Uspon do Ivinih vodica bio je po svemu najteži dio uspona, jer smo već umorni, morali savladati zahtjevnu strminu koja je posebno bila opasna zbog sitnog kamenja koje je proklizavalo pod nogama. U tim trenucima sam se sjetio onog ‘krivog koraka’ i u potpunosti se prepustio Timbama. ‘Ako ovo izvučete, kad dođemo do Ivinih vodica skidam vas i luftam na prvom slobodnom panju’. I bilo je tako. Dok smo se mi osvježavali preostalom i užeglom vodom iz boca, jer je improvizirani bunar na Ivinim vodicama bio zatrovan sapunom, moje Timbe su se sunčale. Zasluženo.

Dva sata kasnije, dakle sat više nego što je pisalo na oznaci kod Ivinih vodica, stigli smo do skloništa Vlaški grad. Pojeli smo ono što smo ponijeli u rancima, a susjed Š. je u to sve dodao vrganj kojeg je ubrao usput dok smo se kretali obećavajućom kraticom obraslom visokom travom. Nakon simbolične okrijepe crnim vinom, skinuli smo cipele i utrpali se u tople vreće. Timbe sam ostavio na terasi izvan skloništa ‘da malo dođu do daha’. Neka se proluftaju, pomislio sam, jer ih sutra u ranu zoru očekuje najteži dio uspona – zahtjevni kameni put i završni uspon na sam vrh koji je vodio preko planinske livade i visoke trave. Ako to izdržimo, izdržali smo, iako je to bio samo prvi dio zajedničke avanture, jer nas je čekalo i cjelodnevno spuštanje koje će za Timbe i moja koljena biti pravo iskušenje.

Ovo svjedočanstvo je samo potvrda da smo Timbe i ja zajedničkim snagama izdržali i taj spust. Još jedan u nizu, rekao bih, ali do sada najzahtjevniji. Timbe, hvala vam za još jednu čaroliju, još jednu u nizu!

p.s. Timbe su u međuvremenu poklekle, kako to već ide sa stvarima koje vam prirastu srcu, na jednom izletničkom usponu na Risnjak koje nikako ne može stati u istu rečenicu s ljetnim velebitskim avanturama. Tješim se da je to bilo neminovno, da im je presudio zub vremena, onaj isti koji svima i svemu kad tad presudi... No još i danas se pitam da li bi se to dogodilo da smo prije tog fatalnog uspona na Risnjak odradili onaj naš mali ritual. Da izdržimo...

Trtnaprtnjača o po ničemu posebnim birtijama

2011-07-08T10:10:00.001+02:00

Baš sam jučer prošao pored jedne male i po ničemu posebne birtije koja se nalazi na uglu dvije nebitne ulice u kvartu kroz koji se samo prolazi i u koji se dolazi na piće samo slučajno. Ponekad je u pitanju namjera, kao u slučaju dvoje gostiju skrivenih iza jefitnih žardinjera koji gotovo šapuću u ovom urbanom, ali zaboravljenom bespuću. Što takva mjesta nude i čime impresioniraju obične ljude? Šanse da ti se netko sjedne za stol i prekine tvoje male rituale gotovo da ne postoje. Traže li ljudi na ovakvim mjestima toliko potreban mir koji u zadnje vrijeme toliko nedostaje? Bježe li u izolaciju kako bi imali dovoljno vremena za kontemplaciju? Vjerojatno da, jer svima zapravo nedostaju samoća i tišina, društvo vlastitih misli i ona sve potrebnija ‘instant’ praznina, tijekom koje misli nisu pod pritiskom problema jer u tim trenucima njih zapravo nema. Nema ih zato što se rasplinu na terasi prilikom zveckanja tanjurića, staklenih čaša, krigla i šuštanja mjehurića. Te po ničemu posebne male birtije zapravo ne nude ništa posebno, samo ono osobno – komad prilično jeftinijeg hlada nego što je onaj u centru grada.

Par cica iz Českih Budějovica

2011-06-20T11:53:00.002+02:00

Crikva - pola pet, svi spavaju, samo rijetki se bude
rijetki nam se prolaznici - pijana đubrad i voajeri - olfo čude
Dlan moje istetovirane desnice na sisama je neznanke,
dok su mi pod glavom kao jastuk složene japanke.

Ona je neznanka, njena cica je čista petica,
priča jezikom Pavela Ploca i kaže da je iz Českih Budějovica.

Umoran sam od vođenja ljubavi, ali kao i uvijek želim još,
želim joj pucati na gol, ubaciti prvi servis, zabiti koš.
Bicepsi, tricepsi i ljubavni mišić procvjetali su kad je neznanka otvorila oči,
sad slijedi sedma runda finalne borbe u toj vrućoj ljetnoj noći.

Ona je neznanka, njena cica je čista petica,
priča jezikom Pavela Ploca i kaže da je iz Českih Budějovica.

Trtnaprtnjača o zemlji gdje sunce izlazi, a tuga zalazi

2011-03-18T17:15:00.003+01:00

Prije nekoliko dana Zemlju izlazećeg sunca pogodio je snažan potres. Majka Zemlja na različite načine pokazuje svoj bijes, šalje upozorenja, da može rekla bi nam da je bilo dosta, da nije lijepo od jednog gosta da se tako ponaša, da joj ruje po utrobi, razara i drobi. Ali mi je ne čujemo, njenu kriku i viku, zauzeti smo, nema nas, ne čujemo njen glas i ne razmišljamo o tome da bi nas moglo zateći krš-lom-bum-tras! Čupamo iz nje naftu, krademo joj zlato, zalud trošimo resurse i radimo od nje blato. Nitko nije izuzetak, jer ljudi žele više, žele napredak u svakom smjeru žrtvujući pritom prirodu i atmosferu. Žele svijet iz snova, kuću bez krova, da bez obzira na cijenu uživaju u njemu. Cilj su napuštene savane, platforme na otvorenom moru, divovske brane, tankeri koji voze naftu i nuklearne elektrane. Ona nam svaki dan daruje sve što može, dok je mi zauzvrat gulimo do gole kože… Bože, o Bože, s nama treba strože, treba nas naučiti cijeniti ono što imamo, jer malo dajemo, a puno primamo… I onda se mnogo ljudi začudi kada majka Zemlja poludi, kada u samo nekoliko dana uništi pola Japana. Donese more suza i golemu tugu na istoku, zapadu, sjeveru i jugu. Na žalost, kad joj ne damo mira majka Zemlja ne bira gdje će udariti i poslati razorni tsunami. Za nju tada ne postoje Kine, Iraci, Australije, Rusije ili Japani. Ona se zapravo samo brani. Do sada je pružala ruku, ali nitko nije shvatio poruku, sada je svjesnija da je ne želimo čuti pa je sve bijesnija. Japan, taj mali veliki div, možda i najmanje kriv, jer su ljudi tamo drugačiji. Brižniji i bolji. Odani i svoji. Ali baš poput ljudi i majka Zemlja ima sto čudi i kada nanosi boli tada to obično čini onima koje najviše voli. Sada nastupa vrijeme kada će ljudi morati pokazati da su ljudi, a ne ludi. Da imaju srce koje može vidati tisuće rana svih onih nesretnih stanovnika porušenog Japana.

Puna šaka kokica

2011-03-15T17:14:00.004+01:00

Ostavljam iza sebe brige i probleme,
pitanja bez odgovora, konfuzije i dileme.
Bježim od njih, ne želim ih blizu,
jer cijele me noći čupaju i grizu.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

Oni su tamne sjene preko moga lica,
rane koje peku, totalna besmislica.
Šapuću mi riječi koje dobro znam,
znaju da me muče i da sam nesretan.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

Čujem ih jasno, još uvijek vrište,
bauljaju oko mene svi ti problemi koji tište.
Gledam u daljinu, mračna je i pusta,
grabim ih, grabim i trpam u usta.

Ref.
Pustite me, silazim, to je moja stanica,
ovdje ću zagrabiti punu šaku kokica.

Trtnaprtnjača o sranju u državi i prosvjedima protiv tog istog sranja

2011-03-11T16:47:00.002+01:00

Nešto se čudno događa, konačno su ljudi zaključili da ih pogađa to što se godinama događa, a što se može staviti pod nazivnik – slika jednog beznađa. Situacija nije sjajna niti bajna, a previše je trajna u državi koja je lijepa i koja je naša. Sve je više sakupljača flaša, gladnih umirovljenika i nezaposlenih ljudi, stoga ne čudi da se narod budi, da nezadovoljstvo klija ponajviše zbog svih tih korumpiranih zmija s vlasti koje kao da pripadaju nekoj višoj kasti i koje kao da se ne tiče što se ‘dolje’ zbiva, što je perspektiva siva, baš poput ekonomije o kojoj skrbe… Kad zaškripi, retorika je uvijek ista – krivnju svaliti na komuniste, masone, jugonostalgičare i Srbe… Bilo je pitanje kad će narod napokon progledati i shvatiti, da ovako dalje neće ići i da ovi s vlasti neće sići milom, već isključivo silom… Dosta je bilo tlake!... Ulice su pune ljudske bujice koja se buni, transparenti i parole, priprost puk i oni koji su završili neke škole zajedno traže samo jedno – promjene i smjene. Složni su da ne može biti gore i da je vrijeme za izbore. Bilo desni, bilo lijevi, bilo da ima Mercedes ili da jaše na devi, samo da ima jasan plan kako izvući zemlju iz ovog dreka… E, takve se čeka!... No, mislim da takvih nema na vidiku, jer jedan će pasti s vlasti, a drugi drugačiji, a navlas isti, će doći na izvor moći i opet će određeno vrijeme proći, reći će da rade najbolje što znaju, dignuti medijsku graju da su ovi prije zaribali gadno i da je zato 80% gladno, 90% neradno i da je teško, da su rane još sviježe i da će biti još teže, sve nešto u tom stilu, dok će oni koji to još nisu, negdje na sljemenskim obroncima dizati vilu, grabiti i zlorabiti, pretakati na tajne račune i govoriti ‘pustite ih nek se bune’…

Trtnaprtnjača o pjesmama koje uđu, a nitko ih nije tražio da uđu

2011-03-04T14:20:00.003+01:00

Čuo sam na radiju Cher. Nije da je volim i da bih volio da mi kćer jednog dana izgleda kao ona, zategnuta, utegnuta i puna silikona. Ne slušam je, iako znam neke njene pjesme, htio ne htio, onako uz put moraš ih čut. Na primjer, Shoop shoop song je bio hit kojeg su znali svi. Pa čak i potajno pjevušili. Izgleda mi kao da je netko gura, možda je razlog ta njena figura, njen stas, solidan glas... I tako, svira ta njena stvar ‘Strong enough’, melodija lagano ulazi u uši i ne izlazi iz njih tako lako. Pjevušim, zapravo mrmljam da zvuči kao da znam. Naravno, vozim, ali nisam sam. Ko za vraga, pjevuši se i odostraga. Ni ona nije fan. Pjevušimo istu pjesmu cijeli dan. Onako iz gušta. Ne možeš je izbaciti iz glave, jednostavno se primila i ne pušta. Borim se rukama i nogama. Radije bi pjevušio nešto od Casha, Van Morrison ili Dylana. Da bar, ali nije u tome stvar. Jednostavno, postoje pjesme kojima baš ne možeš pobjeći, koje čuješ i kad ne slušaš. Nema pravila, može to biti punk, reagge, hiphop, triphop, dance, tehno, narodnjak, heavy metal, tamburice ili trance. Ako ih pokušaš iščupati ponovno će propupati, jer te pjesme ne vole muk, uvijek se vrate na vrh jezika da bi postale zvuk. Dakle, That I'm strong enough to live without you / Strong enough and I quit crying / Long enough, now I'm strong enough / To know you gotta go… Ne brinite, ako brinete, primit će se ona, ako ne sad, onda će kad tad…

Skrnavka, zar ne?

2010-12-22T15:52:00.001+01:00

Gledam u teške kapke, a na njima slike krenu pa stanu,
ništa mi nije jasno, prepoznajem špicu Eksploziva
i nju pristalu koju kao da nosim na svom žuljavom dlanu,
pritom joj tepam na uho da mi iz dana u dan sve draža biva.

'Ništa', rekoh joj nježno i neizbježno, 'vrijeme je da se bolje upoznamo,
da jedno o drugome što više toga doznamo.'
I krenem, onako po prioritetima, od vrha pa po redu:
'Volim treća poluvremena na Gajbicama, pivo, žene i plišanog medu.'

Ona se prene na spomen žene ili pak na sam spomen Gajbica,
veli mi 'da se boji, da je čula da Gajbničani imaju kvrgava koljena,
da puno piju, a malo pričaju i da su dugom obojana zajednica.
'Lijepa ženo, nemaj straha, mi smo strejt, a ti si naša voljena!'

'Joj, kak je to lijepo od vas', tad sjetno uzdahne ta njena slika:
'Divno je to što sam subjekt u vašim stihovima i što potičem snove.
Malo je na svijetu tako pristalih momaka i još k tome pjesnika
koji biranim riječima stvaraju rime ne bi li zaslužili moje cjelove.'

Što sam joj tada mogao reći, osim: 'hvala ti za pusu!
Znam da su i drugi pripremili birane riječi namjenjene vama,
znam da su ih pisali na poslu, tribini ili u autobusu,
ali nitko od njih se nije bolje izrazio od mene, zar ne Tatjana?

Trtnaprtnjača o starom, remižanskom kraju

2010-12-06T17:10:00.001+01:00

Prošao sam jučer starim, remižanskim krajem. Onim voljenim krajem kojeg nekako teško zaboravljam, u kojem često stajem, i u kojeg se možda nikada neću vratiti. Kako to shvatiti i prihvatiti?... Život ide dalje, nekako se slažem s time kao i s tvrdnjom da je neke knjige bolje i mudrije ostaviti zatvorene i ne tragati za riječima koje nisu niti će biti izgovorene. Mnogo nas je s ljubavlju pisalo priču zajedničkog djetinjstva i mnogi od njih više nisu ovdje, već su poput mene okrenuli neki novi list, ušli u tramvaj na Remizi, udobno se smjestili u prvi slobodni stolac i otišli. Neke sam otpratio, a za neke sam saznao onda kad bi svratio. Neki su se javili i rekli da odlaze, popili smo piće, nakratko stali i popričali, dok su neki otišli bez riječi. Vjerojatno tužni, spuštenog pogleda, po prilici iznenada, uz dva teška uzdaha. Neki se, poput mene, još uvijek mogu vratiti, no neki su otišli zauvijek. I znam da se neće vratiti. Nikada. Razmišljam o njima: gdje su, što rade, pomisle li koji put na stari kraj i na nas koji jesmo i nismo ovdje, prolaze li ponekad ovim ulicama, ovim šetalištem, pored ovih zgrada. Nedostaje li im hlad topola, ‘prebacivanje’ preko velikog gola, gringo s dlana na stepenicama, hladni gelender mostića, škripa ljuljačka i šaptanje na drvenim klupicama originalnog parkića - obilježja jednog neponovljivog odrastanja? Koračam nasipom od Baštijanove do Okretišta, u ruci ne držim kišobran, dok dosadna kasnojesenjska kišica zaljeva novu betonsku stazicu. Volio sam tu dionicu, a tek sada sam shvatio da je po svemu osobita, iako ćemo samo mi primjetiti tu njenu osobitost koju zbog finog sloja nezaboravnih uspomena gledam drugim očima. Da može govoriti, ta dionica bi ispričala jednu lijepu priču, dotakla neke već zaboravljene stvari, oživjela san koji smo tada sanjali - iz dana u dan…

Primjer mjesečnog fuzoskopa baziranog na fuzoskopskom oktogonu

2010-11-19T16:08:00.002+01:00

Fusisivač (21.3. – 21.6.)
Ljubav: Ušli ste u ledenu sjenu planeta Fusrana koji je na taj način u potpunosti zaklonio utjecaj seksualno orijentiranog planeta Fuzgoja. Planet Fustinjak se sramežljivo ukazuje kao žuta fleka na padobrankama i za očekivati je da će uskoro suzbiti utjecaj planeta Fusrana što slobodnim Fusisivačima može značiti samo jedno – daljina skriva razloge vaših mokrih snova. Potražite stoga daljinu. Fusisivače u vezi očekuje stabilan period s lošim predznakom za što je kriv već spomenuti planet Fusran u kombinaciji sa utjecajem 2. fustracije na 5. fustraciju u kojoj se vaš znak trenutno nalazi. Voljena osoba neće u potpunosti shvatiti vaše potrebe pa po potrebi učinite nešto lijepo – uzmite sauger u ruke, sredstvo za čišćenje sanitarija ili nešto tome slično.
Posao: Pokušajte se skoncentrirati na ono bitno. Igranje na zicere uz male uloge vam je isplativo jedino ako nemate za kavu. Proučite lige iz egzotičnih zemalja i igrajte na favorite. Planet Fuzlak je daleko stoga ne očekujte previše.
Zdravlje: U zadnje vrijeme ne vidite prste na nogama. Pripazite stoga na unos elemenata u tragovima. Češljajte se češće.
Savjet dana: Ruke ponekad mogu poslužiti i za nešto više od onog za što ih vi koristite.

Fuzgavac (22.6. – 22.9.)
Ljubav: S obzirom da ste u 7. fustraciji sa sekundarnim utjecajem 3. fustracije za očekivati je da ćete imati pune ruke posla. Slobodni Fuzgavci će zbog snažnog utjecaja planeta Fuzgoja biti izrazito omiljeni među suprotnim spolom i predlažemo da to iskoristite za svoje dobro jer planet Fuzgoj je rijetko u tako dobroj korelaciji sa 7. fustracijom. Kod vezanih Fuzgavaca doći će do obnavljanja već zaboravljene romanse, tu i tamo ćete skrenuti pogled sa ekrana i shvatiti da pored vas netko lakira nokte jer ćete osjetiti agresivan miris laka. Pripremite voljenoj osobi ukusnu večeru i fokusirajte se na nju. Vi to možete!
Posao: Zbog solidnog utjecaja planeta Fuzlaka odigrajte nekoliko izuzetno rizičnih parova egzotičnih liga. Posebno se to odnosi na parove u kojima je favorit domaćin. Koeficijent između 9 i 10 je izvanredan izbor u kombinaciji sa pet zicera.
Zdravlje: Pojavit će se problem sa zanokticama, ali ćete to riješiti zubima. Vrijeme je da napokon sanirate karijes na šestici. Pripazite da preko vikenda jedete više gomoljastog ploda.
Savjet dana: Potražite dućan u kojem prodaju pregače i kupite onu koja na sebi ima otisnute ženske noge sa halterima i crnim donjim rubljem.

Fuzdovan (23.9. – 21.12.)
Ljubav: Kada su te stvari u pitanju svaki Fuzdovan će reći da je taj osjećaj precijenjen, ali kada je u pitanju tijelo žene savršenih proporcija onda se stvari mijenjaju. Planet Fuzgoj je iza vas, a u provm planu je planet Fustinjak što znači da ćete se morati daleko više potruditi oko nekih stvari da bi se ostvarilo ono što želite. Promijenite način češljanja jer frizura je u nekim religijama ogledalo duše. Žene koje vam nisu zanimljive pronaći će u vama ono što su tražile u propalim vezama i to će vas zaplašiti. Trenutačno na vas utječe planet Fuzlak koji se nalazi u 8. fustraciji sa tendencijom ulaska u Fuzište pa zaklanja planet Fuzgoj koji polagano prilazi vašoj četvrtoj fustraciji. Slobodni Fuzgavci neka ne očekuju ništa na ljubavnom planu, a oni u vezi još manje jer će im voljena osoba prigovarati zbog nekih drugih stvari.
Posao: Budući da je planet Fuzlak blizu Fuzišta vrijeme je da se pomnije posvetite klađenju. Sve što ćete izabrati biti će puni pogodak. Naravno, budite lucidni u procjenama i nemojte izazivati sreću. Nemojte se petljati u Škotsku 3. nogometnu ligu i brazilsku odbojku na pijesku.
Zdravlje: Utjecaj planeta Fusprkosa utjecat će na vaš neodređeni stav prema zdravlju. Krećite se više.
Savjet: Obiđite nekoliko kladionica i time ćete 'ubiti nekoliko muha jednim udarcem'. Kretat ćete se, a i povećati šanse za dobitak.

Fustolov (22.12. – 20.3.)
Ljubav: Već neko vrijeme nemate nikakvih kriterija kada je u pitanju suprotni spol. Slobodni Fustolovi uglavnom suprotni spol koriste po potrebi i ne razmišljaju o osjećajima s kojima druga strana ulazi i te odnose. Već neko vrijeme ste pod jakim utjecajem planeta Fustinjaka koji se iznenađujuće dugo kreće oko samog Fuzišta i dodiruje fuzdanicom. Također, planet Fuzgoj je zaklonjen dvama planetima, gotovo je neprimjetan i nalazi se u 2. fustraciji što definitivno nije dobar znak za zaljubljene i one koji to žele postati. U perspektivi se vide pomaci koji će se kasnije pokazati kao vrlo važni i odlučujući. Fustolovi u vezi će češće putovati što će voljenoj osobi dati pregršt prilika da bude još sretnija, a vam još više prilika da degustirate pivo.
Posao: Još uvijek su ziceri za vas najbolji izbor. Na žalost, planet Fuzlak je daleko, a planet Fusprkos u 6. fustraciji što znači da je neodređenost neminovna. Morat ćete pokušavati stoga pokušajte sa stranom košarkom i ženskim tenisom i to onim koji se održava na kontinentima lijevo od nultog meridijana. Podignite ulog jer ćete tako nadoknaditi gubitke iz prošlih vremena.
Zdravlje: Pamtite i bolje dane. Obratite pažnju na lijevi lakat koji zbog vašeg aktivnog života sve više trpi. Masirajte stopala kremom svaku večer i smanjit će vam se apetit.
Savjet dana: U šoping centru na kraju dana kupite digitalnu vagu da vas vrati u stvarnost. Nemojte se vagati dok ne dođete kući.

Par općenitih riječi o fuzoskopskom oktogonu

2010-11-19T16:04:00.002+01:00

Fuzoskop je pogled u sveopću Fuspenziju, neku vrst polusvemira koji nadilazi Fuzbekistan sa tri njegove strane - gornje, lijeve i desne, a promatra se golim okom bez astigmatizma ili uz pomoć naočala sa senzibilnim staklima manjih dioptrija. Uobičajeno je započeti gledati s lijeve strane, pa preko gornje prijeći na desnu (LGD). Tom metodom se dobije najjasnija oktogonska karta i upravo se LGD predstavlja kao standard promatranja. Postoji još nekoliko metoda iščitavanja oktogonskih karata GDL, GLD, DGL i DLG, ali se one vrlo rijetko koriste najčešće zbog svoje kompliciranosti pri izradi oktogonskih karata.
Nauka koja se bavi proučavanjem zbivanja u i oko Fuspenzije zove se siva astronomija i uglavnom se ne spominje u ranim fuzbekistanskim spisima. Prema nekim neimenovanim izvorima začetnik sive astronomije je fuzdoznanac Günther Platfuz.
Učenje sive astronomije temelji se na teoriji da se u prostoru Fuspenzije nalaze pet planeta - četiri osnova planeta (Fusran, Fusprkos, Fuzgoj i Fuzlak) i jedan udaljeni (Fustinjak). Svaki od tih planeta utječe na fuzbekistansku svakodnevnicu kretanjem u svim mogućim smjerovima u odnosu na polazište oktogona ili Fuzište. Planeti pritom prolaze kroz najčešće dvije fustracije, dodiruju fuzište u najviše dva mjesta i ulaze u jedan od četiri fuzoskopska znaka. Taj put koji planet prevali naziva se putanja na osnovu koje fuzdoznanac iscrtava oktogonsku kartu.
Fuzište je polazište svega i može se definirati kao idealan položaj u fuzoskopskom oktogonu. Planeti vrlo rijetko prolaze kroz samo središte Fuzišta. U većini slučajeva prolaze rubnim dijelovima fuzišnog kruga, pa njihova putanja sječe fuzišni krug u dvije točke. Postoji slučaj kada putanja pojedinog planeta presijeca fuzišni krug više od dva puta s ciljem da u ponovnom pokušaju dođe do samog Fuzišta. Putanja planeta tada dakle ne završava u drugoj fustraciji već se vraća u fuzišni krug. Takva anomalija naziva se Fuzbuna. U sivoj astronomiji je poznat samo jedan slučaj sa tri presijecanja fuzišnog polja pri čemu taj planet ipak nije dostigao Fuzište.
Fustracije su na neki način neodređene osjetilne vibracije koje fuzbekistanac osjeća zbog kretanja planeta po Fuspenziji. Postoji osam fustracija koje su u fuzoskopskom oktogonu raspoređene oko fuzišnog polja i to u pravilnom rasporedu. Prva fustracija (loše) se nalazi na vrhu oktogona, osma (izvrsno) na dnu oktogona, druga (malo bolje) lijevo, a sedma (odlično) desno. Prilikom iščitavanja fuzoskopa i iscrtavanja oktogonske karte vladajući fuzoskopski znak se uvijek postavlja iznad šeste i prve fustracije. Ostali znakovi se postavljaju u odnos sa vladajućim, a smještaju se u smjeru kazaljke na satu.
Fuzoskopski oktogon je oktogon (oblik kišobrana) u kojem se nalazi zelena točka unutar koje se nalazi bijelo slovo 'F'. Svaka stranica oktogona pripada jednoj fustraciji, a svaki fuzoskopski znak zauzima dvije fustracije. Fustracije koje zauzima fuzoskopski znak nisu uvijek iste već se mijenjaju ovisno o položaju znaka.
Linija koja počinje u krajnjoj točci fustracije i prolazi kroz sredinu kružnog vijenca te iste fustracije naziva se fuzdanica. Sjecište dvije fuzdanice dvije zauzete fustracije pod jednim fuzoskopskim znakom naziva se fuskličnik. To je polazna točka za iscrtavanje oktogonske karte za svaki pojedini fuzoskopski znak.

Konfuzno s Konfuzijom o konfuznosti

2010-10-27T17:03:00.005+02:00

Konfuzija je potpuni košmar...
U kojem se teško snaći.
Toliko ga žarko želiš istražiti,
ali ništa ne možeš pronaći.

Kad te jednom šćepa
više te ne pušta.
Toneš sve dublje,
dok ona gušta.

Dvojbe o svemu stišću
pri donošenju odluke...
Sve nestaje, nastupa strah
Oduzet si, znojiš se od muke.

Kad te jednom šćepa
više te ne pušta.
Toneš sve dublje,
dok ona gušta.

Na kraju odeš sve do tamo
do kamo nisi mislio ići.
Osvrćeš se, tražiš to mjesto
do kojeg nikad nećeš stići.

Trtnaprtnjača o tome kako se nekad geteelom išlo na more

2010-06-08T14:48:00.008+02:00

Sjedim na stražnjem sjedalu crvenog Škodilaka Fabije i razmišljam intenzivno o vremenu nešto prije nego što će u ovom predbalkanskom gnijezdu crvenobijele 'kockice' zamijeniti petokračnu zvijezdu uz svečane taktove 'Lijepa naša... domovino'. Ispred nas krivuda ona jedna jedina 'stara', a u susret nam svako malo dolaze pa prolaze po dva fara... Vidim sebe osnovnoškolca, skoro pa odlikaša, novopečenog osmaša, kako sjedim na stražnjem sicu ozaren u licu, na nogama nosim nove pume koje na sebi imaju i malo teniskonarančaste boje i ostatke kaugume... 'Ražnirane naravno, jer to se sada tako nosi... dok su drugi bosi'... Stari daje gas do daske dok prolazimo pored Jaske. Jurimo brzinom od 60 km/h. U gepeku imamo neizostavni tatin alat, pa pribor, trokut, lampice, zatim sve bitno i nebitno, luftići, plinski rešo, rajngle, putni frižider, neseser, beštek, kava, paštete razne, posude pune i prazne, kobaje i špek, roštilj, lopta za nogomet i još dosta toga spretno uguranog u ne odveć veliku zastavu gtl55. Iza nas na kuki umjesto ćelave tenis loptice zakačena je brako prikolica s polukružnim krajem, rabljena, ne baš sitna lova, ali ko nova, trokutići mačje oči da je se bolje uoči, kapaciteta četiri osobe, u njoj nešto robe za hladnije dane i još nešto po sistemu 'stavi ak stane'... 'Znaš kakvo je ljeto? Misliš sunčano, a kad ono kiša i eto...' Uglavnom, vozili smo se 'po staroj' i vraćali 'po staroj'. Bez problema smo trpili neudobnost, zastoj i znoj. Stari je svaki put kad bi prolazili tamo, iako o tom sve znamo, pričao o Krbavskom polju gdje su se Osmanlije i naši velikaši junački potukli do zadnje kapi krvi, a mama o tome da dok jedem ne mrvim... Velebit nam nije bio bauk, a serpentine neki poseban nauk. Išlo se polako... Pamtim tatine riječi 'more nam nikam neće pobjeći!'... Zastava gtl55 nije stenjala dok se penjala. Doživljaj je bio proći ispod plave cijevi fi milijon i po i pitati: 'čemu služi to?', dočekati prvi pogled na more od tamo gore i pustit uzdah: 'možda se stignemo i okupati kad dođemo', samo da prođemo Benkovac, Obrovac pa dolje pa skrenemo pa sim pa tam pa dva manja sela pa grad pa Biograd, tu smo, samo što nismo, prolazimo Tisno...

Trtnaptnjača o tome kako je ipak za sve kriv Pauerpojnt!

2010-06-02T15:47:00.002+02:00

Čitam i ne vjerujem da je to stvarnost, da je to sada, da takvo što može ispalit netko tko vlada nad nama i da mu nakon svega nije blama. Kako? Kako se, dovragaaibestraga, održe tamo, to me strašno golica, u tim velikim kabinetima prepunim knjiških polica i udobnih stolica... Ili bolje, što se dogodi kolektivnoj svijesti na dan parlamentarnih izbora. Glasa li većina samo zato što je to fora, bez razmišljanja, bez volje, nekako bržebolje da što prije završim s time?... 'Zaokružiš nečije ime, smotaš šareni papirić, precizno pazeći da se vrhovi ne uviju i onda taj dokaz svoje gluposti ubaciš u kutiju!'... I onda netko otvori tu Pandorinu kutiju punu poznatih lica, sve redom teških lijenčina i neznalica, kriminalaca i varalica kojima taj netko, zacijelo svirep i kitnjast, u ruke da vlast da vladaju nad nama kojima je tama u stvari normalno stanje stvari. I onda stvari postanu sve gore, narod puši raznorazne fore, taj koji je gore zna da je narod ne baš mala, ali hrpa potpunih budala, koji guta sranja, nekad veća, nekad manja, i malo po malo tone sve dublje i dublje uz udarce sve grublje i grublje. Sve se manje ima, a sve se više otima. Ovi gore tvrde da razmišljaju i da rade, tvrde da se više ne krade, jer da je vlast satkana od poštenih Hrvata, tipa seks i Mosor, koji sve čine da nas izvuku iz živog blata. No, bez obzira na sve te velike Hrvate život je uglavnom crn i nejestiv i nema naznaka da će biti barem siv, sve dok će za probleme u državi Pauerpojnt biti kriv!

Trtnaprtnjača na koju neću biti ponosan, već možda prije žalostan

2010-06-01T14:17:00.005+02:00

Da ne duljim, sjedim i buljim u ekran ejplovog meka, malo nagnutog prema natrag, i pitam se, onako ne baš optimističkim tonom: 'kamo ću i što me tamo čeka?'... Kriza nema milosti, to je sad sasvim jasno... Mislio sam je zaustaviti, onako na cesti, priči joj sa strane i pitati je par pitanja, no čini se da je sada kasno. A i što bije pitao???... 'Hej krizo, jepenti pas, pa o'š ti već jednom otić od nas i pustit nas malo na miru, da možemo krajem sedmog stat u Ziru, reć' onako zadovoljno: 'evo goišnjeg, dva tjedna sunca i mora bez ovomorabitsutragotovo, tražimposao, burzahirajkam i stani-pani fora.' Ali ne! Ona ide dalje, raste svakim danom, uzima nas i ždere dok u ruci drži bejzbol palicu i trga žardinjere. Nitko je ne može zauzdati, jer ne postoji šeširnati kauboj s takvim lasom koji bi zaustavio kriznocrnog konja s takvim kasom. Gledam je kroz sunčane, tako krijem krmelje, suzne naznake i podočnjake, svakim danom je sve jača i svakim danom sve je više plača, a sve manje plaća... I tako s navlaš istog položaja kao i prije 365 dana, s ratom kredita od uređenja ex-stana, ali s malo više toga na ramenima u ovim tužnotragičnim vremenima, promatram svijet kojeg mora gledat moj najdraži suncokret. Ipak, bez obzira na sve te neugodne detalje, jedino što preostaje je već izlizano: 'život ide dalje'!

Trtnaprtnjača, pa pogledaj ti to tko je to na teve...

2010-05-28T10:32:00.002+02:00

Čekček, pa to je, pa to je... Ma kaj mi je, to se samo striček i teta igraju ševe ispred skrivene kamere po uzoru na neke Amere... Prebacit ću na drugi program, da vidim, sad je oko osamnostiposran, sigurno ona teta frčkavo Eksplozivna ima neku reportažu o pustinji Kalahari ili o Sahari, tko zapravo mari... zapravo... Brijem da bi tu mogao vidjeti i dvogrbe deve ili neke zanimljive crtice u dekolteu od stvarnosti do sna, gdje je roza majca u ve pa se vidi skoro pa sve: dobre dude. Uostalom, sad će još malo i vremenska prognoza: možda teta Cicona sa dva balona otkrije gdje će sutra harati ciklona, dok su u fokusu ona dva bombona ili kako sam već rekao: balona i ona od glave do pete - razorna poput komete... "Mislim, nema smisla od buhe raditi slona, ali ako sutra ne uzmem kišobran mogla bi biti pušiona..." Bladihel, ali ne razumijem baš svu tu gužvu oko jedne istina popularne djeve - nije lijepo da toj - onoj iz tog jednog razgrabljenog avija - gledamo u znoj ili u epidermu dok guta... šampanju u tom stanju!

Trtnaprtnjača prije raspašoja kad smo ne baš bez bez problema smjestili svu tu našu silnu masu po pikasu...

2010-05-28T10:28:00.002+02:00

Mjesto se doimalo ko ideališe za spavat, pa se probudit, pa nešt' perverznoskupo pojest u nekom hajklas restaču gdje su cifre "takve da se brojka na dnu papirića samo šapuće, dok su konobari nenadje*ivo lijeni da to jednostavno plijeni", pa onda ostavit' papuće ispod kreveta i jasno ko bezdan odvest' djevusvoju u nepopravljivo romantičnu šetnju uz more i stijenje na Lungo mare - to je uostalom i mjesto gdje se koke fino bare (bar tak' pričaju oni koji to jesu - barili neku svoju ribu il' pak' neku hostesu)... Mislim si dok mislim na djevusvoju: vjetar joj mrsi kose, a neveliko kamenje masira noge bose - idila, mnim si da je došlo pravo vrijeme da nas sudba na tren pusti same, daleko od galame da mi se galeb pokenja na rame, da pustim pijetlu krv il' gušteru sok, da kažem svim pizdarijama "bok, di si kaj ima!", al' ne... Odjednom nasta neka pomutnja, oblak misli koji je do tad bezbrigeipameti lebdio rasplinuo se: stvoriše se dva "sajkokiler" kamijona od sto tona i nas par za istovar... Nesta uto idila kao 90-60-90 iz sna, djevamoja se izgubila u masi k'o bugar u kasi, a ivicakičmanović pod neočekivanom tlakom kartonskih škatulja od 30 kila je sve više glumila debila... "Vilo Anđolino, mače, što svi ovi ljudi znače, tko su oni - neki šampijoni!?"... Ali ne, to se gomila nastrojenih ajnštajna u kariranim šuljama i cvikeršajbabuljama (plus/pod mus nekoliko zgubidana) susrelo na par dana diljem šatora na terasi kako bi se propili i proveselili - dodajmo i prodebelili. EdoMaajke mi da je bilo baš tako... "Opatija, apatija... bolje da se vratim ja... oy! Remiza... oy!"

Trtnaprtnjača o Gospodaru prstenova - Strücoglu, Tamuda i pijana momčad koja vrluda...

2010-05-28T10:24:00.002+02:00

Dešamp je u sjubotu drito na dan rada preuzeo odgovornost... "idemo fuzeri, čvor je na kravati, apšisani barjak je na koplju, al' di je mlada?"... baš kao što i priliči toj poziciji čovjeka od poteza kojem je na drugom mjestu burečna meza i teza da je burek sa sirom u stvari onaj pravi. Navukao je oko jedan nebaš konfekcijsko odjelo, kravatnu sa glagoljicom i na žuljava kopita "friško" zglancane picolovke - ko pravi dabar iz žita. Nekolicina nas probranih fuzera stacioniralo se podalje od frižidera, zbegecani za popizdit'... "osim šofera ostali smo drmnuli po nekoliko jegera za snagu, a potom i za čagu koja će neminovno uslijedit'!"... Napetost se mogla osjetiti posvuda pomalo k'o molim nakon halo, ko pazi prije je palo, vrijeme koda je stalo... "ajd' dabrovi, nema nitko da mrdne: kulen je tu, i podravec - ček da prdnem... uh, prot, ah... gdje sam ono stao prije neg' je prdec pao???"... Docnije smo u poludjeloj kumovljevoj ksari krenuli po mladu u - pa reklo bi se bratbratu - susjednu zgradu... "Ha, pazi ti tog agu kako je samo brcnuo brlju - za snagu, ofkors... nek' je proba pa još i iz zgloba!"... Strücoglu plus Tamuda su se ondak odvažno zadadakali pred olatarom, razmjenili ono okruglo što je Strücoglu dobio nakon dila sa zlatarom, poljubili se nakon avemarija bez vokala i - tu je oficijalna priča zapravo stala! Poslije toga dolaze uglavnom fuzerska posla i gemovi (prst vina prst vode), saund iz zvjezdanih staza kao bekgraund, kravate oko čela, odjela, razna jela, žmarci i komarci... "Neka vam je mirna bračka luka - evo ruka, da uspije... a kad će zatrebat, Tami i Žare, računajte da ćemo vam nosit ormare!" (1.5.2004.)

Trtnaprtnjača abaut detdej aj voz in d lajn end nau ajm đast fajn, tenk ju...

2010-05-28T10:21:00.003+02:00

Zjedrano je to kad čekaš u sveopćem neredu da bi došao na red il' kad te nestrpljivi čekaju ili kad se nešto čeka, jerbo ondak obično nastane znanstvenofantastična dreka, pravi kaos, navratnanos, stres skoči na/do/oko 100, evribodi se gledaju preko nišana - na daleko - ili gunđaju/grintaju i to baš one/oni šampijoni koji se uvijek ritaju u trambvaju i gaze palčeve drugima i češu se po mudima ili drže broš na grudima. Neki od njih kašlju kišu, neki teže dišu, neki trpe strašnu bol, dok neki mjere povišeni kolesterol... "Pa nije val'da cijelu naciju zdrafstveno stanje stjeralo u ordinaciju - natašte!"... Neki čudan nemir ispuni privatni likvidni svemir budući da je uvjek neka strka-zbrka il' si baš tamo stigao neomašćenog brka, nadražen k'o Dražen il' k'o kruh ražen, al' ne i poražen. I mislim si kako bilo fajn bocnut' u kiosku na ćošku kakvu pirošku il' obilato lisnato prije neg'... prije biločeg... "Ak' treba, pa i na silu, za Klarinu pirošku i ruku pod motornu pilu!"... Zatim slijedi čekanje, pa onda ekanje, a zatim i strmoglavi pad u bunar košmarnih misli - tko sam, gdje smo i gdje je Elvis Prisli?... "Ambilivbl kak' ti vrijeme proleti uz neko štivo, sve ti je poslije nekak' krivo kaj nije žvagu bila veća ili red duži il' da imam do doma još bar' dvije autobusne stanice da u miru pročitam preostale dvije stranice ovih no, no... novina!" (31.3.2004.)

Trtnaprtnjača o Juniorima na putu i pitanje 'putuju li oni to brzo ili smo mi spori?'

2010-05-28T10:17:00.003+02:00

Generacija sea'mpetse'amšest je jednom negdje, sjećam se, na špici slavne Remize cugala 'žujsko pivo i - kad bolje razmislim - sve živo i neživo, pitko i nepitko. Okej neki su i ondak ko i sadabaš tankali samo gušće sokove, dok su oni intelektualni giganti uz sve to ganjali i neke faksualne rokove. Bilo je to uglavnom neslavno (kakokome, dabome) i nedavno; vrijeme vatrenih iz svojih najboljih dana: 3:1 protiv Jamajke, 1:0 protiv Japana. U Ribici na Špici tada još nije bilo akvarija, tropskih riba i ekskluziv fotelja, tek petšest osušenih žardinjera, par lakatuša za šankom sa neš' užicanih mrkih, tuna i slavuja i ispred svakog po 'žuja. I nas podosta butragenjosa drukera koji smo tada cugali za Bobana, Ladaru i Šukera... "Skupili bi se ćuku vremena prije, nacugali se ko deve - a u bekgraudu Seve, djevojka sa sela, pa onda feštali do sitnih sati negdje drugdje, uglavnom svugdje." Nekako tada niti uz najbolju volju nitko od nas nije mogao zamisliti nekoga od nas - proslavljenih zgubidana - kako se sa zlatnim prstenom u ruci na laganim valovima ljulja ka bračnoj luci i kako sa primjetnim ponosom objavljuje sretnu vijest: "postat ću otac, omladinac je na putu, izvolite sjest', plaćam rundu za sekundu!"... Dođe ti da zastaneš zbog trenutka ko lutka i zamisliš na neku foru sebe, djevu i jednu malu Noru u jednoj slastičarnici negdje na moru... (13.3.2004.)

Trtnaprtnjača da grad na sva četiri žmigavca provjereno postoji i zna se točno koji...

2010-05-28T10:12:00.002+02:00

Prošli smo Bugar i ja pravu putešestviju nebi li stigli gdje smo naumili, a da nismo dvoumili oko toga koji putem i jel' se može 'opće do tamo i do tuda, a da se ne vrluda preko brda ili raznih kotara gorskih do opatija morskih... "Pih, nadam se da će na povratku pasti kakva stanka pa da omastimo do dve kile zdihovačkog janka?" Da l' je ralica svoj pos'o odralila (takoreć') kako treba ili je ono bijelo što pada sa neba zatrpalo cestu i uz cestu, gdje vidjesmo prostim okom petstametarsku kolonu kamijona kako tapkaju na mjestu pored žičanih plotova i to pod budnom paskom drotova. "Ej ti! Kaj vas mećava sprećava za dalje, pa sad zujite dok brujite?", zainteresirano će Bugar. "Pusti Bugar", rekoh nevažno pogleda uprtog u snježnu daljinu, "pa kolaps tih razmjera je moguć samo na prometnicama zagrebačke mi rodne grude i to u terminu "od kad se bude do nešto prije početka radnog vremena ili podneva." Ne smije onda bit' čudno nit' to što u jednom ne puno manjem gradu na obali petkom svak' "sva četiri" raspali i to podno "neparkirajpaukodnosiauto" znaka ili uz rub desnog kraka ispred semafora, od poasfaltirane zebre možda nekoliko koraka. Ondak "škljoc, škljoc" i u obližnji birc na kavu ili sok, malo izvire da se smire i da vide da l' pauk nadire. U slučaju da stiže, postoji onaj otrcani kliše: "Stari, bil sam tu prek u apoteki po tablete za mamu, inače nebi tu ostavil tu kramu!", a ako ga nema: "zlato, daj još jedan makijato!" (27.2.2004.)

Trtnaprtnjača o popalavi emocija u meni kao sebi prema njoj kao trebi...

2010-05-28T10:11:00.002+02:00

Kopam, rujem, da pronađem lovu, jerbo je stanje u novčaniku na dobrom putu da prijeđe u paniku... Mislim da smislim koji parfač da joj kupim kad lovu skupim na hrpu, koju njenu frendicu da potkupim da mi kaže kako se zove tekućina u toj skupoj bočici koja joj je po volji il' barem koji joj je od tih brojnih bolji, jerbo pouzdano znam da nisu svi parfemi isti i da nije baš svaki na njenoj oficijalnoj želidbenoj listi. I nitko od anketiranih fffrendica nije ziher pa još uvijek lutam ko orangutan po dućanima koje ne razumijem sasvim (ovo treba ispisat slovima masnim, jasnim) i u njenoj odsutnosti i u potpunosti ispadam truba i mislim da mi se tu i tamo koja duga napirlitana sa štiklama čak i ruga, jerbo ne znam pročitat' dugi niz kičastih pisanih slova... "Plava teta mi kaže da imaju jedan novi u ponudi i da je po njenoj skromnoj prosudbi baš taj idealan za nju, moju djevu, dok već na drugoj lokaciji, iskusne po vokaciji predlažu da uz ružu svakako kupim i ovaj... skupi..." Zašto ne shvaćam parfeme ili zašto pafrem ne shvaća mene ili... parfem i žene, tako to krene... (14.2.2004.)

Trtnaprtnjača o nedjelji kad dućani ne rade, kad sve odjednom stade, kad ljudi puštaju brade, kad nema nade...

2010-05-28T10:04:00.005+02:00

Ustajem polako kao da mi nije do toga, gledam na to da ovoga puta stajna izkrevetna bude desna noga, ne bez razloga, pa odlazim istrest mistera guštera nebi li se riješio tereta iz mjehura. "Hura, hura, ispustio sam impresivni mlaz na keramiku, uzdišući glasno i pazeći na dinamiku promašivanja! Mislim da je to od jučerašnje pive, bubreg radi za razliku od dućana nadomak stana gdje radi spora prodavačica otimačica dragocjenog vremena"... Mogu osjetiti da ćevapi od jučer i piva politrenjača postaju neizdrživa stranka u crijevima, jača i od gaća - teško da će 100%pamuk izdržat te meke prdeke. Bistrim ideju o tome da li da ispustim braunjahtu prema šahtu od kud će onda daleko od izvora, možda do Crnog mora, a možda i neće biti braunjahta, pazi ti dilemu, jer možda se radi o tekućem problemu?!... E, a sad bi, nakon žešće borbe s drekom, legla jedna kava s mlijekom i jedne novine, kruh, pašteta, kajmak, salama... Štanga, nedjelja je i nema otvorenih dućana! "Kako nema?"... Ima, al se do tamo ne može u kućnim šlapama: vidio sam kako prolaze ljudi sa kapama umotani u šalove oko ćuba i cvokotavih zuba, nose vrećice i cekere, krekere, štekere... Čoham se jednom rukom po grbi jer tamo negdje svrbi. Ne smijem to radit. Ne smijem radit uopće. Nedjelja je. (24.1.2004.)

Trtnaprtnjača o tome da imam jednu kakokome dobru vijest – 2003. odlazi u povijest!

2010-05-28T10:01:00.002+02:00

Iznimno naporan i krajnje sadržajan Decembar došao je do svog konca i sve to skoro pa piškalonca... Malo se zgužvao po trambvajima i skrivao od konduktera da ga kojim slučajem on kao isti ne stera zbog šverckomerca ili da ga ne ocinka baba sa bundom od nerca pa da odleprša iz prikolice poput perca; malo je onda pješačio od stanice do stanice i listao stranice drevnog dnevnog tiska uvijek liznuvši vrh pokažiprsta, prolazio danima i danima pored placa i pored fajn maca smrznutih palaca. Predvidio je studeni decembar snježne radosti i to još početkom sebe samoga, ali je padalina bila s nekim drugim u dilu, pa je čudnogličuda zaobišla one koji ne krate da smoče preduge nogavice i izbjegnu hunjavice gazeći netremice svesame bljuzgavice. "Pusti, ima i onih koji su još prije pripremili bucerice, termosice, gojzerice!"... Onda je taj isti Decembar u dobroj maniri dokonih grofova sredinom sebe samog krenuo poklone bezredaismisla trpat' pod okićene jele i borove, purice u rorove, mlince uz njih po defoltu, kolače u špajze "šajze!"... dok je sve one dobre berbe i pršut i masnije delicije spremio za kasnije da se ima kad zagusti jer obično zagusti baš onda kad se čovjek opusti... "Svakačast, bio je to iznad svega zanimljiv doček u centru grada... sve nekako raspucano, a opet sporo... i milonečije, nezaobilazni Š*oro!" (13.1.2004.)

Trtnaprtnjača s posla na zag velesajam, črnomedugoverec, tečaj...

2010-05-28T09:59:00.002+02:00

...no da ne nabrajam... Nekako sam došao do tuda gdje upravo jesam i nekako sam opet sjeo, prije toga sam radio, onda jeo, a sve to nakon što sam sjedio cijeli dan tjedan jedan naporan, te sada naoko umoran, malčice pospan i uz pogled mutan, čekam nebi l' otiš'o sa velecijenjenim i poštovanim drugovima uz parolu "je*e mi se živo!" sašit kakovo irsko pivo na bazi gusto/skoropajestivo i satrat meksikansku mezu na plati koju uzmi pa vrati oko poladevet do devet sati… "Mislim si, ulazim u koktel bar, zaobilazim ormar, neki star, dolazim do šanka gdje vlada mini pijanka, onda mala stanka od deset sekundi i… opa, ode par rundi!" Ipak, teško je mislit na tortilje kada oči pilje u sedamnajstinčni elcede ekran cijeli dan kao da u njemu ima nekog zanimljivog štiva o nepreglednim bazenima piva ili fotopriča u kojima se spominju prirodne cice i egzotične ljepotice odnekud sa kariba… "ehehej riba sa Kariba, pa otkud tebi takve obline da mi skoro iscuriše sve sline?"... I onda sam opet tu gdje sam bio i prije, u prostoriji koja se grije, pa zaboraviš da je vani u banani, da se ledi sve i sva, da je prometna gužva, da trambvaji gmižu i da redovno ne stižu na vrijeme... "Svi smo mi na stanici zapravo samo svoji vlastiti kipovi - redom smrznuti tipovi i žene zaleđene!" (19.12.2003.)

Trtnaprtnjača nakon koje ti dođe da kažeš 'Alaj se ovaj studeni prosinac nemože podičit nekim veseljem ili to ja samo meljem?'

2010-05-28T09:56:00.002+02:00

Započelo je sveopće totalno ludilo dođi/kupi/plati/nemojstati koje natjera i one tome nesklone da skoknu do prvog šopinkcentra gdje se uz pomične/nepomične štenge-gen-gen-gen-ge svakojak pentra nebi l' kupio kakav poklon za nešto bliže ko primjerice ime na zrnu riže, kištru čokolade, metar rolade, dio za stavit iznad kade, dve umjetne djedmrazofske brade, špahtlu za one koji grade, pa onda nešto kasnije "din-don... evo, sitan znak pažnje za vas... o, stigli ste u pravi čas, baš su kolači na stolu... nisam baš... može onda bar štokkolu?"... Neki dan su hortikulturni uz pomoć svojevrsnog četverokotačnog krana usidrili i divovski bor tamo kod bana, porušili potom nekoliko platana, zatim su nekidrugi uštekali svusilu lampica diljem važnijih ulica, izgradili pravi mali štandograd, najveći do sad - gdje se može kupit sitnoaldinamitno za skoro pa džabe/budzašto... "Pa što? Daj ti, gradski oče, nama masama gratis štand sa kuhanim vinom i kobasama!"... Sa financijske strane jedva čekam da to stane, da se djedmraz vrati u zimsku Finsku, da se vrati onaj leđero ritam/totejapitam, jerbo teško se otet dojmu da mi sva ta strka i zbrka fakat teško pada, o čemera mi i jada, slično ko nezaposlenom burza rada... "Evo, sad bi otčepio jedno pa drugo Božićno, ispio guc po guc, pa dve tri kikirikikoštice, pa ljušturu pljuc, pljuc..." (4.12.2003.)

Trtnaprtnjača o tome kad ne znaš kaj bi sam sa sobom piši o trambvajima, laktovima i pogibeljnim startovima

2010-05-28T09:54:00.002+02:00

Zgrbiš se negdje na kraju prenatrpane deve, naravno još te pospanost pere/ždere i nije ti lako vidjet tol'ku masu na lošem glasu kako u svojevrsnom metežu proziva te "proklete svinje, te niškorisne bandite, te ničije favorite"... Razlozi su kao uvijek svima jasni: "je*iga, zbog njih narod kasni"... I onda se masa nekako smiri, zažmiri, naoko razumije, "ima se u vidu" i kao progleda kroz prste jerbo stanice idu, tidudidudidu. Jedna za drugom kao one brlje za uzornu šankersku delegaciju, koje su olfo i za cirkulaciju... "Više nema mjesta za reakciju kad je ziher da masa kontrolira situaciju!"... Zanimljivo, nakon cijele tarapane odjednom sve stane sa strane kao rezervni lijevi bek koji se zagrijava uz aut-liniju i čeka da ga šefstručnogštaba pošalje u šmek... Onda kao po dogovoru dobiješ od neimenovane asanovićaljoške laktom u bubrek/znamdaideg koja ruši sve pred sobom da dođe do slobodnog sjedala koje je ugledala... "Dođe mi da je steram u klinac, jerbo to nije fer - jel tako, čika kondukter?" (29.11.2003.)

Trtnaprtnjača o kestenjalu koji je opet na uglu i zbog kojeg se sve dimi i o tome da nitko ništa ne daluje, a jesen svejedno caluje

2010-05-28T09:52:00.003+02:00

Pritislo je skoro pa netremice u bližoj okolici ništice "negdje oko minusa i hladno oko sinusa" na poluispravnom je*ivjetru termometru: vidi se to dabome na svakome centimetru, vidi se da više nitko nije dovoljno neobuzdan i lud za kratke rukave, da mnogi stavljaju kape na glave, da su proradila centralna, da su drva "na metar" složena tamo gdje je peć još uvijek drvetom ložena. Dapače, puste su ulice, "čuju" se friški mlinci i purice, vrijeme je bundeva, kolinja i martinja... "Ajdontrimembr kad mi je zadnji put slapić one vodice grunuo iz lijeve nosnice iliti nosne duplje i kad sam zadnji put kihnuo tako u šuplje!"... Iznenada se, trtne mu, futrani kaput prometnuo u prvi plan, kapa uhopoklapuša je u pogonu cijeli dan koji je uzgred kraći što znači da su sve bliže božićni kolači - u talonu su rukavice, pljoska sa dva deci šljivovice u nutarnjem je đepu za okrijepu, cipele koje imaju svoju težinu i kod uspona bitno utječu na svježinu, a koje po defoltu odmjenjuju mokasine. I sve to zbog nadolazeće zime, a samim time i zbog rime... naravno i vodoravno. (4.11.2003.)

Trtnaprtnjača o 'Zdravo, druže kapetane, mislite li da je pretoplo za fazane?'

2010-05-28T09:48:00.002+02:00

Nakon brojnih zapleta u proteklih nekoliko tisuća dana, nakon okončane više škole s puno sreće... "kako to boli kako to peče!"..., nakon svega ostalog pod nešto treće, pitanje se samo nameće: što sa vojskom, balabane, misliš ti to rješit jednom nekad?... "Eh, svikojipitate, odgovor je skriven iza sedam mora i sedam gora, pa onda na drugom pravom križanju desno ispod bora, i to nije fora - malo više noćna mora"... I onda se čelni ljudi korpusa, brigade, bataljona, oblasti il' čega već dosjete razvezat' gordijski čvor novaka i predočit nama odgovor: slušajte pozorno... oslovio bi on mene sa dešamp da zna al' ne zna, i onda bi rekao da sam nesposoban za šestomjeseeno duženje domovini s puškom na ramenu, sa ponekim pleterom na epoleti, sa isteklim datumom na pašteti, ali isto tako i za osmomjesečno duženje domovini u civilu - ne može to tvoje zašarafljeno koljeno izdržat tu vojničku silu. Srećom, pukovniče, generale, majore, bridagiru il' štogod, još uvijek se osjećam dovoljno dobro za prodor po lijevom krilu, za igru u navali ak' treba i na silu… (27.10.2003.)

Trtnaprtnjača o drndanju sa Rozendorfom, kojeg mnogi ne znaju, u tramvaju i o slušanju njegovih priča

2010-05-28T09:45:00.004+02:00

Duga je povijest naporne gluposti, to zna svaki kid in taun, svaki klaun koji je malokad daun, no rijetki su koji imaju prilku slušati izvornog kralja naporne gluposti kako trabunja o tome kako mu je danas izjutra čuna... (svaka prava mačka bi rekla igračka) ili kako je ona mala komad do daske i ko rođena za male noćne praske ili o tome kako mu radi klima dok prebire po prašnjavoj polici sa pornićima... "Rozarijo, majstore bez gela, a da spustiš priču za nekoliko decibela - nama fuzerima je neugodno!"... Vrstan je to govornik, za one koji ga ne znaju, koji i kad šuti zapravo laprda, jer ipak je to glava tvrda koja gleda gdje prolazi/gibase/njišese/luta kakva dobra prda iz kakvog kvalitetnog parfemiranog "krda". I zaista, bez njega bi tamo gdje smo mi (a to locirajte proizvoljno) sve bilo u banani, pa je za dobrobit svih od iznimne važnosti da ne bude tih... "Kakav bi to Hram bio da nema tog remižanskog sina - k'o pivo bez hmelja, ko gemišt bez vina!" (10.10.2003.)

Trtnaprtnjača o tome kako jedem stiropor i zalijevam isti jogurtom

2010-05-28T09:42:00.002+02:00

Ide vrijeme, leti, vidim to po mrljama na tapeti, a i po nekakvim tragovima na pašteti koji obično dolaze s tjednima, nekad čak i sa danima, ali rijeđe, mnogo rijeđe, rijeđe je i od juhe u studentskoj menzi... Vidim to po jednažbi rupa na remenu u vremenu i po konfekcijskom broju i po kroju... "teta Silueta, pa vi mene mislite zaje*at', ha? Nije ovo, nemre bit'! 36/34 je moja veličina, ja sam tanji, broj manji...", pa onda po onoj tvorevini iznad remena, drugoj reinkarnaciji Sljemena koja kad si da maha skuplja sve ono dobro od pive, graha... "Grah je dbest kad odstoji kojih dan do dva... Znate već, tu odlazi ona kora... pa onda uz špek i luk podivljaju osjetila sva bez pardona uz vino, kontrolirano, iz demižona..." No da, prokletstvo pive i graha, pizze i ćevapa donosi i niz dilema, pa i problema koji se mogu uočiti kao očiti: povećana masa utječe na ubrzanje, ali i na opće zdravstveno stanje... "Je*iga, moram zažmirit kad su mi čingaćevapi u dometu, kada me mami tamna strana bureka, samo da mi je reći -ne!- kad je u pitanju horok lazanje i naravno... - Jedi manje!"... Ide, ide, sve nekak' kao da ide, a ja sam jedreno spor - eto da zato sam prešao na šnekope stiropor. (2.10.2003.)

Trtnaprtnjača o Čingać ćevapima i o čak nekoliko pivskih kapi za kojima organizam vapi

2010-05-28T09:39:00.002+02:00

Čudesni ćevapi iz čarobne ćevapćinice Čingać čekali su nas četvoricu iz "Lige Ćevapa" da otklonimo čemer čudljivog česnim zalogajčićem + uz nas je ćevape čekao i jedan čestiti čikara (član dičnog Katanača i mogući ćevapćion) čije čvalje će se u nadolazećem periodu "Lige Ćevapa" časno omastiti ćevapima, al' na čiji račun - čut' će se... "Ćutim: ćevapi čovjeku, češer češljugaru, čičak Ćućerju, češalj raščupanoj, a češnjak čiči!"... Četverac "sa" plus čikara dično su se uz piće (ne iz čokanjčića, nit' plodom čokota, već iz kriglečaše) počastili u čumezu čime je okončana još jedna sezona... "Često se čuškam po čubama u nevjerici, doočim čevapčići u Čingaču bivaju sve veći!".. Čak devet ćevapćiča ćuškalo je umoćenu, dok je čestitoj čikari jedan od članova predočavao čačkalicom da Leče neće izbjeć' slijedeće čašćenje, ali da će biti čupavo četvorici... "Obože, tko će uz Leče častit predveče?" (21.9.2003.)

Trtnaprtnjača o smrzavanju na -17, kratka uputstva za preživjeti jedan tjedan - uz uvjet da se subotom ne smije biti žedan

2010-05-04T13:42:00.003+02:00

Neugodnih -17 izmjerenih neispravnim uređajem za mjerenje difita na Kortu u nedeljno jutro doveli su u pitanje opstojanje nožnih palaca i onog crnog pod noktima što priča nekoliko svjetskih jezika, ruga se grickalici i draga je uspomena na ljeto '97e... "E da, još uvijek ajdontbilif da se u jednom eminentnom lokalu u samoj koštici metropole može popit' pol' litre pifkana/provjereno kvalitetnog za tričavih 12 kuna!... Možda je to bila samo fatanajorganu! Možda je...? A možda su u šumi! Takvo što te izbezumi - ne vjeruješ pronicljivom oku, a ne vjeruješ ni sumi!"... Nego, da se vratimo na minus, bitno je dozvoliti totalno tupom, ali baš tupom pogledu da bude uprt u minus dok ne otupi do najvišeg stupnja tuposti - na tragu gluposti dugo gledati uzdignutih obrva u isti onaj minus kako bi bili potpuno ziher da je statika u redu a ako nije onda joj treba reći da bi trebala stati u red, ak joj nije bed, da je glupost neuništiva pogotovo onda kada pod utjecajem piva skočite u grm kopriva, da štange na štokrlu ne služe za sjedenje i panoramsko promatranje koka s potoka, da u fuzu pobjeđuje momčad koja više trči, koja se grči, koja kontrolira igru i koja izgleda uigranije, te pronaći u tom minusu nešto što je u plusu, a ako treba prokopati i u kosinusu/sinusu, baciti pod korijen, derivirati, eksperimentirati, implementirati... Brojka uz minus ne mora biti 17, može biti i 9, 8, sve više od 5 prolazi pod nazivom "je*eni porazi", jerbo nema prevelike razlike... A uvjet da se subotom ne smije biti žedan, vrijedi l' to i za sljedeći tjedan?... "Svakako, nego kako. Ukoliko mislite da ste u krivu - popijte pivu." (15.9.2003.)

Trtnaprtnjača o mrskoj misli na čarape, duge rukave i kragne koje dave

2010-05-04T13:38:00.002+02:00

Zamislio sam se, onako ruka na bradi, drugom se često čudesno češkam iza lijevog uha k'o muha kad se kuha juha na plinskom rešou u predjelu gdje ima komaraca... "Vidim li ja to jesen i kesten, Hajncharaldfrencen? Ili je to samo dobar povod za provod da se popije Žuja u Hramu i ferkorektno izmlati praznu slamu?..." Hrabro, gotovo viteški bez mača, oteo sam krmeljavom lijevom kapku slobodan dan, dok je desni nešto prije iskoristio svoj i to ziher k'o kad je ziher kad loptu ima Mostovoj u šansi. Promijenio sam plan i program za danas i sutra, pogledao u kran u sivoj daljini i odbio povjerovati crnoj kavi, crnoj ko zgoreni ostanjci u tavi, koja me je lukavo uvjeravala da je kišni dan bastardan, pomalo i balaban i da mi treba kišobran. "Pogle' puževe-golaće i gliste tamo na asfaltu kod Remizove biste!"... "Teta crnakafa, možda imam impregnirane tihotapkalice i boli me klinac za te iste gliste pored biste..." Zamislim se ko žaba na lopoču, puštam tekstualne oblačiće iz glave ko Zagor i Čiko tijekom diskusije, onda mislim i mislim ko Baltazar, a kad mislim onda me u lijevoj nosnici prene nešto u bojama kiselih krastavaca što katkad treba iskihati, jer svakako treba disati... "Imam rješenje za vas neuke: malim prstom po nosnici zagrebati nježno u smjeru gore dolje, osjećat ćete se bolje, a poslije je sve lako... to zna svako." (13.9.2003.)

Trtnaprtnjača o difitu koji je teško pao npr. kao kamen na bolni palac uz krik i dve do tri kontre za udžbenik

2010-03-23T10:19:00.000+01:00

Izgledalo je da dan ne može biti loš i da će čak i onih naših dvanajst viših od "190" napunit' osmanski koš, da će nekoliko fuzera (sa rezervama) tempom slomit' rivale "u letu", bar dvaput pogodit' metu i za milimetar se više približit' fuzettu, ali... "Kak' da se smirim i kak' da se ne žifciram kad prosipamo pobjedu zbog gluposti! Treblo bi pustit' gorkog Peju (nesretnik sam...) ili neke srcedrapateljne cigane na violini (cmiiicmiii, cmaacmaaa) ili barem sastav mužikaša od zanata, te razbit set čaša poput dokonih birtijaša!"... Misliš, ide to - nema beda, nije greda osim kad je fakat greda - imamo kontrolu uz parolu "svako svog", dobivamo ziher, gazimo, a onda dvaput' zalutali špriher sjebe koncepciju, pobrka lončiće, baci sjenu... i fuševi krenu k'o po traci, serijski k'o ubojice... "Gdje sam i tko sam?... Kol'ko!!? Osam!!!... To je fora... Ne, možda onako od oka - noćna mora!... Pa kol'ko je, al' sad bez zajebancije... trebalo bi bit' šest... Ne, ne, zeko: četri je (dovoljno) za osam... Nos ti posran!"

Trtnaprtnjača o tome kako sam kamenom ogulio pete, suzama zaljepio tapete, razmislio o neodređenom i ostavio sam cigarete

2010-03-23T10:15:00.001+01:00

Prošlo je... "Ih, 'bem ti kol'ko je prošlo od tada, paperje je postalo brada, više nijedan fuzer - sada - nije na burzi rada..." kad me jedna samotakva sila (jadna nebila) nagovorila da se ostavim bijelog ronhila. Potom je vidno uzspemtembrana, ono grč, žila i to, Zadnja Pljuga upala u Plinsku (ambijent k'o u Hramu u podne kad se uz konjak u afektu raspravlja o nogometu, prometu i krizi svijetu) i to negdje oko tri popodne, fakatlakat, dok su Pohano pile, Umak od gljiva i Hladna piva stremili ka hedonizmu u mom gladnom organizmu. Zadnja Pljuga mi veli prijateljski uz grč, al' iskreno ko Houllier Bišćanu: "i da znaš da nemre to tak' dalje i pljuga i cuga - samo jedno od toga!"... "Što???!!! Pa kak' nemre emre, a išlo je do sad... I to k'o grom?..." "E, da. Do sad je išlo, al' sad organizam diže revoluciju, neda slom: traži neke stvari koje mi kao pljuga i cuga ne možemo garantirat' i sve to prolongirat', dirat', razmontirat'!"... "Ma nemoj, pljugo, to se revolucija diže bez da me se pitalo može l' se il' ne može. Fino... Znači li to da trebam birat': pljuga il' vino, dvije, tri kapi ili ćevapi?"

Trtnaprtnjača o slavnom Remiza's Kortu na prvim stranama tjednih novina i WBT velikim slovima kako me svojski grize - otkud to na tlu Remize?

2010-03-23T10:10:00.002+01:00

Mostić s kojeg pogled u perspektivi više ne živi u koprivi kao nekad prije kada smo brojali kocke i izbjegavali nagazit' na liniju... "Nije? Sjetim se mostića onda, drvenog poda i razmaka između dasaka kroz koje se vidjelo tamo gdje se nije smjelo, ali je to onda bilo smjelo, to da - a ispod mulj i voda!"... Sada je nekako olfo noviji, nema hrđe, sve je tvrđe: tu je i beton embe45, armatura fi14, nova boja, dva sloja... Međutua, ništa od one fallerovske/fuzerske kemije - nije dosta zabrijat' i evo je, a nema je - izgubila se s vremenom negdje pod Sljemenom kao i veći dio kvarta +zadnji sloj asfalta, što zbog novogradnja sa zelenim krovovima koje niču ko gljive poslije kiše sve više i više, što zbog ovog ili onog, što -k kola i alkohola pa sve do bola, što zbog klinaca bez kvalitetnog protoka ideja, što zbog crnog spreja po zgradama i fasadama, što zbog visokih marta, koje prije ne baš puno/dugo/onda/tada/nekad/ne sada/jučer/ nisu došle u modu da bi udarale tako nisko u bubrege - na podu... "Marte bi prije petkom raspalile po pivi i to do visokog sjaja u očima i tako noćima do sloma - pa doma!"...

Trtnaprtnjača u sjeni ružmarina, bez po muke i bez buke, a sa dvije ruke slistio sam pola kutije pite od jabuke

2010-03-23T10:07:00.002+01:00

Ostavio sam dragu Remizu da cvrči na +preko trideset u hladu, pustio bradu da radi što hoće, može i želi te se otisnuo u daljinu juga, preko pruga, tamo gdje vodi autocesta duga... "Vidijo sam kroz šofersku šajbu brojna čuda i čudesa: reš janjce pored ceste, automobile u petoj koji streme, tunele duge i kratke, ovakve i onakve, bankomate uvijek pri ruci u luci, šlepere koji trepere u prvoj, kolone i morone, Čehinje - duge i kratke, grbave i slatke!"... Tamo daleko na toj i takvoj otisnutoj daljini spoznao sam da je more je*eno slano i to preko prosjeka, pa sam taj fenomen povezao sa slanim srdelama, da je sve manje teta u toplesu i da je jutrom još uvijek prisutna oseka, da mi je pogled u daljinu ostao iznimno jak i da ima onu dubinsku karakteristiku, da se makedonsko suho stolno ističe okusom, hokus-pokusom-prevarandumom, prihvatljivom sumom "do dvadeset" i da se slaže sa organizmom kao crveni luk sa tunom... Kasnije te promili kao po dogovoru uvode u mistiku gdje se mogu vidjeti krivudavi putevi, bandere kojih istina nema, ali koje bi se sigurno izmicale da mogu, mrak ko u rogu. "Uzbrdica, zanimljivo, tada postaje teško savladiva, a nizbrdica se pretvara u kamel-trofi!"... Treba napomenuti i to da je Poli još uvijek bolji od šunke u ovitku i da je hladna Žuja još uvijek u mom srcu... "Uh, što se crnog vina popilo, uh što se mediteranskog grmlja uriniranjem poškropilo, uh kol'ko se palaca zapišalo i uh što je teško to riječ'ma opisat!... Uh..."

Fuzerska

2010-03-05T11:40:00.000+01:00

Nedjelja, krmelji u oku i kafa u Hramu,
okupljeni butragenji, događaj prerasta u dramu.
Plivadonka u zanosu i njena guza.
Pučko veselje za sljedbenike fuza.

REF:
Štokrl na ramenu, sunce na istoku,
Remiza's Kort i babe na potoku!

Nedjelja u 11, asfalt i misao,
gdje je bitak i gdje da nađem smisao?
Šljuca po štokrlu, fuš, suza.
Pučko veselje za sljedbenike fuza.

REF:
Štokrl na ramenu, sunce na istoku,
Remiza's Kort i babe na potoku!

Jamnica kroz grlo, Merkant, sudbina,
znojni dres i duboka hladovina.
Mona Remiza u prolazu i njena guza kao muza.
Pučko veselje za sljedbenike fuza.

REF:
Štokrl na ramenu, sunce na istoku,
Remiza's Kort i babe na potoku!

Trtnaprtnjača kao zaključak: dobro, dobili ste Kranjce - sad fino doma po salvete sa cvijetićima i beštek, pa u Zdihovo na janjce

2010-03-02T08:50:00.001+01:00

Nemereš bolivit kol'ko te može zagnjavit masa je*ivjetrova sa kastrolom u kosi od cirka 15 antitalenata, 4 potencijala i 3 za koje se isplati reć' da su ko s drugog planeta - i svi odreda u soknama, neki i sa loknama, podijeljeni u one koji nose plave kute i one druge koji nose, reklo bi se žute... "Još mi je onda ili sada malo docnije teže zbog popijenog ledenog piva, zbog tune iz konzerve, kiselih krastavaca iz rezerve, pojedenih kikirikija u ljuski za smirit nerve i utrošenog znoja za, zbog rime, prokljuvit' sve ostale -erve!"... I tv ekran je vidio da tu nešt' ne štima, da nema vatre, al' da ima dima, da se optimizam klima, da ove na tribinama neko cima i da se, zapravo, samo dimi na sjevernoj tribini - i nekako kao da je tv prijemnik teško valjao pokretne slike i tražio po zelenoj plahti pobjednike ili bar iskusnjare koje, da bar, mogu zarolat' ko Car... "Neka se javi onaj koji je bez pitanja iskorjenio fantaziste - i neka pod hitno vrati iste!"

Trtnaprtnjača o dugom pogledu kroz bocu u prazno i to netom iz jutra, ali ni to nije, ne, kao kruh sa tankim slojem putra

2010-03-02T08:41:00.001+01:00

Obraćam vam se, klokani grbavi, iz ponosnog vokativa, jerbo takav je danas dan - malko/mlako drugačiji od jučer ili prekjučer kada se uz grgljavo pivo i poznate senduističko-rosendorfske teze sjedilo na klupi podno breze, ali svakako je dan ko i drugi ili treći, peti, sedmi, stoti... "Ma, u klinac i sve: umjesto da lovim ribe iz konzerve i pijem gembase iz pletera nasred terase, evo sjedim i radim - vindous se pale gase ko semafor na Puljskoj ili kao t10 sa softverom od t18 nakon nekoliko godina!"... Neki od izabranih giganata kvrgavih potkoljenica sada sigurno kafenišu u umagljenoj daljini gdje tende su od prave trske, a piva u sekundi prelazi put od tekućeg do leda i natrag, te po logici stvari dobro sjeda u ambijentu zrikavaca i teške fjake - tol'ko teške da i laktovima čak i teške glavurde izgledaju stvarno lake - i to bez beda... "Jel' tako deda?" "Seveda, seveda!"... Stoga i uzgred, sjedio ja ovako il' onako u anatomskoj stolici sa sestrama Hidrom i Ulikom ne mogu a da ne svisnem i ne pomislim na to kako sam baš sada 'međ' prsatim štanga-tanga mediterankama sa egzotičnim japankama. Tu je negdje i fino vino, lepinja rasna masna, ćevapčići sa ajvarom i lukom, karirani stolnjak u daljini kao barjak na buri... "E, zakaj nisam negdje na molu sa palcom debelo u moru, plivam leđno, gledam dobre tete oko sebe i živo mi se je..."

Trtnaprtnjača o Osvaldu koji osvaja vrhove i suprotno mitu baulja po Velebitu.

2010-03-02T08:35:00.002+01:00

Zvizdan nas je dočekao prema dogovoru, negdje oko 12 idućeg dana - kao i nekad prvu ličku sve redom brkatih partizana. Pregledao je što to nosimo u naprtnjačama (da nisu nedozvoljena sredstva ili možda sredstva za pranje suđa) i zašto se uopće bavimo trtnaprtnjačama. "Pa de ste, fuzeri? Sad će vas čika Velebit slomit tempom i žeđi?... E, nećeš, veli Draez, i ispi gordo kap crnog, pa bijelog... Mogo bi i pivo ziher - da ima!"... Cvrčalo je naizgled kao kada zapečeš jaja na tavi ili kao da ti se oveća ptica iskenja "na naglo" po glavi ili kao kada staviš 20 deka parizera na krov auta sparkiranog od 10 - 15 u srpnju ili kao cvrčak, da bude jednostavnije. "Vid vrh, Vedrže, gleđ orla, neš ti brda - gle skoro ko vrba samo ne mrda!"... Sumrak prije: nismo vidjeli poskok na skok zmije, nit smo vidli u blizini nešt od dana i zvizdana. Tek smo vođeni mudrim i pravednim pratili snop svijetla od dvaput po nekoliko volti sakrivenih unutar gumene drške koji i postoje baš zbog žarulje, te nas je baš taj snop vodio grbavim i strmim puteljkom u udolinu gdje smo kako dolikuje napokon mogli uživati u vinu iz dvolitrenke s drškom. "Ih, al nas je zabrinulo tih nekoliko litara vina i mrska misao da je pred nama sama strmina i naoko 1273 m u visinu, u pi*du materinu!"

Trtnaprtnjača o tome kako je ruksak teretio rame i dok su noge preskakale lokve - mislio sam na smokve

2010-03-02T08:28:00.002+01:00

Slutim da je neizvjesnost sasvim izvjesna i da bi tako trebalo biti u orbiti. I friški sir s placa i kulen ljuti kojeg sam pojeo jučer sa kruhom i kiselim krastavcima kima glavom i kaže da se slaže. "E, ak kulen ljuti kaže da je to ziher, tada je to špriher!" Onda se zaljulja luster dođe jutro ko naručeno jučer prije devet i kiša u količini dostojnoj jednog jarunskog jezera kad ga preokreneš i izliješ na Remizu: "e tek tad skužiš kolko je sve to blizu!" Tramvaji pod baražnom paljbom ko gondole, ali na tomos pentu... Cesta do Placa neće i ne želi, al ono fakat do daske, sve to upit tamo di treba, u kanale gdje se svale sve te pale, jerbo nema ona dil sa tim djelom neba od Zagreba. "Nek upija potok ili nek se s tim zeza humus, koprive, gljive, trtneprtne!"... Iskrcavanje na Trešnjevačku Normandiju izvedeno je bez većih problema: komandant bezimeni iz deve je po dogovoru otvorio port 1, 2 i 3, ali ne nužno tim redom. Gužva se prometnula... Pa onda redom: kišobrani, kabanice, cekeri, pa onda butre svih dobnih skupina i djeca, desperadosi, oni koji se ne vide a djeluju, babe lakatušice... "I onda protutnji Meca, 'bem ti zeca, i sve nas zalije... Kud prije! -ije i -je..."

Trtnaprtnjača o tome kako se osjeća krmić na naglo (tribjut tu vrućina) i da treba priznat da peče i u hladu

2010-03-01T14:21:00.001+01:00

Oplela je vrućina po asfaltu i malo iznad i mislim da ju se može vidjet sa -0,25 kako besciljno luta u blizini potoka loptopada i druži se sa žabama i po grabama... Skitam se i gledam (ne snimam) kroz -0,25, butre i butragenjosi su kao da ih je netko bacio na gradele i potpalio logorsku da zagori. Trebalo bi bez razmišljanja namočit u maslinovo ulje grančicu peršina, premazat izložene dijelove, a nakon nekog vremena i okrenut ih da fino zapečeju i drugu plohu... "Tražim hlad, osjećam glad i jad, gdje i kuda sad kad mrvim grad?"... Noge su mi se po defoltu smjestile u zeleni lavor sa hladnom vodom gdje bi trebale prema prognozama ostati negdje do desetog, onda prelaze iz lavora bez spora do mora. "Stopala i prsti idu na zasluženi godišnji, grbava koljena i zglobovi rade po posebnom programu, škemba se ne dira!"... Palac špicmaher ponovno izgleda ko nigerijski boksač nakon meča sa prvakom po WBF što gotovo uvijek može zaplašiti radoznale: "čuj, palac ti je skroz crn, kaj ti je to ono regularno crno ispod nokta ili je to zbog fuza?"... Podpazušje lijevo, šumasto original, je još prije tjedan dana otvorilo bazen sa deset pruga i koji - što je čudno - radi nonstop k'o Bosanka ili još bolje k'o onaj Trovač... "U čovječe, u tramvaju ima bar 50 otvorenih bazena u šumovitim predjelima!"... Naravno, nije dozvoljeno skakanje, picigin i pišanje da se nebi zažutilo kad je već sad žuto. Puni se svaku večer od 19-22 i to konzumacijom ohlađenog pifkana na špici, a prazni se svakim danom prema potrebama. Desno potpazušje je pretvoreno u rižina polja koja se uredno navodnjavaju, ali još uvijek nisu dala ploda... Svrbi me brada, nema hlada... Nema... Ne...

Trtnaprtnjača o zrikavcima koji su nadmašili same sebe u zrikanju

2010-03-01T14:13:00.002+01:00

Čuo sam jednog kako govori onom čepu od Žuje na metar: "zaje*em ih svako jutro, a oni misle da je to olfo i da imaju šane. Ma koje šane, zeko moj, nema niko šane kad zriko budi fazane!" Čep od Žuje je znao od prije šest dana i kojih par sati da svako može letjeti ako ne ko ptica, onda barem ko žlica ili trtnaprtna. Trtnn... nije bitna trtna, treba pratit ono što će se bacit sa mola na ježeve kad dođe do obale kroz ružmarine... Nešto što se zove jutro ili kakogod drugačije, ako zanemarimo obalne ružmarine, grdobine, razne bovine, tovine, sovine i kovine, me čvrsto primilo za od iza, zaobišlo palete i iznjelo na terasu ko foku, onako u grubo, i prekobicnulo me na klimavi plastičnjak "a je jeftin, puca kad prdneš malo jače!"... Na trenutak mi je divlja loza izgledala u krajnju ruku ko šuma preko druma ili kao suma koja nema smisla kad je baciš pod korjen. "U ku*ac, di baš mene!? Odi zaje*avat onog čika Zriku! On nas sve ima na piku!"... Jutro je više-manje konobarilo po inerciji, pa se blago zaljuljalo kao i svi - uostalom - kad stanu na koru od kikirikija, te je (kao točka na) i više nego kristalno jasno napomenulo: "imaš tu turkinju kafu, gosn Vedrž, voda je onamo u škafu. Nema krme dok si na morenu!" Kafa Turkinja me, čestitam joj, vratila četiri koraka unazad, plus minus peti koji ionako ne brojiš osim u "crvena marica jendvatri", te sam u njoj hoćeš-nećeš okupao prvo papke onda kapke. Sunce je zapržilo jaja na plus četrdeset i pozvalo oblak na doručak. "Reko, pusti njih dole nek zgore, mi imamo dil sa tvornicom krema za sunčanje". Da sam htio mogao sam vidjet jednog čepa od žuje gore na maslini... "Opa, to se zove matineja! Pa nije ni osam put kvrcnulo po limenci", to bi mi rekao (za pet kuna da bi). Ali nisam htio jer nisam pio...

Trtnaprtnjača o tome kako od danas Car rola samo za nas

2010-03-01T14:08:00.001+01:00

Bilo je to prvo što je ono zeleno na bijelom sa crnom točkom puta dva koncentrirano zamijetilo na onome s čijim se listovima dan dva kasnije (ako imaš vrt) zamota kupus, rotkvice ili cikla i tegli do doma za uz brkatog soma (bolje ne) ili možda kakvog somuna. "Uf, da mi je sad malo od tog somuna da zamastim ovaj svoj brk za tih dvajst i žilet kuna! Halo, majstore, može jedna velika sa ekstra luka"... Slova su se netragom razlila po bijeloj a na trenutke i zasomunjanoj tlocrtnoj ravnini, a ono što je ostalo nije baš imalo onako uvjerljivo dosta crnog ispod nokta. Slovo C je npr. fer i korektno reklo slovima A i R da ide na pivu jer da nema smisla biti cijeli dan u kurzivu. "Nemreš mi ubacit u kaslić flajerforu da Car od danas rola samo za nas. Uostalom, ziher bi tračnice zvrndale od sreće, dok je deva na ruti, da na krtičnjake trešnjevačke dolazi i više nego žuti." I ne samo da bi nego i bi, pošto oklada da bi... Onda se ono crno dlakavo iznad tih zelenih na bijelom sa crnom točkom po sredini puta dva izdiglo iznad prosjeka i nakostriješilo ko dikobraz pred krajobrazom sa stazom i vazom sa tratinčicama. "Eto, Care od Bubamare, sad imaš panjeve i morone, pa daj i od njih isklesaj šampijone! Ili bar one koji mogu dobit šampijone... i to onda kad dođu na pečenog vola podrigivat se preko stola. Može, nek dođu sjest i jest, al prije stola i vola nek popiju bar dva gola."... Dođe ti onako uz put da dozvoliš da ti pamet stane na pješačkom prijelazu negdje između treće i pete bijele, a baš na četvrtoj crnoj ili sivoj (ovisno o starosti asfalta) dok je crveni čovječuljak u svijetlu, a da ono što ostane nastavi pravocrtno prema dućanu po salamu. "Ne brini, vratit će se teta Pamet kad dođe vrijeme. Ode ona sada malo da vidi grada, kupit oćale i sandale." Dođe ti da pustiš i ono zeleno na bijelom sa crnom točkom iz duplje nek se odu igrat sa vršnjacima po pašnjacima. Dođe ti da ostaviš samo ruke i noge i bazu i da kao po naredbi odeš kafenisat u Oazu...

Ein Sakrileg gegen sonderbaren Traum und stinkige Maschine

2010-03-01T10:06:00.004+01:00

Vor wenigen Tagen habe ich
über Wartburg mit viel Leidenschaft nachgedacht.
Eigentlich hab' ich von einer sonderbarer,
Mehrfarbigen Wartburgprozession geträumt.

Was ist die Bedeutung dieses Traums?
Warum Wartburg und nicht irgendeine andere Maschine?

Cyan-blaues, magentarotes, gelbes und schlüsselschwarzes.
Sie bewegten sich langsam über Steinschotterstrasse,
versuchend, die Ferne des Unbekannten zu erreichen
und ins Ausland anzukommen.

Was ist die Bedeutung dieses Traums?
Warum Wartburg und nicht irgendeine andere Maschine?

Schließlich habe ich festgestellt, dass diese Mitteilung zu tief ist.
Vermutlich habe ich nur eine Blähung im Schlaf abgehen gelassen,
Dieser Gedanke kam mir vor, als ich, stehend am Waschbecken
mit meinen Knien leicht gebogen, die Spültaste freigegeben hab'.

(Veliko hvala Oreskulowskoj i Zoranašvilji bez kojih ova skrnavka nikada nebi zaživjela u ovakvom obliku. Za sve one koji se ne služe njemačkim jezikom u govoru i pismu u komentaru podno skrnavke nalazi se engleski prijevod.)

Skrnavka o tj, tj, tj...

2010-02-25T09:33:00.005+01:00

Tmurim se jer takav je dan, nikakav i siv
palim telku i okrećem na Eksploziv...
I tada ugledam nju,
omiljenu voditeljicu.

Možda ova pjesma na neki način prati liniju njenog tijela,
no ja bih prije rekao da je nježna kao špica erteela.

Iščem tišinu, a izbjegavam galamu,
palim telku i čekam Garnije reklamu...
I tada u kadru ugledam nju,
omiljenu voditeljicu.

Možda ova pjesma prati liniju njenog tijela,
no ja bih prije rekao da je nježna kao špica erteela.

Sjedim u bircu i kroz kafanski dim
spazim da na šanku netko lista Elle magazin...
I tada na naslovnici ugledam nju,
omiljenu voditeljicu.

Možda ova pjesma prati liniju njenog tijela,
no ja bih prije rekao da je nježna kao špica erteela

Trtnaprtnjača o tome kako ćeš ziher nešto naći ako tražiš putem guglerta

2010-02-25T09:27:00.002+01:00

Doslovno svake godine, kao po nekom pravilu, pronađu je u nekom kutku oceana, jasno vidljivu i nestalu, čuvenu i nikad do kraja razjašnjenu, da li zauvijek izgubljenu, magičnu i zacijelo naprednu Atlantidu. Da onu jednu jedinu koje već neko vrijeme, 9600 p.k. i kusur, nema na zemljovidu! A sve je počelo još tamo u vrijeme Platona filozofa, koji je napisao u onim svojim slavnim dijalozima Timaeus and Critias da ju je jednom nekad satrala prirodna katastrofa. No, nije sigurno što je tada točno mislio iako je jasno da je mislio, pa neki tu Platonovu otočnu Atlantidu smatraju pravim mitom, svojevrsnom slikom društva toga vremena, silnih političkih promjena. Nešto bogato i lijepo, prepuno zlata i ćupova što se nalazilo negdje tamo, s one strane Heraklovih stupova. Atlantida je zapravo predstavljala tek čistu naraciju, koju su kasnije, u srednjem vijeku, uzeli kao sinonim za izgubljenu civilizaciju. I onda odjednom, već pomalo i na živac idu, svako malo netko vikne: 'pronašli smo Atlantidu, pronašli smo Atlantidu!'. A ovo zadnje otkriće gotovo da prerasta u ruglo, jer, naime, jedan ju je pronašao dok je guglo. Pazite, dok je guglo! Očito je bitno da je pod morem, da su dva kamena na jednom zidu, da je sve pod pravim kutem i nema sumnje - pronašli smo Atlantidu. Do sada su je i bez Guglerta pronalazili mnogi na raznim dijelovima svijeta. Nekima se ukazivala na Atlantiku, nekima je zaklanjala Afriku, ima onih koji se kunu da je dolje na Antartiku, Skandinaviji, Bliskom istoku ili negdje gdje more oplahuje Ameriku. Moguće je da je tamo jer sve je moguće. Moguće je i to da je Atlantida u parkiću iza kuće. Zašto ne?! Treba guglati i naći ćeš svašta, upravo toliko koliko ti omogućuje bujna mašta. Na primjer, popio si jučer deset piva i poslije drmao po žestici, potom si čvrsto zaspao na drvenoj klupici s naslonom. Probudio si se grimasom bolnom i crnom rupom bez slike i tona sa kakvom se nisu susreli u 'Zvjezdanim stazama' već deset sezona? Gdje sam? Ne znam... Proguglaj, možda ti mogu reći gdje si točno... Hej gugl, pokriven sam novinama, ležim bočno i gledam u piramidu. Zapravo, mislim da sam pronašao Atlantidu!

Trtnaprtnjača o trećem hrvatskom predsjedniku kojem je srednje ime PravDA

2010-02-23T10:27:00.003+01:00

Poznati pjezaž Gornjeg grada: granitnim kockama popločen trg na kojem stoluje Vlada i svetomarkova crkva krova prošaranog šarenim crijepovima. Ovaj put je tu i pozornica, preko stotinu stolica, osiguranje, protokoli, prava okupacija. Inauguracija. Svud uokolo narodna masa zaglavljena u bezbrojnim prometnim čepovima, primjerice krkljanac koji vodi na Tuškanac, na svakom ćošku i ulici, najviše na Ilici, promet reguliraju plavi redarstvenici, a u masi brojni uzvanici, ulaštene crne limuzine, dame otmjene i fine, fotografi koji rade za ključne magazine, političari sijedih glava i nadmenog stava premazani svim mastima od kojih su neki na vlasti, a neki slizani s vlastima. Osim onih iz stranaka bilo je tu i ljudi iz banaka i iz ostalih poslovnih sfera, pa niz bivših premijera. Sve je to jedna ogromna nukusna kaša sazdana od raznoraznih glavonja iz nadzornih odbora, selebritija, spletkaroša i mutikaša, ponekog sportaša i jasno neizbježnih mafijaša. Nije bilo, recimo, naših istočnih susjeda, onih gdje pas ne grize već ujeda, jer smo priznali nešto što po njima nismo smjeli i to je za njih sada velika uvreda. U prvim redovima oni iz državnog vrha, jer to im je očito jedina svrha uz vlast, najuža obitelj svaka čast i strani dužnosnici kao neki bajkoviti vjesnici europskog proljeća, kraja svih dosadašnjih nedaća. Napokon, začuo se ding-don, ding-don, zazvonila su zvona i Grički top je opalio, a to svi znaju, po starom običaju, kako bi označio podne, pa je treći hrvatski predsjednik u pratnji supruge i kćeri, prilično zgodne, stupio na plavu pozornicu odkud se maše, pa su potom dva zbora, dječji i akademski, zapjevali uz taktove 'lijepenaše'. Treći hrvatski predsjednik je tada, onako ozbiljan sav u duhu crven-bijel-plav, položio ruku na Ustav i prisegnuo da će se držati zakona i Ustava, da će bdijeti nad svime što je zapravo uredna i pravedna država, nad ustavnopravnosti poretka, čuvati nezavisnost, opstojnost i još dosta toga na -snost. Ženski glas, sudac neki, tada je rekao ono što je nužnost: 'Objavljujem da treći hrvatski predsjednik stupa na dužnost predsjednika Republike u ponoć 19. veljače...' (18.2.2010.)

Trtnaprtnjača o šahistima koji voze dobra kola i znaju a...

2010-02-19T08:21:00.001+01:00

U prvi mah mi se činilo da igraju šah. Karpov i Kasparov novog doba, parkiralište, a ne soba. Posumnjao sam i na belu, no od toga ništa, jer nema bele bez dva tri gemišta. A oni voze, prevoze... Bio je to jedan od onih dana bez kraja, kada rješavate birokraciju, tražite papire po cijelom gradu, dok se oni koji to mogu igraju u hladu. A zapravo rade, na sve načine bježe od dosade, češkaju brade. Naravno, to se tako radi svugdje u svijetu, reći će ako ih se pita, iako jedan drijema, drugi i treći puše, a četvrti čita... novine ili štogod stigne nakon što se podrigne po mortadeli i steli. Računica je jasna i vrijedi, samo sjedi jer konkurencije nema, nema računa za tih parsto kuna, nema problema. Čekaj i dočekat ćeš žrtvu od radnog dana 'mrtvu' koja neće imati izbora, koja će skapavat od umora s četiri vrećice u rukama, koja će onako u agoniji i mukama doći će do njih, do onoga prvog koji čeka otvorenog gepeka i suvozačkih vrata svjesna da će tih nekoliko ključnih kilometara platiti s 'pola kile zlata'. Uzgred, svatko od njih ima solidnu pilu, a ne bih se čudio da je netko od njih digao bajnu vilu ili barem dve deke tamo negdje kod Ivanje Rijeke, ne one konkurentske Rijeke, te je povodom betoniranja prisutne počastio janjetinom ispod peke uz fanfare, tamburaše i sviranje 'Lijepe naše'. Ne sjećam se da u drugim metropolama taksiji toliko stoje, da taksimetri toliko izbroje od, recimo, doma do ajrodroma, da se toliko roje i da se toliki, pa i gradski oci, toliko boje 'čačkalica u ustima s prijetnjama pustima'. Očito je ova naša sasvim mala metropola stvorena za poticanje monopola, stvorena za muljatore, svojevrsne aligatore, predatore, koji ne cijene grad i rad već isključivo hlad i koji se boje konkurencije jer tada najčešće dolaze u pitanje nečije kompetencije. Normalno da tad nastupa strah, jer onaj koji je takav najčešće je plah, barem tako kaže bajka, pa se zapjeni, pa se digne hajka s elementima štrajka, prijeti se blokadom ulica s brojem auta od nešto više nulica, jer ako mogu seljaci vilama i grabljama onda mogu i divljaci palicama i sabljama... I što sada? Kao i uvijek treba čekati odgovor grada koji ne želi zabiti autogol, okrenuti leđa skupom taxiju koji stoji i čeka da ih ne nadmaši konkurencija iz Taxi Rijeka... A i mislim da im je vuna, ovima gore naravno, da ne bi foteljicu meku zamijenili tvrdim limom u gepeku... (11.2.2010.)

Trtnaprtnjača o tome da smo svi jednom bili munvokeri

2010-02-18T10:01:00.002+01:00

Bilo je to davno, jednom onda kad nam pare još uvijek nisu ništa značile, a simpatije kao nešto što se šapće sve su nas više privlačile. Bilo je to vrijeme kad si mogao stati, pronaći malo vremena za lutanje, za plutanje između svega. Viši razredi osnovne škole, lincer u pekari na uglu i limenke kokakole. I upravo tada kada smo svi gledali emtivi, kada su nam Rokset govorili Lisen tu jor hart, kada smo počeli naslućivati što je to kvart, kad smo počeli izlaziti van na sok i one nešto starije pozdravljati sa bok, u kina je stigao Majkl Đekson i njegov munvok. Na svakom ćošku i samostojećem panuo bio je poster Michael Jackson: 'Moonwalker'. Sjećam se histerije, pa čak i kod onih koji su čitali Dilandoga i Martimisterije ili slušali ko fol pablikenemi rep, siemsi, soltusol... Film je bio neka teška svemirsko-kriminalna zbrka. Mislim da je Majklđekson bio neki smut kriminalac bez brka koji pleše kad je najveća frka. Menindmiror koji ne poštuje red, kao on je zbog albuma bed, ali rekao bih prije da je pokušavao biti nešto što nije. Uglavnom, nije bilo bitno što glumi, posebno curicama koje igraju gumigumi, jer on je smutljivac, spiddemon, koji ne poznaje bijes već isključivo ples. Munvok. Zapravo, činilo se da ne dodiruje tlo, da lebdi, da je negdje u zraku. Mislio sam, dok sam gledao, da je neki specijalni efekt u pitanju, da je vješto skriven iza dima ili u mraku. Međutim, nije bio. Majklđekson je tada bio netko na kog se fura, mit i pop kultura, sinonim... On diše, mi dišemo s njim, on munvoka, mi munvokamo... ali kamo? (25.6.2009.)

Skrnavka o Ćevapćions League

2010-02-18T09:13:00.002+01:00

Bogata trpeza na stolu opskurnog lokala,
krigle pune hladne pive što se pjeni,
jedan pored drugog sjede pet rivala
masnih brada i ruku, ali opušteni.

Prošlo je dosta od zadnje 'Ćevapćions Lige'
kada smo tovarili u 'Čingaču' bez pameti i brige!
A, ali, nego, već ponovno se budi ideja o tome da se jede i pije
na istovjetan način kao i prije.

Ne pričaju mnogo, koncentrirani su na jelo,
prstima trgaju lepinju, dave se u šiš ćevapima,
pa čačkaju zube čačkalicom i podriguju se veselo,
i tako svake godine ovisno o rezultatima.

Prošlo je dosta od zadnje 'Ćevapćions Lige'
kada smo tovarili u 'Čingaču' bez pameti i brige!
A, ali, nego, već ponovno se budi ideja o tome da se jede i pije
na istovjetan način kao i prije.

Skrnavka o sjemenkama cvjetova mimoze

2010-02-18T09:11:00.001+01:00

Mislio sam da su droge produkti modernog doba,
da su za tu pošast krive neke tajne službe, smutljivci i mutikaše,
jer je poznato da se ljudima nešto loše uvijek lako proda.
Posebno se to odnosi na trendsetere, estradu i na nogometaše.

Mislio sam da su drogu konzumirali vračevi da bi imali vizije,
neki luđaci koji su postali još luđi i neki isključivo zbog provizije.

Saznao sam, danas, da je problem s drogama star kao i ljudska rasa,
da su se halucinogenim 'sladili' još u vrijeme kamenog doba
i to uglavnom da bi se olakšali teški uvjeti rada i bol od išijasa.
Boli te nešto ili misliš da si potplaćen? Ne očajavaj, jer tu je cohoba!

Mislio sam da su drogu konzumirali vračevi da bi imali vizije,
neki luđaci koji su postali još luđi i neki isključivo zbog provizije.

Nevjerojatno je to u kojim se sve biljkama droga skriva.
Za neke bi tvrdio da su samo lijepe bez nekog razloga,
za neke da su zdrave, a neke da su isključivo preventiva.
Zamislite vi to, sjemenke cvjetova mimoze su halucinogena droga!

Skrnavka o strancu tamo gdje to nikada nije bio

2010-02-18T09:08:00.000+01:00

Tramvaj polagano klizi i prelazi Selsku
stojim u stražnjem dijelu zadnjeg vagona,
promatram 'Trešnjevačku ljepoticu'
i divim se šarenilu njenih balkona...

U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka

Stižem na okretište kod stare Name.
Iza mojih se leđa nalazi zgrada ZET-a.
Zaobilazim kioske, čujem švercere kako galame…
I dalje prodaju sve od čokolada do cigareta.

U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka

Spuštam se niz stepenice pored javnog veceja,
osjećam miris pišaline brojnih neznanaca.
Blizu sam moje aleje i skromnog bifeja,
okupljališta kvartovskih doajena i pijanaca.

U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka

Prolazim pored klupice koja gleda na moju zgradu.
Sa susjedom ulazim u bezazlenu raspravu
jer na jednom od Trinsa popravljaju fasadu.
Zatim sjedam na terasu bifeja i naručujem kavu.

U mislima sam tamo s vama...
naslonjen na stativu na Kortu pored potoka

Sve je još uvijek isto, a da zapravo nije,
na mjestima koje nisam zaboravio.
Uvijek sam mislio da će biti drugačije,
a sada sam stranac tamo gdje nikada to nisam bio.

Skrnavka o jeseni na mome džonu

2010-02-18T09:07:00.001+01:00

Livada se prostire ispred mene,
dan je kao stvoren za biti tu…
U daljini neka silueta i njezino štene,
upotpunjava ovu idilu jesensku.

S krošanja lišće pada, dok psi veselo laju.
Neki gaze neoprezno, pa se poslije kaju.

Frčem duhan, promatram okolno drveće
Zaista je dobro što sam tu…
Smetlar sa trokolicom prazni kante za smeće,
upotpunjava ovu idilu jesensku.

S krošanja lišće pada, dok psi veselo laju.
Neki gaze neoprezno, pa se poslije kaju.

Negdje na drugoj strani livade dvije su klupice
Zaista je dobro što su tu…
Približavam im se dijagonalno preko prečice,
sa psećim govnom na đonu psujem idilu jesensku.

(09.10.2008.)

Skrnavka o jednoj izoštrenoj misli o Neodređenom

2010-02-18T09:05:00.002+01:00

Misao je ono što je svojstveno baš svima:
onima koji su fascinirani daljinom daljina
i onima koji sve to promatraju usredotočeno
ne bi li jednog dana pronašli Neodređeno.

U potpunosti ne razumijem svoje poglede,
svoje iskidane misli i svoje strahove.

A Neodređeno nije dohvatno kako se čini
jer mnogo toga je zapravo skriveno u daljini
pa oni koji traže daljine moraju svakako znati
što je to Neodređeno i kako se može prepoznati.

Potraži je u osvitu, kada još nema buke,
otvori prozor, duboko udahni i raširi ruke.

Ponovno se vraćamo na kvalitetnu misao
u kojoj je oduvijek skrivena dubina i smisao
traganja za onime što se u daljinama skriva.
Pogledaj u daljinu i ne pitaj je ništa jer je šutljiva.

Ostani stajati i gledati u nju,
jer ima mnogo toga lijepog u svitanju.

Potrebno je oštriti misao iz dana u dan,
jer svaki napor oko toga uvijek je opravdan.
Prihvatite činjenicu da su daljine samo to
i da je u njima skriveno sve što je Neodređeno.

(07.10.2008.)

Trtnaprtnjača o pet kaškajiških dana

2010-02-18T09:03:00.002+01:00

Djeva je sakupila dovoljno milja za dva leta, pa je bila prava šteta ne otići na neku udaljenu destinaciju u svojevrsnu izolaciju sa smanjiti količinu bijesa, razinu stresa i izbijanje herpesa. Odluka je pala da 'skoknemo' na nekoliko dana do Portugala kod djevinih prijatelja i novopečenih roditelja. Iz Zagreba smo preko ne baš vedrog neba, koje je malčice podsjetilo na jesen, stigli u München [Minhen] gdje smo nekoliko sati između dva leta i oskudnog budžeta bauljali po aerodromu tražeći sasvim premalenu pušionu kako bi mogao smotati duhan, uvući nekoliko dimova i pobjeći iz nje van. Leteći u utrobi aviona stigli smo do Lisabona, kroz avionska okna vidjeli smo dva nogometna stadiona, od Benfice i Sportinga, dva mosta, '25 de abril' i 'Vasco de Gama', i sve to dok je avion zaokretao iznad oceana kako bi lakše naciljao put do aerodroma. A zatim smo ne baš po redu, ali kao u nekom slijedu, ušli u prometni rusvaj na putu za Cascais [Kaškaiš], u slastičarnici iz 19. stoljeća pojeli nekoliko Pastéis de Belém [Pasteiš di Beleim] kolača i stali putem uz Torre de Belém [Tore de Beleim], prošli pored manastira sv. Jeronima [Mosteiro dos Jerónimos, Mušteiro duš Jeronimuš]], vlakom proletjeli pored Estorila [Eštorila], F1 trkaće staze i brojnih vila, svratili do FIL-a gdje se '98 održao Expo, vidjeli Boca de Inferno [Boka de inferno], ležerno prošetali po šetalištu uz obalu oceana, popili preko nekoliko caipirinha [kaipirinja], pojeli picanhu [pikanju] u rodízio restoranu, bili na najzapadnijoj točki Europe Cabo de Roca, gledali u Atlantski ocean, čudesno ogroman onako od oka, prošetali gradom u potrazi za fadom, uspeli se na zidove renesansne citadele, tračali pčele, obišli manastir Capuchosa [kapuča], tražili posvuda gdje se dobro i jeftino ruča, zapazili ogromne kamene oblutke, kutke i zakutke Sintre, divili se šarenim pločicama i popločenim ulicama, vozili se žutim lisabonskim tramvajima, bauljali po Bairro Alto, vozili u Santa Justa Elevatoru, vidjeli Bicu, osvrtali se po Praça do Commerciu [praca do komerciju], uživali u Ocenariju [Oceanario De Lisboa] i dočekali vlak na Cais do Sodre, sjeli u kupe… i tako dalje… (29.9.2008.)

Trtnaprtnjača o zagrebačkom derbiju kojitonije

2010-02-18T09:01:00.001+01:00

Nisam gledao zagrebački derbi iz sasvim neopravdanih razloga ili zbog toga što sam kao četvrti u Seatleonu krenuo prema jednom paškom pansionu. Ona, vlasnica Seatleona, je stavila ciglu na 'gas pedalu' i u formaciji 'dvoje naprijed dvoje na odostraga' krenuli u smjeru otoka Paga. Željeli smo uloviti zadnje kupanje, zadnje bacanje 'daske' sa stijene, htio sam se popišati u more i promatrati oblake kako se pokušavaju prevaliti preko vrhova velebne gore. Razmišljao sam, nije da nisam, vodio računa o tome da potrošim šaku teško stečenih kuna i sjednem na tribinu u 'Ulici pjesnika' unatoč prolomu oblaka, pa uz koštice i novi šal 'jedino Zagreb' pogledam ogled, uzviknem koju parolu, izgubim kontrolu, opsujem suce, duboko uzdahnem nakon svake šljuce. Međutim, nisam stigao na vrijeme na to nevrijeme ili barem na drugo poluvrijeme, ali moram priznati da sam tijekom trajanja utakmice strepio i grizao nokte, kao da sam u prvih jedanaest na stadionu, a ne na stražnjem sjedalu u Seatleonu na staroj cesti gdje ne dopiru aktualne vijesti. Rezultat sam pročitao na teletekstu, a tijek susreta drugi dan na Indeksu. Golove sam pogledao taj isti dan na nekom drugom Internet portalu, a detalje o kontroverzijama u dnevnim novinama dok sam sjedio u jednome lokalu. Čudo jedno kako se NK Zagreb od mogućeg davljenika pretvorio u jednog od pritajenih favorita i momčad sa mentalitetom pobjednika. Bojim se da se nitko od nas nije nadao pobjedama i kiši pogodaka nakon onih silnih odlazaka većine glavnih igrača. Dolazim do zaključka: 'što te ne slomi, to te ojača'. (14.9.2008.)

Skrnavka o spuštanju na Zemlju

2010-02-18T08:57:00.002+01:00

Promatrali smo poznatu šarenu kuglu sa određene visine
snivajući o tome da nas za nekoliko dana čeka trenutak istine.
Dosegli smo granice o kojima se nismo usudili niti sanjati…
i da će nam se jednoga dana svi Veliki iz poštovanja klanjati.

Spustili su nas na zemlju, lagano, bez beda,
bio je deseti rujan, dan kao i drugi, sasvim obična srijeda.

Odjednom su o nama i Veliki počeli biranim riječima govoriti,
pričati nam bajke o talentu i tehnici, da smo izraziti favoriti
i da smo baš mi predodređeni da postanemo najveći od najvećih…
Tada smo zažmirili i sve svoje slabosti počeli gurati pod tepih.

Spustili su nas na zemlju, lagano, bez beda,
bio je deseti rujan, dan kao i drugi, sasvim obična srijeda.

A zapravo je oduvijek sve bilo kristalno jasno svima, ali ne i njima:
'da nije uvijek dobro biti bahat i misliti da se možeš bosti s Rogatima!'
jer Rogati uvijek imaju barem jednog pijuna više na terenu,
a taj te može uništiti u trenu, uostalom pogledaj u refrenu:

Spustili su nas na zemlju, lagano, bez beda,
bio je deseti rujan, dan kao i drugi, sasvim obična srijeda.

(11.9.2008.)

Skrnavka o tome da sam došao sam da si budem blizu

2010-02-18T08:54:00.002+01:00

Vidio sam gradove i sela, šume i ravnice,
stajao u bucama na zaletištu Planice,
dok je sunce bilo u zenitu penjao se po južnom Velebitu,
naostavljao se pivskog traga u samom centru Praga…

Prošao sam staze koje mnogi gaze,
ali uvijek sam se vraćao do baze
i zaključio da mi je baš krasno u Parizu,
ali da ništa od nabrojenog ne bi mijenjao za Remizu.

Vidio sam spomenike, muzeje i vrtove pune cvijeća,
hodao punih vreća po ulicama Beča,
češkao podulju bradu u birtiji u Novom Sadu,
pio jogurt na putu za Frankfurt…

Prošao sam staze koje mnogi gaze,
ali uvijek sam se vraćao do baze
i zaključio da mi je baš krasno u Parizu,
ali da ništa od nabrojenog ne bi mijenjao za Remizu.

Vidio sam puno sjajnih birceva, parkova i gostiona,
bez pardona sam sjeo na Guiness u centru Londona,
cijedio pitona na benzinskoj u blizini Lyona,
slušao zvona kako zvone usred Barcelone.

Prošao sam staze koje mnogi gaze,
ali uvijek sam se vraćao do baze
i zaključio da mi je baš krasno u Parizu,
ali da ništa od nabrojenog ne bi mijenjao za Remizu.

(8.9.2008.)

Trtnaprtnjača o manijaku od kojeg prave slona

2010-02-18T08:52:00.001+01:00

Vraćam se na trenutak u one 'godine ponosa i slave', tako ih zovem jer su tada glave bile usijane, tulumarili smo na sve strane, pili uglavnom bambuse i od tuđih stanova radili cirkuse ili je bolje reći džumbuse. Slušali smo tada sve i svašta, pola od toga što smo živjeli izgledalo je kao mašta, životne radosti te prošle mladosti sada se najčešće pamte po dvije ili tri 'stvari' koje su tada bili barjaktari jedne cijele generacije sa dovoljnom količinom inspiracije. Danas kada čujem tu 'stvar', taj magični repertoar jednog prošlog vremena istog trena postajem nostalgičar koji još uvijek nikome neće priznati da je star. Jučer je jedna od perjanica toga doba preminuo zbog zdravstvenih tegoba. Usnio i više se nije probudio. I dok slušam vijesti od tom nesretnom događaju, slike onog prošlog vremena pred mojim očima prolaze pa staju, sve je kao u kinu, to je ona večer kad smo svi skupa 'išli na Dinu'… I vidim sebe u jednom dalmatinskom otočkom mjestu kako se spremam na feštu, druga slika je ona u birtiji na pivi kad smo podlegli naivi i imali taj peh da platimo dvaput isti ceh, pa onda slika kako stojim svega nekoliko metara od njega dok pjeva 'ti si mi u mislima' i usput nešto beštima. Tu noć smo svi mi, neodređeni, ostali do ranih jutarnjih sati i tražili ga da se nekoliko puta vrati na bis kako bi zaokružili još jedan morski ljetopis. Tog istog jutra smo se autobusom vratili u zagrebačko sutra. Mnogo godina kasnije puno toga je jasnije, život uglavnom nije ono što je trebao biti, ono što smo tada imali sada nam je počelo faliti i sve više shvaćamo da nam je vrijeme počelo curiti i da ga ne možemo kontrolirati. Možemo samo birati što će nam svirati i vratiti se u vrijeme tih slika – biti jedan od mnogih na koncertu Dine Dvornika R.I.P. (8.9.2008.)

Trtnaprtnjača o glasu 'DonLaFontaine'

2010-02-18T08:49:00.001+01:00

Postoje ljudski glasovi koje volite ili ne volite, na koje balite ili uz koje se budite, postoje glasovi koje volite slušati ili koje ćete sa zadovoljstvom saslušati i postoji glas ili bolje bas Don LaFontainea, čovjeka kojeg će pamtiti generacije filmofila zbog naracije, filmskih trajlera koji su svi od reda imali ton stravičnih trilera poput 'Kuma' ili 'Terminatora'. Don je tijekom života snimio 350.000 reklama sa elementima drama i 5000 trajlera poput starog rutinera i uspio u tome da se televizijska kritična masa navuče na melodramatičnu boju njegovog glasa. Zvali su ga 'Voice of God' i 'Thunder Throat' i najčešće povezivali uz frazu 'In a world…' koja je se toliko izlizala s godinama da je postala kliše ili možda čak i nešto više. Uglavnom, jučer se 'božji glas' vratio Bogu, i da može, LaFontaine bi se u svom nekrologu opet poslužio izlizanim klišeom: 'In a world…' (3.9.2008.)

Skrnavka o kvaliteti iz perspektive etikete

2010-02-18T08:48:00.002+01:00

Ponekad zna škakljati kada je velika i pomalo kruta,
najčešće je bijela, crvena, plava ili žuta.
Potrošači na njih obraćaju pažnju kad troše pare,
a kad je sve gotovo uzmu škare pa je 'odfikare'.

Na njoj se nalazi sve što ti treba – marka, 'made in' i veličina
kao i svi podaci oko pranja i peglanja - objašnjeni do tančina.

Oni koji drže do onoga što drugi misle o njima
ostavljaju ih na odjeći i pokazuju ih svima,
jer se navodno na tom komadiću strojnog veza
može vidjeti da li je odjeća original ili je kupljena kod Kineza.

Na njoj se nalazi sve što ti treba – marka, 'made in' i veličina
kao i svi podaci oko pranja i peglanja - objašnjeni do tančina.

U zadnje vrijeme su etikete dostupne svima, a ne samo njima,
dovoljno je otići na buvljak i pitati švercera da l' ih ima?
Kupiš ih nekoliko, onako da ti se nađe… sad bi trebala doći neka rima…
pa da se i ti možeš pridružiti onima koji drže do onoga što drugi misle o njima.

(26.08.2008.)

Skrnavka o tome da ne moram ja...

2010-02-18T08:46:00.001+01:00

Ujutro kad ustanem iz kreveta obično znam sjesti,
onako bez pravog razloga, više iz neke obijesti…
Gledam si u palce, a zapravo tražim kućne šlape
i jedino što pronalazim su smrdljive crne čarape.

Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…

Ostavljam čarape u uglu sobe gdje ima prst ili dva prašine
neovisno o tome što imam prljavog veša za dvije mašine.
Ponovno sjedam, ovaj puta na fotelju u dnevnoj sobi,
palim TV na kojem je sapunica koju ne gledam i sjedim si na garderobi.

Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…

Ne perem zube, iako bih trebao jer sam se jučer prejeo luka
i očekivano osjećam težinu deset piva u obliku mamurluka.
Preskačem preko zgužvane odjeće razbacane svud po podu
da bi nekako došao do sudopera i popio vodu.

Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…

Ne doručkujem, jer je frižider prazan i trebalo bi skočiti do dućana,
ali nema veze, sa donje police uzima nekoliko trulih banana,
pa ponovno sjedam na stolac koji je netko s balkona dovukao u kuhinju
i ne gledajući stavljam desni lakat u kajmakom premazanu lepinju.

Istog trena kada otvorim oči znam da mi se više ništa ne radi,
da ću i danas biti sobni fikus i možda umrijeti od gladi…

Odustajem od svega, izgleda da i danas neće biti moj dan,
prebacujem preko sebe šlafrok i napuštam stan.
Spuštam se stepeništem i slušam dječju dernjavu,
ali sam sretan jer idem u birtiju gdje će mi netko skuhati kavu!

Skrnavka o Izvrsnima kad ne treba

2010-02-18T08:44:00.001+01:00

Što reći sada kada će mnogi govoriti o sreći,
o tome da smo mogli ovo i ono, biti barem treći,
o tome da uvijek dobijemo najjače, ali i da imamo najbolje igrače.
Osvrnut ćemo se na kalkulacije s raznih strana, napadati vjetrenjače.

Mi smo zapravo izvrsni kad ne treba
kad se o ničemu ne odlučuje i kad nije bitna pobjeda

Naravno, spomenut će se i ono 'da svatko ima pravo na loš dan'
i sve ono što je zapravo bilo loše past će u drugi plan.
Samim time, možda se nitko neće osvrnuti na lošu igru, slabu realizaciju,
na gubitnički mentalitet koji nas već neko vrijeme prati kao sportsku naciju.

Mi smo zapravo izvrsni kad ne treba
kad se o ničemu ne odlučuje i kad nije bitna pobjeda

Nismo bili pravi kad je trebalo biti i to ne treba kriti,
problem je i to što smo veliki u pobjedama, ali da ne znamo gubiti.
Treba priznati da su protivnici jednostavno to odradili bolje
i da su sasvim zasluženo otišli dalje u borbu za postolje.

(20.8.2008.)

Trtnaprtnjača o Jankovačkom čobancu

2010-02-18T08:42:00.001+01:00

Uputili smo se u Papuk, inače park prirode, do kojeg se dolazi 'jahanjem' A3 autoceste, pa 'skidanjem' kod Nove Gradiške, zatim lokalnim cestama do Požege i onda od tamo do nikadprijeveiđene, ali zaista iznenađujuće Velike, gdje se povodom blagdana u crkvi Sv. Augustina sakupio veliki broj vjernika, pa je na jednom dijelu kolnika nastao solidni kaos kojeg inače vjerojatno nema jer se samo mjesto čini kao da inače uglavnom drijema. Iznad mjesta, negdje na pola brda, može se vidjeti nekakva kamena utvrda. E sad, možda je to iznad taj čuveni Kamen grad, a ako nije onda ne znam koji je? Parkirali smo crna 'četiri prstena', prema uputama, u blizini kompleksa bazena bez nekih većih problema, presvukli se iz neadekvatne opreme, kao što su natikače i kratke hlače, znači opuštenije, u nešto ipak malo jače i primjerenije. Ujedno smo skoro do vrha natovarili svako svoj ranac s ciljem da izdržimo i dođemo do planinarskog doma 'Jankovac' na relativno jeftin grah i čobanac. Uspon, koji traje oko tri sata, smo započeli po asfaltnoj cesti koja prolazi pored neizgrađenog hotela, potom je jedna iz banke tijekom kraće stanke putem mobitela ipak kontaktirala neke ljude da ne bude po onoj 'samo piči negdje ćemo stići'. Nakon kraće konzultacije odlučujemo pratiti crvenobijele markacije i uz potok Dubočanka pa dalje doći do našeg krajnjeg odredišta ili još bolje je reći izletišta. Na početku puta nailazimo na brojna sindikalna odmarališta, ako je to pravi izraz, nakon kojih stižemo do makadama i gdje opažamo prvi putokaz na kojemu piše 'Jankovac' i koji nam pokazuje pravac. Na tom dijelu susrećemo mušice koje nam lete oko lica kao da smo društvo pijanica. Makadam ponovno prelazi u asfalt, a potok Dubočanka mijenja stranu i prelazi na desnu i žubori svega nekoliko metara dalje uz cestu. Uskoro, ali sporo, dolazimo do križanja asfalta i makadama od kojih makadamski vodi baš u Nevoljaš, a to je naša zacrtana ruta, i piše da smo tamo za otprilike 30 minuta. Vjerujemo svemu što vidimo, recimo, pa biramo makadam jer stječemo dojam da smo uskoro tamo. Poslije pola sata dolazimo do čistine gdje se nalaze dva putokaza za Jankovac, ali na dvije potpuno različite strane. Sjedamo na ispiljene grane i odabiremo jedan pravac te nastavljamo dalje dok jedna od nas kašlje. Do tada ne toliko strma staza pretvara se u, pazi sad dolazi ona čuvena fraza 'nešto zahtjevniju' koja prolazi kroz, valja imati to na umu, izuzetno urednu šumu. Nakon što smo svladali uspon neko vrijeme se blago spuštamo i pomalo guštamo. Naoko iznenada put je postao puteljak, strm, vijugav i zarastao, i po njemu poniremo u dolinu, stižemo na neku niskim grmljem obraslu čistinu gdje se nalazi nekakvo napušteno postrojenje nakon čega slijedi na naše oduševljenje spust po stazi po kojoj se lagano hoda i s koje se kroz grane može vidjeti jezerska voda. I onda odjednom - planinarski dom, pun dupkom, a ispred zadnja pokošena livada kao neka nagrada da se čovjek legne i protegne nakon hodanja. I tako, prilazimo slobodnom drvenom stolu, pa zatim sve dalje po protokolu: naručujemo čobanac i grah uz uzdah i Pan – da nam osvježi dan! (19.8.2008.)

Skrnavka koja kaže da sam došao da bi bio sam sa sobom

2010-02-18T08:40:00.002+01:00

Kad ste zadnji put bili sami sa sobom
i pitali se – što je to Neodređeno, gdje je Daljina?
Kada ste zadnji put sa sobom razgovarali
o stvarima koje nitko nikada neće čuti?

Šapćete li ponekad sa sobom?
Kopate li nos i radite li kuglice od šmrkljića dok ste sami sa sobom?
Prdnete li koji put glasnije nego inače dok ste sami sa sobom?
Ponosite li se sobom?

Znate li da sa sobom nema smisla dijeliti,
a vi uporno pokušavate nešto podijeliti?
Dijelite li sa sobom osjećaje ili i njih skrivate?

Upalite li ventilator dok ste sami sa sobom?
Jedete li kekse koji se mrve dok ste sami sa sobom?
Pjevušite li pjesme koje inače nikad nebi dok ste sami sa sobom?
Hodate li na prstima dok ste sami sa sobom?

A kad jednom odlučite otići odnesite sa sobom samo ono najnužnije,
a u sobi ostavite sve ostalo,
jer ćete uskoro opet doći da bi bili sami sa sobom.

(7.8.2008.)

Desafuero por Lejos de mí

2010-02-18T08:37:00.001+01:00

Esto es lo que llamo vida realmente:
orine contra el viento
y pensando en incierto
cuál se oculta en pensamientos no tan
profundos y llegado a ser verdadero como distancia…

¿Oh, la distancia, donde es usted?
¿Por qué está usted hasta ahora de mí?
Oh, la distancia, espera por favor…
No le dije todo sobre nada

Veo arrogancia en su actuación
cuando mis ojos que intentan coger su vestido
hecho del polvo, de la confianza, del aire y del agua salada...
Me colocaré mientras tanto sobre todo
e intentando encontrar qué el buscar de I

¿Oh, la distancia, donde es usted?
¿Por qué está usted hasta ahora de mí?
Oh, la distancia, espera por favor…
No le dije todo sobre nada

(1.8.2008.)

Trtnaprtnjača o 'sljemenskom biciklizmu'

2010-02-18T08:33:00.001+01:00

Krenuli smo kum i ja oko pola deset iz sljemenskog podnožja, nedaleko je 'Bliznec Pilana', to je ono kad dođeš do Gračana, pa ideš cestom uz prugu, pa prođeš čuveno Dolje, pa još malo dolje, pa skreneš lijevo kod raspela, pa malo gore, zavoj dva, puna crta, i dođeš do tog valjda uvijek krcatog parkirališta. Nešto prije tog parkirališta, s lijeve strane nalazi se cesta kojom se ide do mjesta odakle kreće žičara, a s desne strane nalazi se daščara u kojoj prodaju prospekte za sve one koji ne poznaju ovdašnje dijalekte. Skinuli smo bicikle sa nosača pričvršćenog odostraga na gepek, nakon toga sam pogledao u cestu i osjetio onaj pozitivni flešbek 'ovo sam već jednom prošao'. Zbog objektivnih problema - mog Treka trenutno nema - morao sam od frenda posuditi bic, podignuti sic, primijetiti da je rama nešto manja i da je 'konda nešto tanja', a tu je i umor od kopanja crljenice po okućnici jedne morske vikendice. Osjetio sam i sitnu tremu, svojevrsnu dilemu jer sam posumnjao u svoju spremu i opremu, razmišljajući o koječemu… Ipak je prošlo mnogo vremena od zadnjeg uspona do Sljemena. Bili smo tada nešto mlađi, nešto drugačiji u tjelesnoj građi – s manje dlaka ispod pazuha i nešto plosnatijeg trbuha. U međuvremenu je kum 'potrošio' dva bicikla i kupio treći, nešto skuplji i veći sa svom silom raznih điđabaja uz što dolazi i spoznaja da s time možeš daleko više, bolje i jače s puno manje okretaja, a da ga pritom neće žuljati za jaja. Usput je kupio one monstruozne biciklističke hlače i tenisice koje se zakače za pedale kao od šale. Dogovorili smo se da svatko 'piči po svom' i da je krajnji cilj planinarski dom ('Risnjak') gdje ćemo onda pojesti štrudl i popiti vodu i zaključiti epizodu penjanja i stenjanja, te se okrenuti planu spuštanja i guštanja. Primijetio sam da, hvala Bogu, još uvijek mogu izdržati tu dionicu unatoč tome što sve češće ulazim u pušionicu. (28.7.2008.)

Skrnavka o Duplerici, da putuje s ciljem

2010-02-18T07:23:00.001+01:00

Jedna Duplerica nas je pitala gdje najbliža tramvajska stanica,
a mi smo joj uz pomoć mahovine i azimuta pomogli da ne luta
i pokazali joj desnim kažiprstom s crnim ispod nokta smjer kamo treba ići
i otprilike za koliko bi do tamo kamo ide trebala stići.

Rekli smo joj: 'Putuj s ciljem, odavde do beskraja,
uz pomoć Končarevog novog niskopodnog tramvaja!'

Pogledala nas je onako nekako, reklo bi se, pod pravim kutom,
kihnula zbog ambrozije i nastavila prema nekamo ubrzanim korakom.
Bila je jedna od onih koji ne vole stajati na mjestu već neprestano putovati,
a mi smo voljeli stajati na mjestu uz geslo 'važno je sudjelovati'.

Rekli smo joj: 'Putuj s ciljem, odavde do beskraja,
uz pomoć Končarevog novog niskopodnog tramvaja!'

Zahvalila nam je na tome što smo je usmjerili a da joj se nismo zamjerili,
iako smo bili sigurni da je zapravo uopće nismo uvjerili
u neke stvari koje znaju samo one biljke koje rastu blizu okretišta
i koje na kraju u mnogočemu ovise o izboru odredišta.

Rekli smo joj: 'Putuj s ciljem, odavde do beskraja,
uz pomoć Končarevog novog niskopodnog tramvaja!'

(9.7.2008.)

Trtnaprtnjača o 'plavoj kuti, bijeloj kosi i crvenom licu'

2010-02-18T07:20:00.002+01:00

Jučer sam svratio u kvart vidjeti što ima pa sam pomislio kako bi bilo dobro javiti se svima da se okupimo u 'Hramu cvijeća i kratke loze' i da bez nervoze popijemo kavu i razmijenimo dijagnoze o tome 'gdje je tko i što radi?' s ciljem da se nadoknadi vrijeme od onda kada smo zadnji put bili tu u separeu pričali o malim golovima, Žmegelemegele kupu i idućem skupu. Međutim, nisam im se stigao javiti ili još bolje najaviti da dolazim, pa da barem netko nađe koju minutu za cugu i pljugu. Stao sam ispred ulaza gdje sam stajao bezbroj puta, nasuprot bandere, i pogledao u Fallerove nebodere. Nikada ih nisam proučavao kao što to činim sada iako sam živio u njihovoj sjeni u jednoj od okolnih zgrada. Primijetio sam da fasada više nije kao nekada, da otpada… Zamišljam kvart bez njih, kako li je samo izgledao kvart tih ranih sedamdesetih? Sigurno prazno, pomalo nakazno... Na ulazu u haustor zalijepljena je obavijest o smrti jednog od zaštitnih znakova zgrade - domara Vlade. Mi klinci iz zgrade smo ga znali samo po prezimenu, nosio je plavu kutu i imao sijedu kosu, znao je popiti koju rakijicu i uvijek je bio crven u licu. Znali smo i to da plava kuta uvijek negdje oko zgrade luta i prepoznali bi ga po glasu kada bi nas uhvatio kako ilegalno 'ulazimo na terasu'. Bio je i ostao jedna draga navika, zapravo jedna jaka karika koja će nam svima nedostajati. Pogotovo našoj zgradi, jer kad se pojavio nekakav problem uvijek smo se javljali Vladi. Još neko vrijeme sam buljio u slova na tom crnobijelom papiru. Gospon Vlado, počivali u miru! (8.7.2008.)

Trtnaprtnjača o Tatekovoj kolibi

2010-02-18T07:18:00.001+01:00

Pronašli smo se oko podneva u birtiji u Starigrad-Paklenica, a preko ceste tip u bugarki za tezgom sa gomilom lubenica. Hladna voda u krigli, hlad na terasi i kavica. Bez pljuga, ali to je priča duga koja se temelji na pojmovima kao što su zvizdan, svijetloplavi Drum i filteri za duhan. I šetnja tim mjestom od kioska do kioska, a ima ih dva... Ubrzo smo se svi okupili, na brzinu popili to što smo imali, platili, pa svratili do manjeg dućana po hranu i piće, utrpali se u dva auta prema Tribanj Kruščici, gdje se skreće u selo Ljubotiće, iz kojeg se onda kreće prema Stapu, livadi na 960 metara nadmorske visine gdje se nalazi sklonište za maksimalno dvanaest osoba kojeg planinari zovu Tatekova koliba. Prije samog uspona svratili smo do Mirila, fascinantnog posmrtnog znamenja od kamenja koje su služile ovdašnjim ljudima tijekom pogrebnih povorka. Na tim mjestima su naime 'izmjerili' pokojnika i to je postalo počivalište njegove duše… Uspon je nenadano počeo u četrnaest sati kada je zapravo najbolje stati u neki hlad, prakticirati nerad, disati polako i čekati šest kao neku dobru vijest. Međutim, nismo imali previše izbora, samo činjenicu da nam je – istina samo nekima - ostalo još dva dana starog godišnjeg odmora. Čekanje nije dolazilo u obzir – na glavu kapu ili šešir, na kožu neki zaštitni faktor, ruksak na leđa i dosta vode da se ne žeđa pa gore po strmoj kosini i po najvećoj vrućini. Shodno tome izabrali smo markiranu stazu koja nije slutila na laganu šetnju već na opasnu prijetnju lišenu hladovine, ali sa zagarantiranom količinom prave pustolovine. Kako drugačije nazvati teren po kojem se bez obzira na prognoze kreću samo koze i poneki planinari, prekaljeni i stari. Napredujemo po principu 'kamen na kamenu, korak pa skok, majčina dušica i poskok'. Nakon uspona od gotovo četiri sata stigli smo do tog nikadprijeviđenog Stapa, uglavnom ne vjerujući svojim očima da zaista postoji livada između tih nevjerojatnih vrhova, kukova... Na nebu iznad nas nema oblaka. S jedne strane stijena nalik kocki šećera, a s druge Ćućavac koji je teško opisati i nemoguće izbrisati iz pamćenja. Dolazimo pred Tatekovu kolibu i time ostvarujemo definirani cilj. Ispred kolibe zatičemo družinu starijih planinara koji spremaju roštilj. Uobičajeni pozdravi, planinarska priča o tome od kuda, kako i gdje, dok raspremamo stvari i pripremamo vreće za spavanje svaki u svome kutku te male kolibe. Prolaze nas žmarci od svega što smo danas prošli dok nas komarci nesmiljeno bodu. I plaćamo danak četverosatnom hodu. Dvoje nešto iskusnijih Nas, a da među njima nisam ja, priprema grah sa ričetom na butanpropan kuhalu, dok se ostatak nas, ovdje jesam ja, krijepi na hladnom izvoru nedaleko kolibe gdje je pametno obratiti pažnju na poskoke, zmije i ostale beštije… Predvečer za stolom uz tu čudnu građevinu polako ispijamo ohlađenu Iločku graševinu i kujemo mudre planove o povratku do auta parkiranih u Ljubotiću. I sve to uz planinarsku priču… (30.6.2008.)

Trtnaprtnjača o cvrčcima koji cvrče

2010-02-18T07:17:00.001+01:00

Cvrčci cvrče. Iza kuće, ispred kuće, pored kuće... Stvarno je vruće... Ali pazi foru - ja sam na moru, imam masku, bacam se 'na dasku' s mola i cvilim od bola kako me peče, izgledam kao da me netko ofurio bacačem plamena, pa onda navečer jogurt na ramena... Odlazim do frižidera brzinom jednog prosječnog proletera i uzimam hladnu Žuju... Gledam je, onako nekako kako se gledaju Čehinje u rozim tangama ili dagnje u rajnglama, čini se kao da bogovi je kuju, boca orošena, etiketa nakošena... Hladna, temperatura radna... Nedaleko prizor strave, rascvjetane agave za koje kažu da kad procvjetaju umiru, romantično, fantastično, motam još jednu, dobar duhan, loš plan, još jedna piva, Pejaković... Neću sok! Pusabok... (24.6.2008.)

Trtnaprtnjača o 'nema uzmaka sve do Risnjaka'

2010-02-18T07:16:00.000+01:00

Kišni dani, stani pani i ni sam ne znam koliko milimetra kiše po kvadratu trudili su se spriječiti nas u poduhvatu – uspentrati se do Risnjaka, jednog od viših državnih vrhova. Krenuli smo, iako to možda nitko nije očekivao jer je još dan prije cijeli grad plivao nakon što se spustilo iz oblačnog neba, s ciljem da se svi okupimo na benzinskoj pumpi 6 km udaljenoj od Zagreba. Na pumpi smo popili kavu, otišli u nabavu neophodnih stvari, utrpali se u dva auta - par momaka i nekoliko dama – i krenuli prema Delnicama. Prije Delnica ili poslije, ne znam više, skrenuli smo prema mjestu Čabar, pa onda sim' pa tam' do nekog motela gdje nema svrhe od mobitela. Duboko smo uzdahnuli, malo predahnuli, te škicnuli na drvenu tablu prošaranu stazama da vidimo gdje trebamo doći i što sve trebamo proći. Bilo je jasno da će to biti pravi uspon koji traje satima i da ćemo biti svojski umorni kad se nađemo na Medvjeđim vratima. A od tih 'vrata' do Šloserovog doma i njegovih štokova i vrata ima manje od jednog sata. Izabrali smo 'Horvatovu stazu' za koju kažu, nadajući se da ne lažu, da nije toliko zahtjevna, relativno je prohodna i sasvim sigurno te vodi do vrha - do pročelja Šloserovom doma gdje nude krasnu kombinaciju graha, kobase i zelja. Do vrha smo se nekako dokopali za cirka četiri sata laganog, ali i napornog hoda, srećom bez većih nezgoda i problema s obzirom da je bilo blata i do koljena. Mnogima će se svidjeti sve to što će putem čuti i vidjeti, pritom mislim na ptice kukavice i strme litice. U jednom trenutku kad pogledaš oko sebe pomisliš da si negdje daleko u snovima i da sa hobitima Samom i Frodom, uspinjući se laganim hodom, razmišljaš o čarobnim prstenovima. Samo, oni nisu imali markacije i bila je malo drugačija šuma, no imali su Goluma... U Šloserovom domu smo predahnuli uz kvalitetnu i nešto skuplju mezu i uz pomoć graha s kobasom i žganaca odradili fotosintezu za drvenim stolom, pored kamina sa svima onima koji blaguju na vrhu planina, nakon čega smo krenuli uz strmu stazicu prema vrhu, ono baš Vrhu, nebi li i ovih nekoliko sati uspona imalo svrhu. I onda te taj pogled s vrha prema svuda uvjeri da sva ova muka nije bila uzaludna. I ono 'crno' što stiže i sve je bliže i bliže i misliš neće, ali ipak hoće, pa te kišne kapi smoče do kože, a pod nogama blato i to sve zato što hodamo 'u oblaku' iz kojeg pada...

Trtnaprtnjača o 'sporednom'

2010-02-17T16:50:00.001+01:00

'Samo je jednooo u mom životu vrijednooo!', mislim na Euro, očigledno. Ispratili smo trupe u pakao 'B' grupe i živimo u nadi da napadački tandem Petrić-Olić proradi i da nadomjesti sve ono što je do sada radio uglavnom Dudu. Efektno zabiti i ostaviti nas u čudu! Šteta je što ga nema – dobili bi i Švabe i Poljake i domaćine bez problema. Ovako će biti daleko teže doći do protivničke mreže... Austrija i Švica, domaćini svih utakmica, postale su pretijesne za sve navijačke horde, koje uz hektolitre hladnog pifkana bodre svoje na tribinama, predviđenim okupljalištima gdje su instalirani golemi video volovi na kojima se onda gledaju golovi, gdje se slavi i plače, gdje se grizu nokti, pije pivo i gdje se skače. Začudo, prema onome što se dalo vidjeti ima tamo i gro ženske čeljadi u zamamnim kombinacijama, originalnim kreacijama i raznim formacijama. Preko 150.000 obojanih svakojakih hrvatskih lica preplavilo je većinu austrijskih ulica, odlučno održati instrukcije 'kazališnoj publici' kako se navija iz birtija. Nailaziš na 'Kockice' na svakom ćošku koji u svom trošku prevaljuju daljine da bi predstavljali naciju i bili uz reprezantaciju. U hrvatskim domaćinstvima je opet zavladao momački režim, svaki pravi muž se poput pravog navijača dohvatio daljinskog upravljača i ne pušta ga od šest do deset sati. U tom periodu će zdušno navijati, gubiti živce, tražiti 'krivce', držati fige, kleti se u 'onog malog koji igra u trećoj momčadi bundeslige', skakati, plakati... Zapravo, svi, i oni i mi, čekamo onu jednu čudesnu pobjedu, jedan čudesni moment koji potom stvara ambijent sveopćeg narodnog veselja, kad se ustaju i oni iz udobnih fotelja i otvaraju par butelja i kad svi oni koji inače nikada nebi dva dana ne dolaze k sebi.

Trtnaprtnjača o 'savskoj skeli'

2010-02-17T16:30:00.000+01:00

Otisnuli smo se u subotnje jutro, doduše bez kave i onih svađa 'opet zbog tebe kasnimo' u daljinu zapadnog predgrađa, zvučalo je fora krenuti biciklima iz Samobora, prema Bregani, pa negdje tamo skrenuti ne prema šengenskoj grani, fulati skretanje umjesto desno otići lijevo pa se vratiti, pogledom ispratiti nekoliko kolona biciklističkih kaciga koje su se kretale u smjeru 'Stojdraga', pronaći pravi put kod žutog znaka koji vodi do nadvožnjaka, preći autoput i krenuti prema Savskoj skeli o kojoj se, kako se u narodu veli i što se toga tiče, mogu pričati priče. Plaćamo dedi koji tamo sjedi pet kuna za dva kotača i gledamo sve to kao da gledamo sedmo svjetsko čudo... Sve škripi i sve je staro i dotrajalo, a ambijent onako pomalo podsjeća na onaj iz serije 'Kuda idu divlje svinje'. Čini se da je skela zapravo trajekt istinske sirotinje, ali nije... Skela nas usporeno prebacuje na drugu stranu, nakon čega pogrešno skrećemo desno, a trebali smo lijevo, pa po drumu kroz šumu, pored nas neka šoderica, polja pšenica, fazani koji bezbrižno šeću i silan broj kukaca koji nas salijeću. Tražimo izlaz iz tog labirinta, susrećemo kombi, možda furgon, koji nam daje smjernice kamo treba ići da bi došli do mjesta gdje je Plivin pogon. Potom dolazimo do Savskog Marofa i skrećemo ka uzbrdici koja vodi prema Mariji Gorici... Puf-pant, što bih sad dao za jedan Trabanjt!... Prolazimo kroz taj kraj, prvo uspon, ma daj, pa spust, pa uspon, pa dalje u Zagorske ralje, uzdišem sve češće i tako sve do Pušće, gdje nas dočekuje ravnica, koja izgleda kao neka slikovnica, pa tu rutu vozimo na trećem kolutu. Predosjećamo da je i ova staza gotova priča, još samo grobnica od bana Jelačića koja se nalazi u parku prije samog centra Zaprešića. U Zaprešiću prelazimo prugu kod kapelice pa prema jugu ili jugozapadu, češkam bradu, i pratimo cestu koja vijuga kroz polja i sela do rijeke Save gdje se nalazi druga skela. Fotografiramo se na skeli sa skelađijom u bijeloj 'bugarki' i s traktorom, nevažnim faktorom, i žurimo dalje prema Svršćaku, tako piše na znaku, pa onda prema nadvožnjaku koji spaja dva kraja Celine i Gradnu. Nakon svega, pređenih 50 kilometara, krećemo se u pravcu samoborskog Mercatora... i srećom nema više gora do centra Samobora.

Trtnaprtnjača o 'debelom prasetu'

2010-02-17T16:28:00.001+01:00

Zapravo su to bili genijalni dečki – Maradona, Slišković, Gascoigne, Kantona, Romario, Prosinečki... Udarali su loptu na jedan poseban način, davali su igri svojim potezima jedan 'poseban' začin. Najčešće niti jedan od njih nije bio baš atleta, nije tu bilo snage i mišića, ali je svaki od njih u svoje vrijeme bio 'ekstra kvaliteta'. I zgodna meta britkih bekova sa izvrsnim znanjem rada sklekova... Sve što su radili na terenu radili su sa lakoćom, njihovi dodiri s loptom odisali su nekom posebnom mekoćom. Nije ih bilo lako čuvati unatoč tome što su na terenu trčali najmanje od svih, govorili bi im da previše puše, da su debeli, devijantni, ali na svakoj utakmici bi u jednom trenutku došli 'na štih', najčešće bi se radilo o odealnom pasu kojim bi samo dokazali klasu. Svatko od njih je u svakom trenutku mogao prelomiti utakmicu samo jednim lucidnim dodavanjem, driblingom, tehnikom, znanjem... Svaki od njih se borio sa nekim svojim porokom i svakog od njih su u svojim zemljama nazivali prorokom, spasiteljem nacije, kluba, posrnule reprezentacije... Navijači su uglavnom zbog njih dolazili na stadione i u njima vidjeli šampione, uglavnom se njima skandiralo, a 'njihove' iskrivljene izjave u novinama se interpretiralo velikim naslovom i slikom. Znali su se nositi sa pritiskom, ali i proglasiti medijsku šutnju. I na taj način pokazati ljutnju, neslaganje sa onime što o njemu misle 'oni koji ne misle'. Uvijek se za njih vezala neka predrasuda kao plod nečijih zabluda i to je na neki način bila njihova presuda. Srećom, svatko od njih je nakon svih tih zavrzlama, problema i galama izlazio još jači i ostali su heroji tribina, čuvari sudbina klubova čiji su ugled stvorili i na kraju se umorili... Čini mi se da je Luka Modrić zbilja kompletan nogometaš i da ima poseban dar, ali da je ono što su bili 'Oni' danas ipak Niko Kranjčar.

Skrnavka o Periferalnom (Evro)vižnu

2010-02-17T16:25:00.000+01:00

Dogodilo se i to da nakon toliko godina opiranja
popratim taj događaj gdje ima i pjevanja i sviranja
i gdje se može vidjeti uglavnom ono što se rijetko viđa.
Fascinantno je i to da postoje ljudi kojima se sve to sviđa...

Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.

Od početka je bilo jasno da se puno ulupalo u interijer,
a neki od izvođača, gusari iz Latvije, na primjer
su dokazali da je ono što su nekad zvali 'Evrovizija'
danas jedna ne pretjerano zanimljiva hipokrizija.

Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.

Ipak i unatoč, pod utjecajem i nošen na krilima navijačkog gena
primjetio sam kako mi se u uglovima ustiju pojavljuje pjena
i kako žiriju spominjem sestre i rodbinu i još neke ustanove
jer moj favorit, neki bradonja Francuz, ne dobiva zaslužene bodove.

Upalio sam televiziju i pogledao Evroviziju.
Mislio sam uz to piti pivu i podrigivati,
ali sam odmah prešao na sok.

Na kraju zapravo shvatiš ono što znaš da je sve to skupa i u stvari
samo još jedno natjecanje gdje se prije svega lobira i mešetari,
trguje bodovima, tijelima i spolovima i gdje nema nikakvih kriterija,
jer sve je u rukama skandinavskih, ekseseseserovih i balkanskih imperija.

Trtnaprtnjača o drveću koje je stasalo

2010-02-17T16:22:00.001+01:00

Nisam već dugo spomenuo Remizu. Možda je sada došlo pravo vrijeme jer prolazim kroz krizu... Možda identiteta? Ili je to samo odraz senzibiliteta... Možda je to samo 'onako', prije ljeta? Možda se samo sa jednim djelom planeta pitam 'kamo idem i što me čeka tamo kamo idem?' A takve stvari mogu vidjeti samo zvjezdnoznanci uz pomoć rasporeda pojedinih zvijezda, vračare tijekom onih svojih obreda i još dvoje troje koji imaju te moći, ali ne znaju način kako pomoći... Uglavnom, udaljio sam se od rodne grude, ne viđam sve one drage ljude, osjećam to u tuzi, iako sam zapravo sretan, ali pomalo i sjetan. Ne znam da li to dvoje ide skupa, ali kad stignem na Remizu svaki put čujem srce kako lupa. Tupa, tupa - tupa, tupa... I onda sjedam na drvenu klupu, onu koja gleda u 'Zgradu' i daje nadu, onako prekriženih nogu i raširenih ruku na naslonjaču, i vratim se u vrijeme kada smo se kao Rendžerzi odupirali Katanaču, igrajući svaku nedjelju 'na male' na Remiza's Kortu. Vidjeli smo nešto u tom sportu, neku nit koja će nas zadržati i godinama kasnije. Sada kada su stigle te godine mnogo toga postaje jasnije... Vidim, zatim, da su one male sadnice u međuvremenu postale drveće, a krošnje su zadržale onaj svoj zvižduk, nježni lagani zvuk listova, i sada daju daleko više hlada koji bi novu generaciju fuzera trebao krijepiti nakon napora. Ili ipak neće... Nema treće. Bojim se da su se stvari promijenile jer Kort zjapi prazan kao neiskorišteni kazan i pitam se koji je osnovni razlog za takav epilog. Znam da ga neću pronaći, ali mogu pretpostaviti da 'ovima sada' Kort gotovo više ništa ne znači. Padaju mi na pamet plejstejšni i iksboksevi, dok su nama bile dovoljne macole, čvrge i koksevi... Negdje sam na granici sna i jave, i vraćam se u dane 'ponosa i slave'. Okupilo se društvo proslavljenih fuzera, dojaena i provokatora na istoj ovoj klupici 'ispred haustora'. Unaprijed se znalo da u 10:00 igramo 'na male'. Za neispisanu povijest i remižanske anale.

Skrnavka o Onoj koja je ubila burek

2010-02-17T15:58:00.000+01:00

Ocrtavali su kredom bijeli trag
dok sam jedno popodne išao u grad...
Nisam dobro vidio, ali bilo je jasno da nešto leži...
Baba koja je sve to gledala rekla je: 'bio je svježi!'

Ona koja je ubila burek stajala je odmah pored,
tresla se od nervoze i imala je hladan pogled
Zastao sam i priključio se masi znatiželjnika
ne bih li saznao što se to dogodilo nasred pločnika.

Stvorila se prilična gužva, dok je očevid još bio u tijeku
i tada sam shvatio da je netko presudio bureku.
Navodno ga je neka žena zatukla žlicom, uspio sam doznati,
i potpuno ga zgužvala da ga nitko nije mogao prepoznati.

Burek je, tako ranjen, ipak nekako dospio na cestu,
na žalost, nije mu bilo spasa, i umro je na mjestu.
Ona koja je ubila burek stajala je odmah pored,
tresla se od nervoze i imala je hladan pogled

Bilo mi ga je žao, jer sam znao da je pravednik
i da mu takvo što može učiniti smo poludjeli očajnik...
Kažem babi do mene: 'izgleda da ubojica nije znao što radi,
i posve je jasno da ubijeni nije umro od gladi.'

Trtnaprtnjača o edvenčr vajld trekingu

2010-02-17T15:52:00.000+01:00

Edvenčur treking bla, bla, u Bilju, pa par desetaka kilometara uokolo i naokolo, pa povratak u zbilju... Računao sam na to da nisam baš odveć fit i da bi mi mogla 'otpast rit' vozeći bicikl kroz Kopački rit, ali rekao sam 'e što sad, na jedan dan ostaviš grad u smogu, vjeruješ meteorologu i njegovom monologu da će vrijeme biti toplo i sunčano, prioneš na pedale i okrećeš ih samo...' Krenuli smo iz Bilja, mjesta blizu Osijeka, kako je i bilo planirano, desno, pa lijevo, pa desno, pa lijevo, pa kod table desno - u Kopačevo. Nešto prije Kopačeva skrenuli smo opet lijevo prema nekamo, ravna cesta, ima mjesta, i po njoj stižemo do ulaza gdje se plaća karta, 10 kuna onako za 'trud i zalaganje', ali i za stručno usmjeravanje tipa 'pratite stazu Panonski put mira, to je tabla plava, skrenete tamo negdje kod Tikveša (7km), pa do dvorca i onda sve po nasipu do Dunava i do mjesta Batina. S druge strane je Vojvodina, ako nekoga zanima. A ako želite i ako ste u kondi, taj put vas vodi sve do Sombora'. Hvala, ali ne hvala, pa to je osamdeset kilometara u jednom smjeru, a ja bih ipak htio danas stići na večeru i to na fiš paprikaš sa nekom tjesteninom i zapečenim špekom ili na žabe i to baš i ne za 'džabe' (60-70kn). Sve u svemu, na kraju smo se svi skupa uspjeli odvojiti, razdvojiti, svatko je krenuo na svoju stranu, birajući tempo kojim će se voziti, netko prema Tikvešu na pivu, a netko prema sjeveru, kroz ravnicu, kroz pšenicu, na put bez nade koji će na kraju prolaziti kroz Kneževe Vinograde. Nakon svega i gotovo trideset kilometara u nogama ipak stajete na početku 'vinske ceste' i vežete bicikle za nogu od suncobrana ispred lokala 'Ambijent', ulazite i naručujete hladno 'Osječko' uz transparent 'uzet ću Osječku jer svi govore da ništa ne valja, a meni će nakon svega ovoga doći nekako kao zlatna medalja'. Nikako ne vino, to je prefino i bojim se ne baš jeftino. Uz pivo rezimirate o cilju, o tome da o tome uopće nismo pričali tamo u Bilju – proći kroz Rit i vidjeti Dunav ili doći do Kneževih Vinograda ili se voziti bez konca i kraja dok vas ne zabole ja...? U svakom slučaju, za sve one koji će dvojiti gledajući kartu – odaberite put Tikveša i vidjet ćete daleko više Kopačkog rita, ako se mene pita, nego da krenete u smjeru Suze (cca 10km) i Kneževih vinograda (cca 9km).

Skrnavka o tome kako bi mog'o zaigrat za Togo

2010-02-17T15:48:00.000+01:00

Baš si razmišljam kako bi bilo sjajno zaigrati nogomet
u jednoj afričkoj reprezentaciji,
biti istaknuti član prve jedanaestorice,
ne robovati taktici i unaprijed definiranoj formaciji.

Zar nebi bilo fantastično biti dio te momčadi
koja će istrčati na megdan jednom Maliju ili Čadu
pred brojnim auditorijem na stadionu Stade de Kégué
koji se nalazi u Loméu, togoanskom glavnom gradu.

Kad bi barem mog'o zaigrat za Togo

Pretpostavljam da bi me trener stavio na poziciju veznog,
sa zadatkom da organiziram napade i guram lopte u for,
da budem opasan iz prekida, da budem na pravom mjestu,
i da potvrdim ubojitost tandema – Kraissassa / Adebayor.

Kad bi barem mog'o zaigrat za Togo

Trtnaprtnjača o trinajstompetomdevedesete

2010-02-17T15:46:00.000+01:00

Bijo sam još klempavi dječarac koji je slušao Vanilu Ajs, Snep, uglavnom neki kvazi rep, keelef, siendsimjuzikfektori, soltusol, nisam pio alkohol, mrzio sam karfiol, sve čušpajze, plesao školske sentiše, popunjavao leksikone, crtao u spomenare i jeo sladolede od vanilije, jagode i citrone. I nisam previše shvaćao ono što se dešavalo oko nas i 'u nas', neka previranja, zadiranja u nečiju naciju i u klimavu federaciju koja 'na jedvite jade suzbija inflaciju i devalvaciju'. Rekli su nam da crvena zvijezda na 'titovci' nije više naš simbol, a da brkati partizanski komandant sa biste iz predvorja više nije naš idol. Sve ono što je drug Tito jednom rekao onako odrješito i što sam kao pionir ponovio uznosito: 'danas kad postajem...' postalo je nerazborito, suvišno i potpuno pogrešno... Onda je stigao današnji dan, isti ovaj današnji samo stariji 18 godina, na zalasku jednog režima, u svakom pogledu poseban, iznenadan, možda isto ovako sunčan, kojeg se sjećam po onome 'e, a kad je ono Zvone Boban...' Trebao je to biti veliki derbi kojeg ćemo gledati na telki: enka 'Dinamu' je u Maksimir stigla fk'Crvena Zvezda'. I Arkan. I nejezda Delija, valjda onako s predumišljajem puštenih iz zatvorskih ćelija, koje je čuvala milicija, snage bezbednosti u stanju pripravnosti. I puna sjeverna trbina bebebea spremnih zaštititi svoje heroje, stati iza svete plave boje. Uz transparente Bebebezahadeze. I hrvatske zastave. Mnogi će reći da je baš tada počeo domovinski rat, da se zauvijek odustalo od jedinstva i bratstva i krenulo putem hrvatstva. Sjećam se da mi tada sve to skupa nije bilo baš previše jasno, pogotovo kada su stariji govorili 'da je za neke stvari već uglavnom kasno'...

Skrnavka o Uredskoj Stolici, vjesniku proljeća

2010-02-17T15:44:00.000+01:00

Sjedim na uredskoj stolici u hladu jednog graba
I gledam ispred sebe u prirodni tepih krasnih visibaba
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Gledam škiljeći i ljutom rakijom zaljevam zadobivenu ogrebotinu
S jedinm jasnim ciljem – spustit se još jednom niz tu cvijetnu padinu.

Proljeće je stiglo, osjećam to
sve uokolo procvjetalo je i mirisno
Neopisiva je moja sreća
jer sjedim na stolici, vjesniku proljeća

Krećem se odgurujući se nogama, a rukama odmićem grane
dok kotačići uredske stolice ostavljaju trag gnječeći pritom šafrane.
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Unaprijed znam idealnu putanju i najbolji način kako stići do dolje,
Znam da moram podesiti hidrauliku, naslon i zategnuti postolje.

Proljeće je stiglo, osjećam to
sve uokolo procvjetalo je i mirisno
Neopisiva je moja sreća
jer sjedim na stolici, vjesniku proljeća

Duboko uzdišem i istodobnom kišem zbog breze u cvatu
Iznad mene se ptice selice, rode i lastavice, s juga vraćaju u jatu
U daljini vidim sunce mi se smije, dok lagani vjetrić lice mi mije.
Tamo dolje gdje trebam stići sve se žuti od busena jaglaca,
A malo dalje u planinskom potoku odbačeno leži preko nekoliko uredskih stolaca.

Skrnavka o tim njenim plastičnim kotačićima

2010-02-17T14:27:00.000+01:00

Dok po na tebi sjedim i dok po tebi mrvim keks,
Priznajem da ponekad pomislim na seks...
I na to kako smo intimni u trenucima dok smo sami
I dok mi govoriš prljave riječi što mene toliko mami

Ono što su nekome ukusni kolačići,
To su za mene ti tvoji plastični kotačići.

Odjednom se nađemo u klinču, dvije noge moje i četiri tvoje,
Sve uokolo nas škripi dok tijela nam se znoje...
Podižem te i spuštam i prčkam po onome što je na tebi delikatno
Trnci mi prolaze dok shvatim da je to sada to – podešeno na idealno.

Ono što su nekome ukusni kolačići,
To su za mene ti tvoji plastični kotačići.

Zapalim cigaretu nakon svega, kao dodatni efekt
I tek onda shvatim da si ti za mene seksualni objekt
- da na tebe mislim kad gledam taj tvoj dugi vrat
jer znam da nakon svega nećeš tražiti ništa zauzvrat.

Ono što su nekome ukusni kolačići,
To su za mene ti tvoji plastični kotačići.

Skrnavka o anatomskoj s dodatkom - ajoj!

2010-02-17T14:24:00.000+01:00

Susretnem je svakog jutra gdje željno me čeka
Iz godine u godinu...
Ne toliko mene kao moju pozadinu
Veselim joj se kao malo djete
što u rukama drži šnitu kruha i paštete
kada ujutro otvorim vrata ureda
bilo da je ponedjeljak, utorak ili srijeda
i vidim je tamo kod radnog stola
kako izviruje, onako do pola.

Anatomska je i ugodno je biti na njoj
Ajoj, ajoj, ajoj!

Stvorili su je neki strani ljudi negdje u tuđini,
u nekom pogonu na traci
Brinuli su o njenoj hidraulici,
o njenim materijalima i o tome da odgovara svakoj pozadini...
Nakon toga su je omotali u najlon i dali joj broj
I poslali je u svijet – srećom u ovaj moj.

Anatomska je i ugodno je biti na njoj
Ajoj, ajoj, ajoj!

Provodim na njoj dane i sate
Naslonjen laktovima na njene rukohvate...
Ponekad dlanom kliznem preko sjedalice
Da s nje maknem krušne mrvice,
prašinu ili da je bez razloga pomazim
jer joj jednostavno i besramno podilazim.

Anatomska je i ugodno je biti na njoj
Ajoj, ajoj, ajoj!

Skrnavka o tome kako je Gustav po ničemu drugačiji, a opet poseban

2010-02-17T14:17:00.000+01:00

Gustave, znam da iz ove perspektive život i nije nešto,
Ali priznajem da se kasnije sve to nekako vješto
pretvori u neprekinuti niz nježnih zagrljaja,
predivnih zajedničkih trenutaka sa ljudima koje voliš i doživljaja,
kojih će se mnogo godina kasnije uvijek rado sjetiti.

Lijepo je što svake godine postoji taj jedan dan,
po ničemu drugačiji od ostalih, a opet poseban.

Gustave, znam da iz ove perspektive život ne nudi samo čips i čokoladu,
ali priznajem da se sada pa i kasnije sve to pretvori u šarenu maškaradu
u kojoj sudjeluju svi - i oni koje pamtiš zauvijek, ali i oni koji su tu i tamo samo da popune broj.
U jednom trenutku ćeš stati, osvrnuti se i shvatiti da ih je bezbroj,
a vrlo malo onih kojih ćeš se uvijek rado sjetiti...

Lijepo je što svake godine postoji taj jedan dan,
po ničemu drugačiji od ostalih, a opet poseban.

Gustave, znam da iz ove perspektive život nisu samo igračke
i da će ti ponekad – kao sad – izgledati kao da se sve okrenulo naglavačke,
no to su samo detalji, sitne mrlje koje nestaju nakon 'prvog pranja'.
i na neki način su samo neugodan kratak predah tijekom tvog odrastanja.
Ništa ne brini, ovi 'ljudi u bijelom' su samo jedna od ružnih stvari kojih se kasnije nećeš niti sjetiti...

Tipfeler na štosdemferu

2010-02-17T13:55:00.000+01:00

Naprilitana sam frajla u žutom šlafroku, ispod kojeg imam samo negliže, s ružičastim viklerima u kosi i štiklama. Mješam šefljom ajngemahtec koji sam zakuhala u rajngli od rosfraja. I uz to neki šnicl. A nemam šircl pa samim time riskiram fleku... Još tijekom fruštika sam razmišljala da za ručak napravim neki čušpajz kako bi upotrebila friški grincajg koji sam danas kupila na placu. Dvojila sam oko toga i oko krmenadla u nekom saftu i kao prilog krumpir. Zapravo bi ispao nekakav mišung. Plus šnernokle za desert. Ili još bolje šlag?... Nešto prije toga sam stavila štrudl na protvan pa zatim sve to u ror svog novog špareta. Na drugom ringu sam stavila kuhati viršle, a na električni rešo kavu u džezvi. Pogledala sam na vekericu – cajger na cajgeru. Sjetila sam se onog jučerašnjeg kurcšlusa, nekog problema sa štekerom kako je rekao hausmajstor, i kako sam se ujutro popiknula na štengu na ulazu u haustor pa mi je skoro sav špeceraj ispao iz cekera. Morala sam sve spustiti iz ruku na nekakav pleh i primiti se za gelender koji je bio odmah do lifta kako bi pronašla šteker jer se ugasila lampa. U tom trenutku sam u rukama imala fajn toga, skoro pun gepek... Sasvim slučajno primjetila sam da su zidne pločice u kuhinji malo ausvinkl. I to fest. Srećom, frižider i kredenc su nekako stali. Možda sam takvo što već primjetila onda kada sam šrafencigerom stezala onaj šaraf na nosaču za forhange? Ili sam to radila sa probiršiftom? Hm, nije to sad toliko bitno... Za sve je kriv onaj pikzibner koji mi je to postavljao i usput pojeo sve pofezne i dva tanjura ajnpren juhe. A odmah se vidjelo da je u pitanju šlamperaj. Još je na kraju i gletao zid! Možda sam i ja kriva što sam mu složila nekoliko gemišta. Dala sam mu čak i neki tringelt, a bila sam švorc. U zadnje vrijeme furt nešto plaćam... Osjetila sam da mi treba jedan štamprl rakije, to mi je gešenk od jednog gastrbajtera koji se bavi švercom, jer sam se sva ušvicala od nervoze. Jedna, dvije i šlus. To je moj auspuh. Farcajgom sam pripalila cigaretu, a drugom rukom povukla ciferšlus jakne koja je visila na crnom plastičnom aufengeru okačenom na oberliht. Sa stalaže sam uzela čikobernicu da imam gdje stepati pepeo. Primjetila sam i to da mi je na deki prebačenoj preko stolice ostao špenadl, pa sam ga izvadila i spremila u ladl sa escajgom. U ladlu sam primjetila cvikcange i nekoliko borera od bormašine, dva dihtunga i paketić canštehera. Otkud to tu?... Sauger sam spremila u špajzu, a mišćafl i partviš u badecimer gdje im je i mjesto. U svemu što radim sam štreber pa kod mene sve ide po žnori i to bez šalabahtera tako da nikada nisam u cajtnotu... Slušam na radiju neki šlager od Šerfezija i mislim si kako je život poput štaubcukora. Alzo, trebala bi još speglati šos koji mi je neki dan porubio šnajder s onim ružnim hozentrgerima, a zatim i bluzu. Sva sreća da sam još uvijek šlank i da stanem u sve to... Još uvijek mi je neugodno kada stanem pred špigl da si popravim frizuru i stavim šminku.... Ipak, sve za dobar štimung, moj je šlagvort. Još samo da se sjetim gdje sam stavila cvikere! Možda su na nahtkaslu? Pusa.

Skrnavka o tome što se to nalazi u uglu

2010-02-17T13:49:00.000+01:00

Mogao sam pretpostaviti da će ovaj dan biti drugačiji
jerbo sam se bez razmišljanja ustao na lijevu nogu
i potom stao bosim tabanom na izmet mačiji.
Pomislio sam na nešto zbilja loše, ali i na hladnu oblogu.

U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?

Zapili smo se jučer navečer u vinu, priznajem, svakog je zapao po jedan brancin,
onako utrljan u marinadu, i još neke delicije vraški skupe.
Na radiju je s neskrivenim zanosom pjevušio Duško Lokin.
Istog trena smo pomislili na vječni misterij – prirodna ili tupe?

U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?

Nakon nekog vremena smo shvatili da je kelner sastavio plejlistu
od najboljih dijela tog gotovo antologijskog estradnog umjetnika
I unatoč našem negodovanju, balada se svidjela jednome njemačkom turistu
sa fudbalerkom do ramena, sandalama na čarape i dušom istinskog očajnika.

U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?

Naručili smo još jednu litru vina i tu je postalo jasno da prelazimo granicu
i da će ova večer ipak završiti sa prstom u grlu i glavom u vece školjci.
U jednom trenutku smo na koljenima molili kelnera da promijeni stanicu,
Ali takvi ljudi ne poznaju ljudsku patnju pa smo do fajrunta bili njegovi taoci.

U uglu se nalazilo nešto dlakavo, možda neka životinja,
možda krzno od hermelina, a možda tupe od ... ?

Skrnavka koja govori o tome što je ispod poklopca

2010-02-17T13:46:00.001+01:00

Mogao sam čuti plastični zvuk poklopca od kante za smeće
i glasan (mi)jauk jedne mačke, pa zatim neke druge i neke treće.
Čačkalicom sam zatim iskopao komad slanine između dva zuba,
ccnuo, pa opsovao 'sve mačke koje kopaju po smeću i sve one izrode iz roda goluba'.

Sav taj metež me doveo do zaključka
Da je netko nedjeljni ručak istresao ispod poklopca.

Ustao sam i otvorio oberliht da dohvatim malo svježeg zraka,
I čuo susjeda sa drugog kata kako kune to 'đubre od galofaka',
Dodao je još i to 'da je sve, ali baš sve postalo GMO
i da je žalosno kakva sve govna jedemo'.

Sav taj metež me doveo do zaključka
Da je netko nedjeljni ručak istresao ispod poklopca.

Trtnaprtnjača o Starcu na biciklu

2010-02-17T13:44:00.000+01:00

Jutro je i proljeće. Dan kao da je sklepan po narudžbi optimista, biciklista... Unatoč tome, vozim Geca iz smjera u smjeru, pojačavam Balaševića na onu pravu mjeru i to onu stvar u kojoj pjeva o Remorkeru i otvaram suvozački prozor da dohvatim dah dana koji se budi. Oko mene sveudilj pospani ljudi skriveni iza svojih šajba i svi mi kao da imamo jednak cilj. Možda baš i imamo, a da i ne znamo da imamo? Učiniti nekome dan bolji, isticati se po dobroj volji, platiti kavu, smiriti nesnosnu jurnjavu, ublažiti nečije probleme, utjecati na nečije dileme, zor ne?... Ispred mene biciklist, starac neki sijede kose, predvodi kolonu na cesti koja stalno prati uvriježenu šablonu. Sporiji desno, brži lijevo, pa pri kraju žmiga. Jasno kao knjiga. A danas on ispred nas kao vođa, naš kolovođa, drži ritam, ruši sve naše koncepcije, vrijeđa percepcije svih nas iza njega koji smo jači i brži. No, on se drži, ne uzmiče, njega se ne tiče što netko od nas neće stići tamo kamo... Ubrzo ga svi stižemo i prebacujemo u višu brzinu te žurimo i jurimo, jurimo i žurimo da nadoknadimo i tako iz dana bez plana u dan identičan. Još uvijek mogu vidjeti sijedog starca u retrovizoru, diviti se prizoru i razmišljati o njemu kao o svojevrsnom uzoru. Nešto kasnije ulazim u očekivanu gužvu, neizbježnu, i spreman sam na nju. Bila je jučer, i danas je, a biti će 'tu' i sutra i to od ranog jutra. Stojim u leru i gledam u 'dupe' nekom šleperu. Sijedi starac na biciklu prolazi mimo nas. Mi smo u leru, nemamo pravo na gas.

Trtnaprtnjača o 'Kroučink tajgr, hajdn dregon'

2010-02-17T13:36:00.001+01:00

Jučer sam gledao film u kojem napola ćelavi Kinezi lete po drveću u nekom davnom stoljeću. Odnosno, jedan mudri striček s dugačkim repom i tri tete koje lete. Sve je puno mačeva, nunčaka, katana, jingjanga i mudrih riječi, što je to unutarnja snaga i kako je steći. Nisam baš neki obožavatelj kineskih filmova, jer mislim da sam ih prerastao kad je završila osnovna. Možda čak i ranije – negdje u vrijeme kada je Dudikof bacio zadnji šurihen i kad se onaj slijedeći nastavak činio uvelike promašen. Uglavnom, jučer sam u tom filmu zapazio jednu divnu scenu, ne toliko jedinstvenu koliko jednostavnu, a opet nezaboravnu. Ribar stoji na čamčiću na jezeru okruženom planinama i nekim zelenim daljinama te baca mrežu koja na površini jezera stvara koncentrične krugove koji se šire. I šire i šire. I potpuno te smire. Odjednom ulaziš u svijet u kojem pronalaziš sve ono što sada nedostaje i neke čudesne duhovne spoznaje. Nekako ti dođe jasna misao da je tada život imao neki smisao, da nitko nije trčao za milijonima, autima i avionima već da je uživao u onome što ima. I baš toliko im je bilo dovoljno da se svatko od njih osjeća zadovoljno. Ljudi su tada razgovarali tiho, razmišljali su o tome što će reći, i nisu nesmotreno trošili velike riječi. Mnogo toga im je stalo u jedan dah, znali su prepoznati strah, cijeniti zagrljaje i pokazivati osjećaje. Bili su iskreni prema sebi, prema drugima i prema onome što čine. Nije bilo gorčine, stresa i bilo je daleko manje akumuliranog bijesa, uvreda koje će se sakriti iza afekta. Bilo je više respekta. Mudrost je tada bila ono što je danas besciljnost, sebičnost i ludost. Teško je, zapravo, opisati tu scenu i poruku njenu i pronaći je danas u ovome svemu.

Trtnaprtnjača o Fijorentina vs. G. Rendžerz

2010-02-17T13:31:00.000+01:00

Instalirao sam se na trosjed, ušuškao se u jastuke, i potom odradio onaj uobičajeni slijed. Probrao sam najbolje iz vrećice s napolitankama, da se ne moram ustajati u stankama za reklame koje sam u zadnje vrijeme počeo pomnije pratiti. Obrisao sam cvikeršajbe trodnevnom rebrastom bugarkom, tzv. pokućarkom, i tada su mi postale jasnije one sitne brojke u desnom gornjem uglu televizora. Lijepog li prizora - oštra slika, zeleni travnjak i 22 lika, što balvana što umjetnika. Ovom prilikom se nisam opredjelio za nikoga, iako me je ono 'Rendžers' malo vratilo u dane ponosa i slave kada smo haklali 'na male' u dvorani preko Save. A ono 'Viole' na dane iz osnovne škole. Već u početku je bilo jasno tko će napadati, zabadati, a tko će se grčevito braniti, panično izbijati, nabijati. Sve je to unaprijed određeno taktikom, a potkrepljeno statistikom koja kaže da i koja uvijek sve zna. Domaćin je uvijek domaćin, ne smije podbaciti, a i huk s tribina nije za odbaciti. Možda će i glavni sudac diskretno navlačiti, koje se zaleđe možda neće označiti dok će domaćin gostujuće redove sve više razvlačiti. Gosti će zavlačiti dok se ne snađu i ne pronađu neku svoju igru, stvore dvije, tri polušanse, upute dva nerezonska udarca na gol, kao ono napadaju, ali 'k'o fol', da sve to malo publiku stiša, da ne izgleda kao igra mačke i miša. Ne može se samo tako dobiti jer kad Škot stavi lokot teško ih je probiti. I tako, gledam kao da ne gledam, nakon 120 minuta te na trenutke užasno dosadne utakmice, nogomet je ponovno pokazao ono svoje prevrtljivo lice prokletog gada. Da ništa nije sigurna oklada. Dopustio je 'onima koji nisu igrali' da pobjede 'one koji jesu' na penale. I da uđu u finale jednog kontinentalnog kupa. Nije važno što si rupa, važno je pobjediti, reći će uglavnom sve pametne glave koje se time bave. I moram priznati da se slažem, jer kad u momčadi nemaš niti jednog umjetnika 'katenačo' je jedina ispravna taktika.

Trtnaprtnjača o fuzu i fuzerima

2010-02-17T13:05:00.000+01:00

Nekoć smo halali na zg velesajmu, onako 'na male' za dušu, i bili su to derbiji za pamćenje gdje je mnogo toga ovisilo o jednom fušu. Grizlo se kao rijetko kada iako se nije igralo u ništa specijalno - osim u čast. I u to da možeš cijeli tjedan onima drugima 'vaditi mast'... Nakon toga smo se raspali kao nesretni rok bend kad frontmen kaže svima skupa 'disis diend'. Svaka fuzerska skupina otišla je na svoju stranu. Prvi uglavnom zbog drugih kod kojih nitko, a to nisu moje riječi, nije igrao obranu. Dio njih drugih se skrasio 'tamo kod zelenog mosta' na Kortu odmah do nasipa, dok su drugi od ovih prvih, onaj veći dio, potegli sve negdje tamo daleko u dvoranu pokraj renoviranog dvorca. Nešto kasnije su ovi drugi od prvih na nagovor sada već trećih počeli razmišljati o haklu na 'velike' i tražiti 'malima' mane te ih je sudba ubrzo odbacila u balon kod 'druge' toplane. Proveli su tamo gotovo godinu dana i stekli dojam da je cijena termina jedna velika obmana. Od tamo su se zbog spomenutog preselili na Kort u sklopu farme krava gdje je sat vremena bio skoro pa badava. Ipak ili kakotovećobičnobiva, ni tamo nisu bili dugo jer je već tjedan dana nakon - gazda kompleksa pored njive zbog nadolazećeg proljeća skinuo balon. Ničimizazvani, vratili su se u dvoranu pored dvorca i zaigrali 'na male' uz ideju da će se s vremenom vratiti na Kort pokraj štale.

Trtnaprtnjača o NK Zagrebu

2010-02-17T13:02:00.000+01:00

NK Zagreb nakon dugo vremena mijenja grb i to onaj kojeg sve 'ptice na grani i vrapci u ruci' znaju napamet. Floskula kaže 'eto, butragenji, i to su sitnice koje čine nogomet!'. Može se to i tako reći, onako kad malo razmisliš o tome. Dabome, dabome... Ima li sve to smisla, mislim na ovo što se događa ili će ta iznenadna ideja samo potaknuti nekoliko žučnih svađa oko drugačijeg pogleda na problem koji se zove amblem. I to među navijačkom družinom anđela kojih ima zapravo jako malo i kojima je stalo i onih 'kibica iz fotelje' koji kada treba šute, a onda kada je kasno 'opravdano' se ljute... Poštujem svačiji glas i svaku unaprijed smišljenu riječ i to onda kada se skupi kakav parlament pa donosi odluke uz dobar argument. Držim, isto tako fige, da bude svima po volji, da postanemo još bolji i da ostanemo u vrhu prve lige. Svejedno je u kakvoj ćemo rezervnoj garnituri istrčati na gostovanju - valjda znate onu o 'sranju i pakovanju'. Ne dirajmo samo bijelu boju dresa zbog nečijih interesa. 'Ostalo' neka ostane sitno, a ono što je nogometno neka postane bitno.